1 07 Melodija Čet Nov 12, 2009 8:01 am
narcoleptique.
Morao sam čekati kada sam
se vratio u školu. Zadnji čas još nije završio. To je bilo dobro, jer sam morao
da razmišljam i trebalo mi je malo slobodnog vremena.
Njen miris jei dalje bio prisutan u autu. Držao sam
zatvorene prozore, dopuštajući da me opkoli, pokušavajući se naviknuti na
osjećaj razarajuće boli u grlu.
Privlačnost.
To je bila problematična stvar za razmišljanje. Tako
strana, tako puno različitih značenja i nivoa. Nije isto što i ljubav, ali
povezano u nerazmrsivo.
Nisam imao pojma da li mi je Bella bila privlačna.
(Da li će njena mentalna tišina nekako postajati sve više i više frustrirajuća
dok ne poludim? Ili je postojala granica koju ću s vremenom doseći?)
Pokušao sam da uporedim njen fizički odgovor sa
ostalima, kao sekretarica i Jessica Stanley, ali je usporedba bila
neuvjerljiva. Isti znakovi- promjene u otkucajima srca i disanju- su mogli lako značiti i šok i nervozu ako su se
zanimale. Nije se činilo moguće da bi se Bella mogla zanimati za vrste misli
kakve je Jessica Stanley običavala imati. Poslije svega, Bella je odlično znala
da je bilo nešto pogrešno sa mnom, iako nije znala šta tačno. Dotakla je moju
ledeno hladnu kožu, a zatim trznula nazad ruku od jeze.
A ipak... zapamtio sam te zamisli koje su me odbijale,
ali sam ih pamtio sa Bellom na Jessicinom mjestu...
Brže sam disao, vatra je grebala gore-dole po mom
grlu.
Šta ako je to bila Bella koja me zamišljala sa mojim
rukama oko njenog krhkog struka? Nagnajući me da je čvršće stisnem uz moja prsa
a zatim joj stavim ruku ispod brade? Sklanjam tešku zavjesu od njene kose sa
njenog rumenog lica? Pratim oblik njenih usana vršcima prstiju? Naginjem svoje
lice bliže njenom, gdje mogu osjetiti toplinu njenog daha u mojim ustima?
Pomičem se bliže sve dok...
Ali sam se tada trgnuo iz sna, znajući da, kao što
sam znao i kada je Jessica ovo zamišljala, šta bi se desilo ako joj priđem tako
blizu.
Privlačnost je bila nemoguća dilema, jer sam već bio
previše privučen Bellom na najgori način.
Da li sam želio da mi Bella bude privlačna, kao žena
muškarcu?
To je bilo pogrešno pitanje. Ispravno je bilo da li
sam trebao željeti da mi Bella bude
privlačna na taj način, i odgovor je bio ne. Zato što ja nisam bio ljudski
čovjek, i to nije bilo fer prema njoj.
Svakom ćelijom svoga bića žudio sam da budem normalan
čovjek, tako da je mogu držati u svojim rukama bez rizikovanja njezina života.
Tako da mogu biti slobodan da stvaram vlastite fantazije, one koje ne
završavaju sa njenom krvi na mojim rukama, njenom krvi koja sjaji u mojim
očima.
Moja težnja prema njoj je bila neobraniva. Kakvu
vrstu veze sam joj mogao pružiti, kada nisam smio rizikovati ni da je dotaknem.
Uhvatio sam se rukama za glavu.
Bilo je sve više zbunjujuće jer nikada nisam imao
takva osjećanja prema čovjeku u cijelom svom životu- čak ni kada sam bio čovjek, koliko dugo sam se sjećao.
Kada sam bio čovjek, moje misli su bile okrenute ka sjaju vojske. Svjetski rat
se vodio kroz večinu moje adolescencije, i bio sam samo devet mjeseci udaljen
od svog osamnaestog rođendana kada je gripa napala... Imao sam samo mutne
doživljaje na te ljudske godine, nejasne uspomene koje su blijedile sa svakim
desetljećem. Najbolje sam se sjećao svoje majke, i osjetio staru bol na pomisao
njenog lica. Nejasno sam se prisjetio koliko je mrzila budućnost koju sam tako
žarko slijedio, moleći se svaku noć kada
je izgovarala zahvalu za večerom da "užasni rat" završi... Nisam imao uspomene
na drugu vrstu čežnje. Pored majčine ljubavi, nije bilo druge ljubavi koja me
zadržavala...
Ovo je bilo potpuno novo za mene. Nisam imao paralele
koje bih mogao nacrtati, usporedbe koje bih mogao napraviti.
Ljubav koju sam osjećao prema Belli je čisto došla,
ali je sada voda bila mutna. Jako sam želio da je mogu dotaknuti. Da li je ona
isto osjećala?
To nije bilo bitno, pokušao sam se uvjeriti.
Zurio sam u svoje bijele ruke, mrzeći njihovu
tvrdoću, njihovu hladnoću, njihovu nadljudsku snagu...
Skočio sam kada su se suprotna vrata otvorila.
Ha. Iznenadio
sam te. Prvi put, Emmett je pomislio dok je sjedao na sjedište. "Kladio bih
se da gospođa Goff misli da se drogiraš, bio si tako usplahiren maloprije. Gdje
si bio danas?"
"Radio sam... dobra djela."
A?
Nasmijao sam se. "Brinuo se o bolesnima, tu vrstu
stvari."
To ga je još više zbunilo, ali potom je udahnuo i
uhvatio miris u autu.
"Oh. Djevojka ponovo?"
Napravio sam grimasu.
Ovo postaje
čudno.
"Pričaj mi o tome,"
promrmljao sam.
Ponovo je udahnuo. "Hmm, doista ima lijep miris, zar
ne?"
Režanje se proteglo kroz moje usne i prije nego što
sam sasvim shvatio njegove riječi, automatska reakcija.
"Polako mali, samo govorim."
Tada su ostali stigli. Rosalie je odma osjetila miris
i pogledala me, još uvijek ne prelazeći preko ljutnje. Pitao sam se šta je bio
njen problem, ali jedino što sam mogao čuti od nje su bile uvrede.
Nisam volio ni Jasperovu reakciju. Kao i Emmett,
osjetio je Bellin miris. Miris nije imao, za bilo koga od njih, ni hiljaditi
dio onoga što je imao meni. Bio sam i dalje uznemiren znajući da im je njena
krv bila slatka. Jasper je imao slabu kontrolu...
Alice je skočila na moju stranu auta i držala
ispruženu ruku za Bellin ključ od kamioneta.
"Samo sam vidjela ono što jesam," rekla je-besramno,
kao što je i bila njena navika. "Moraćeš mi reći zašto."
"Ovo ne znači-"
"Znam,znam. Čekat ću. Neće biti dugo-"
Uzdahnuo sam i dao joj ključ-
Pratio sam je do Belline kuće. Kiša je padala kao
milion malih čekića, tako glasno da Belline ljudske uši nebi mogle čuti riku
motora njenog kamioneta. Gledao sam joj u prozor, ali nije izašla da pogleda.
Možda nije bila tu. Nije bilo misli koje bih mogao čuti.
Bilo mi je žao što nisam mogao čuti bar dovoljno da
je provjerim- da budem siguran da je sretna, ili sigurna, na kraju krajeva.
Alice se popela odpozadi i krenuli smo kući. Ceste su
bile prazne, tako da je trajalo samo par minuta. Zajedno smo ušli u kuću, i
zatim krenuli na različite slobodne aktivnosti.
Emmett i Jasper su bili usred razrađene partije šaha,
koristeći osam spojenih tabli- postavljenih izduž zadnjeg staklenog zida- i njihova vlastita
komplikovana pravila. Nebi me pustili da igram; samo je Alice još uvijek
igrala sa mnom.
Alice je otišla za svoj kompjuter iza ugla pokraj njih i mogao sam čuti kako joj se monitori
pale. Alice je radila na modnom dizajnu za Rosaliein ormar, ali joj se Rosalie
nije danas pridružila, da stoji iza nje i govori rez i boju dok je Alice
prelazila preko ekrana na dodir (Carlisle i ja smo morali malo štimati taj
sistem, koji je stvoren da ekrani budu osjetljivi na temperaturu). Osim toga, danas
se Rosalie mrko ispružila na krevetu i počela prelaziti kroz dvadeset kanala u
sekundi na širokom ekranu, nikada ne prestajući. Mogao sam je čuti kako je
pokušavala da se odluči da li da ode vani i ponovo upali svoj BMW.
Esme je bila na spratu, zujeći preko novog seta
plavih šara.
Nakon trenutka,
Alice je promilila glavu iza zida i počela govoriti Emmettove slijedeće
pokrete- Emmett je sjeo na pod, leđima okrenutima ka njoj- Jasperu, koji je
držao veoma ozbiljan izraz lica dok je rušio Emmetovog najdražeg konja.
A ja sam, prvi put nakon tako dugo vremena da sam se
sramio, otišao da sjednem za izvrsni koncertni klavir koji je stajao odmah
pored ulaza.
Brzo sam prelazio rukom preko skala, provjeravajući
tonove. Još uvijek su bili odlični.
Na spratu, Esme je prestala raditi ono što je radila
i iskrivila glavu u stranu.
Prvo sam počeo linijom tonova koja mi se pojavila
danas u autu, sretan što je zvučala i bolje nego što sam zamišljao.
Edward ponovo
svira, Esme je sretno pomislila, osmijeh joj se pojavio na licu. Ustala je
od stola, i tiho doletila do vrha stepenica.
Dodao sam harmoničnu liniju, puštajući da glavna
melodija prođe kroz nju.
Esme je uzdahnula sa zadovoljstvom, sjela na najvišu
stepenicu, i naslonila glavu na rukohvat. Nova
pjesma. Prošlo je tako dugo. Kako predivna melodija.
Pustio sam
da melodija krene u novom pravcu, prateći je sa basom.
Edward ponovo stvara? Rosalie je pomislila, i
zubi su joj se stisnuli u žestokoj ljutnji.
U tom
trenutku, se poskliznula, i mogao sam pročitati svaku njenu sramotu koju je
osjećala ispod toga. Vidio sam zašto je bila u tako lošem odnosu sa mnom. Zašto
ubijanje Isabelle Swan nije nimalo smetalo njenoj savijesti.
Sa Rosalie,
sve je uvijek bilo oko taštine.
Muzika je
došla do naglog završetka, i nasmijao sam se prije nego što sam si mogao
pomoći, oštri dio zabave koji se tako brzo rasprsnuo kada sam stavio ruku preko
usta.
Rosalie se
okrenula da pogleda u mene, očiju koje su sjajile od žestokog bijesa.
Emmett i
Jasper su se okrenuli i zurili, također, i čuo sam Esminu zbunjenost. Esme je
bila na dnu stuba u trenu, zastajući da pogleda između Rosalie i mene.
"Ne prekidaj
,Edwarde," Esme me bodrila nakon napetog trenutka.
Ponovo sam
počeo svirati, okrečući leđa Rosalie dok sam žarko pokušavao da kontrolišem
osmijeh koji mi se širio licem. Ustala je i odmarširala iz prostorije, više
ljuta nego osramoćena. Ali sigurno blago osramoćena.
Ako išta kažeš ganjat ću te kao psa.
Ispravio sam
još jedan osmijeh,
"Šta je bilo
Rose?" Emmett je govorio za njom. Rosalie se nije okrenula. Nastavila je, pravo
do garaže a potom se provukla ispod auta kao da se tu mogla sahraniti.
"Zbog čega
je to bilo?" Emmett me upitao.
"Nemam blage
veze," lagao sam.
Emmett je
režao, iznerviran.
"Nastavi
svirati," Esme je zahtijevala. Ruke su mi ponovo stale.
Uradio sam
kao što je rekla, i stala je pored mene, stavljajući ruke na moja ramena.
Pjesma je
bila neodoljiva ali nezavršena. Igrao sam se sa mostom, ali se činilo da nikako
nije ispravno.
"Šarmantna
je. Ima li ime?" Esme je upitala.
"Ne još."
"Ima li
priča iza nje?" pitala je, sa osmijehom u glasu. Ovo ju je zaista uveseljavalo,
i osječao sam krivnju što sam tako dugo zapostavljao svoju muziku. To je bilo
sebično.
"To
je...uspavanka, pretpostavljam." Tada sam ispravno postavio most. Lagano je
vodio do slijedećeg pokreta, sam živeći.
"Uspavanka,"
ponovila je za sebe.
Postojala je priča iza ove melodije, i tada kada
sam to vidio, dijelovi su se jednostavno uklopili. Priča je bila usnula
djevojka u uskom krevetu, tamna kosa gusta i divlja i zapetljana kao morska
trava preko jastuka...
Alice je
prepustila Jaspera njegovim vlastitim uređajima i došla sjesti na klupu do
mene. Svojim uzbuđenim, zvonkim glasom, ocrtala je bezriječnu pjesmu dvije
oktave iznad melodije.
"Sviđa mi
se," promrmljao sam. "Ali šta misliš o ovome?"
Dodao sam
njenu liniju u harmoniju- ruke su mi letile preko tipki sada svirajući sve
dijelove zajedno- malo je uređujući, vodeći je u drugom smjeru...
Uhvatila je
ton, i skupa pjevala.
"Da.
Odlično," rekao sam.
Esme me
stisnula za ramena.
Ali sam sada
mogao vidjeti kraj, sa Aliceinim glasom koji se izdizao iznad zvuka i vodeći je
u drugom pravcu. Mogao sam vidjeti kako je pjesma morala završiti, zato što je
usnula djevojka bila savršena upravo onakva kakva je, i bilo koja promjena bi
bila greška, tuga. Pjesma je naginjala ka toj realizaciji, sada niža i sporija.
I Alicein glas se sada spustio, i postao svečan, ton koji je pripadao ispod
odzvanjajućih lukova svijeća katedrale.
Odsvirao sam
posljednju notu i potom sagnuo glavu iznad tipki.
Esme me pogladila po kosi.
Biće sve uredu Edwarde. Ovo će ispasti
najbolje moguće. Zaslužuješ sreću, sine. Sudbina ti to duguje.
"Hvala," prošaptao sam, želeći da mogu vjerovati u
to.
Ljubav ne
dolazi uvijek u odgovarajućim paketima.
Jednom sam se nasmijao bez humora.
Ti, izvan svih
na ovoj planeti, si možda najbolje opremljen da se nosiš sa ovako komplikovanom
dilemom. Ti si najbolji i najrazumniji od svih nas.
Uzdahnuo sam. Svaka majka je mislila isto za svog
sina.
Esme je i dalje bila sva radosna što je moje srce
napokon bilo dirnuto nakon toliko vremena, bez obzira na potencijalnu
tragediju. Mislila je da ću zauvijek biti usamljen...
Moraće ti
uzvratiti ljubav, odjednom je pomislila, iznenađujući me pravcom svojih
misli. Ako je pametna djevojka. Nasmijala se.
Ali ne mogu zamisliti da neko može biti tako spor da shvati kakav si ti ulov.
"Prekini mama, zacrvenit ću se," procijedio sam.
Njene riječi, iako neprimjerene, su mi zaista godile.
Alice se nasmijala i odabrala gornju ruku "Srca i
duše". Nasmijao sam se i završio jednostavnu melodiju sa njom. Zatim sam joj
ugodio sa izvedbom "Chopsticksa."
Zakikotala se, zatim uzdahnula. "Pa mogla bih te
pitati zbog čega si se smijao Rose," Alice je rekla. "Ali mogu vidjeti da nećeš."
"Jok."
Lako mi je udarila uho svojim prstom.
"Budi fina Alice," Esme je ukorila. "Edward se ponaša
kao đentlmen."
"Ali želim da znam."
Nasmijao sam se na zvuk pobjede koji je proizvela.
Potom sam rekao, "Evo Esme," i počeo svirati njenu omiljenu pjesmu, neimenovano
priznanje za ljubav koju sam gledao između nje i Carlislea prije tako mnogo
godina.
"Hvala ti dušo." Ponovo mi je stisnula ramena.
Nisam se morao koncentrisati da odsviram poznato
djelo. Osim toga, razmišljao sam o Rosalie, koja se i dalje mučila u poniženju
u garaži, i nasmijao se sam sebi.
Upravo otkrivajući potencijal ljubomore za sebe, imao
sam malu količinu sažaljenja za nju. To je bio uvrnut način razmišljanja.
Naravno, njena ljubomora je bila hiljadu puta sitnija od moje. Kao lisica u
dječijem scenariju.
Pitao sam se kako bi Rosalieni život i osobnost bili
drugačiji da nije uvijek bila najljepša. Bi li bila sretnija osoba da ljepota
nije uvijek bila najjača tačka prodaje? Manje egocentrična? Suosjećajnija? Pa,
pretpostavio sam da je o tome bilo bezvrijedno za razmišljati, zato što je
prošlost prošla, i ona je uvijek bila najljepša. Čak i kao čovjek, nikada nije
živjela u svjetlu svoje vlastite ljupkosti. Ne kako je zamišljala. Suprotno-
volila je laskanje oko gotovo bilo čega drugog. To se nije promijenilo sa
gubitkom njene smrtnosti.
Onda to nije bilo iznenađenje, prihvačajući ovu
potrebu kao datu, što se uvrijedila kada ja nisam, od početka, obožavajući
svoju ljepotu na način na koji je očekivala i da je svi muškarci obožavaju.
Nije da je željela mene na bilo koji
način- daleko od toga. Ali joj je smetalo što je nisam želio, pored toga.
Običavala je biti željena.
Bilo je drugačije sa Jasperom i Carlisleom- obojica
su već bili zaljubljeni. Ja sam bio potpuno netaknut, a i dalje sam bivao
svojeglavo ne pomaknut.
Mislio sam da je stara srdžba bila spaljena. Da je
već odavno prevaziđena.
A ona je bila...do dana kada kada sam napokon našao
nekoga čija me ljepota dirnula na način na koji
njena nije.
Rosalie se oslanjala na vjerovanje da ja nisam
smatrao njenu ljepotu obožavajućom,
tada sigurno nije bilo ljepote na svijetu koja me mogla dotaknuti. Bila je
bijesna od momenta kada sam spasio Bellin život, predpostavljajući, svojom lukavom
ženskom intuicijom, zanimanje što sam bio sve samo ne svjestan sebe.
Rosalie je bila smrtno uvrijeđena što sam mislio za
neko beznačajno ljudko biće da je ljepše od nje.
Ponovo sam suspregnuo nalet smijeha.
Iako, malo mi je smetao način na koji je vidjela
Bellu. Rosalie je ustvari mislila da je djevojka bila obična. Kako je to mogla misliti? To mi se činilo neshvatljivo.
Proizvod ljubomore, ne dvojbe.
"Oh!" Alice je naglo izdahnula. "Jaspere, pogodi
šta?"
Vidio sam ono što je upravo vidjela, i ruke su mi se
smrznule na tipkama.
"Šta Alice?" Jasper je upitao.
"Peter i Charlotte nam dolaze u posjetu slijedeće
sedmice! Biće u susjedstvu, zar to nije lijepo?"
"Šta nije uredu Edwarde?" Esme je upitala osječajući
napetost u mojim ramenima.
"Peter i Charlotte dolaze u Forks?" siktao sam na
Alice.
Prevrnula je očima prema meni. "Smiri se Edwarde. Ovo
im nije prvi posjet."
Zubi su mi se stisnuli. To im jeste bio prvi posjet od kada je Bella stigla, i njena slaka krv se
nije dopadala samo meni.
Alice se namrštila na moj izraz. "Oni nikada ne love
ovdje. Znaš to."
Ali Jasperov brat po vrsti i mali vampir koje je
volio nisu bili poput nas; lovili su uobičajenim putem. Nije im se moglo
vjerovati sa Bellom u blizini.
"Kada?" upitao sam.
Nesretno je napučila usne, ali mi je rekla ono što
sam trebao znati. U ponedjeljak ujutro.
Niko neće nauditi Belli.
"Ne," složio sam se, a
zatim se okrenuo od nje. "Jesi li spreman Emmette?"
"Mislio sam da idemo ujutro?"
"Vraćamo se u nedjelju u ponoc. Predpostavljam da je
na tebi kada želiš ići."
"Okej, dobro. Pusti me da se prvo pozdravim sa Rose."
"Naravno." Sa raspoloženjem u kojem je Rosalie sada
bila, to bi trebo biti brzi pozdrav.
Uistinu si ga
izgubio Edwarde, pomislio je dok je išao ka stražnjim vratima.
"Predpostavljam da jesam."
"Odsviraj mi novu pjesmu, još jednom," Esme je
upitala.
"Ako želiš," složio sam se, iako sam malo oklijevao
da pratim melodiju do njenog neizbježnog kraja- kraja koji mi je izazivao bol
na nepoznate načine. Pomislio sam na trenutak, i potom izvadio poklopac od
flaše iz svog džepa i stavio ga na prazan stalak. To je malo pomoglo- moj mali
podsjetnik da njeno da.
Klimnuo sam sebi, i počeo svirati.
Esme i Alice su razmijenile pogled ali nijedna nije
pitala.
se vratio u školu. Zadnji čas još nije završio. To je bilo dobro, jer sam morao
da razmišljam i trebalo mi je malo slobodnog vremena.
Njen miris jei dalje bio prisutan u autu. Držao sam
zatvorene prozore, dopuštajući da me opkoli, pokušavajući se naviknuti na
osjećaj razarajuće boli u grlu.
Privlačnost.
To je bila problematična stvar za razmišljanje. Tako
strana, tako puno različitih značenja i nivoa. Nije isto što i ljubav, ali
povezano u nerazmrsivo.
Nisam imao pojma da li mi je Bella bila privlačna.
(Da li će njena mentalna tišina nekako postajati sve više i više frustrirajuća
dok ne poludim? Ili je postojala granica koju ću s vremenom doseći?)
Pokušao sam da uporedim njen fizički odgovor sa
ostalima, kao sekretarica i Jessica Stanley, ali je usporedba bila
neuvjerljiva. Isti znakovi- promjene u otkucajima srca i disanju- su mogli lako značiti i šok i nervozu ako su se
zanimale. Nije se činilo moguće da bi se Bella mogla zanimati za vrste misli
kakve je Jessica Stanley običavala imati. Poslije svega, Bella je odlično znala
da je bilo nešto pogrešno sa mnom, iako nije znala šta tačno. Dotakla je moju
ledeno hladnu kožu, a zatim trznula nazad ruku od jeze.
A ipak... zapamtio sam te zamisli koje su me odbijale,
ali sam ih pamtio sa Bellom na Jessicinom mjestu...
Brže sam disao, vatra je grebala gore-dole po mom
grlu.
Šta ako je to bila Bella koja me zamišljala sa mojim
rukama oko njenog krhkog struka? Nagnajući me da je čvršće stisnem uz moja prsa
a zatim joj stavim ruku ispod brade? Sklanjam tešku zavjesu od njene kose sa
njenog rumenog lica? Pratim oblik njenih usana vršcima prstiju? Naginjem svoje
lice bliže njenom, gdje mogu osjetiti toplinu njenog daha u mojim ustima?
Pomičem se bliže sve dok...
Ali sam se tada trgnuo iz sna, znajući da, kao što
sam znao i kada je Jessica ovo zamišljala, šta bi se desilo ako joj priđem tako
blizu.
Privlačnost je bila nemoguća dilema, jer sam već bio
previše privučen Bellom na najgori način.
Da li sam želio da mi Bella bude privlačna, kao žena
muškarcu?
To je bilo pogrešno pitanje. Ispravno je bilo da li
sam trebao željeti da mi Bella bude
privlačna na taj način, i odgovor je bio ne. Zato što ja nisam bio ljudski
čovjek, i to nije bilo fer prema njoj.
Svakom ćelijom svoga bića žudio sam da budem normalan
čovjek, tako da je mogu držati u svojim rukama bez rizikovanja njezina života.
Tako da mogu biti slobodan da stvaram vlastite fantazije, one koje ne
završavaju sa njenom krvi na mojim rukama, njenom krvi koja sjaji u mojim
očima.
Moja težnja prema njoj je bila neobraniva. Kakvu
vrstu veze sam joj mogao pružiti, kada nisam smio rizikovati ni da je dotaknem.
Uhvatio sam se rukama za glavu.
Bilo je sve više zbunjujuće jer nikada nisam imao
takva osjećanja prema čovjeku u cijelom svom životu- čak ni kada sam bio čovjek, koliko dugo sam se sjećao.
Kada sam bio čovjek, moje misli su bile okrenute ka sjaju vojske. Svjetski rat
se vodio kroz večinu moje adolescencije, i bio sam samo devet mjeseci udaljen
od svog osamnaestog rođendana kada je gripa napala... Imao sam samo mutne
doživljaje na te ljudske godine, nejasne uspomene koje su blijedile sa svakim
desetljećem. Najbolje sam se sjećao svoje majke, i osjetio staru bol na pomisao
njenog lica. Nejasno sam se prisjetio koliko je mrzila budućnost koju sam tako
žarko slijedio, moleći se svaku noć kada
je izgovarala zahvalu za večerom da "užasni rat" završi... Nisam imao uspomene
na drugu vrstu čežnje. Pored majčine ljubavi, nije bilo druge ljubavi koja me
zadržavala...
Ovo je bilo potpuno novo za mene. Nisam imao paralele
koje bih mogao nacrtati, usporedbe koje bih mogao napraviti.
Ljubav koju sam osjećao prema Belli je čisto došla,
ali je sada voda bila mutna. Jako sam želio da je mogu dotaknuti. Da li je ona
isto osjećala?
To nije bilo bitno, pokušao sam se uvjeriti.
Zurio sam u svoje bijele ruke, mrzeći njihovu
tvrdoću, njihovu hladnoću, njihovu nadljudsku snagu...
Skočio sam kada su se suprotna vrata otvorila.
Ha. Iznenadio
sam te. Prvi put, Emmett je pomislio dok je sjedao na sjedište. "Kladio bih
se da gospođa Goff misli da se drogiraš, bio si tako usplahiren maloprije. Gdje
si bio danas?"
"Radio sam... dobra djela."
A?
Nasmijao sam se. "Brinuo se o bolesnima, tu vrstu
stvari."
To ga je još više zbunilo, ali potom je udahnuo i
uhvatio miris u autu.
"Oh. Djevojka ponovo?"
Napravio sam grimasu.
Ovo postaje
čudno.
"Pričaj mi o tome,"
promrmljao sam.
Ponovo je udahnuo. "Hmm, doista ima lijep miris, zar
ne?"
Režanje se proteglo kroz moje usne i prije nego što
sam sasvim shvatio njegove riječi, automatska reakcija.
"Polako mali, samo govorim."
Tada su ostali stigli. Rosalie je odma osjetila miris
i pogledala me, još uvijek ne prelazeći preko ljutnje. Pitao sam se šta je bio
njen problem, ali jedino što sam mogao čuti od nje su bile uvrede.
Nisam volio ni Jasperovu reakciju. Kao i Emmett,
osjetio je Bellin miris. Miris nije imao, za bilo koga od njih, ni hiljaditi
dio onoga što je imao meni. Bio sam i dalje uznemiren znajući da im je njena
krv bila slatka. Jasper je imao slabu kontrolu...
Alice je skočila na moju stranu auta i držala
ispruženu ruku za Bellin ključ od kamioneta.
"Samo sam vidjela ono što jesam," rekla je-besramno,
kao što je i bila njena navika. "Moraćeš mi reći zašto."
"Ovo ne znači-"
"Znam,znam. Čekat ću. Neće biti dugo-"
Uzdahnuo sam i dao joj ključ-
Pratio sam je do Belline kuće. Kiša je padala kao
milion malih čekića, tako glasno da Belline ljudske uši nebi mogle čuti riku
motora njenog kamioneta. Gledao sam joj u prozor, ali nije izašla da pogleda.
Možda nije bila tu. Nije bilo misli koje bih mogao čuti.
Bilo mi je žao što nisam mogao čuti bar dovoljno da
je provjerim- da budem siguran da je sretna, ili sigurna, na kraju krajeva.
Alice se popela odpozadi i krenuli smo kući. Ceste su
bile prazne, tako da je trajalo samo par minuta. Zajedno smo ušli u kuću, i
zatim krenuli na različite slobodne aktivnosti.
Emmett i Jasper su bili usred razrađene partije šaha,
koristeći osam spojenih tabli- postavljenih izduž zadnjeg staklenog zida- i njihova vlastita
komplikovana pravila. Nebi me pustili da igram; samo je Alice još uvijek
igrala sa mnom.
Alice je otišla za svoj kompjuter iza ugla pokraj njih i mogao sam čuti kako joj se monitori
pale. Alice je radila na modnom dizajnu za Rosaliein ormar, ali joj se Rosalie
nije danas pridružila, da stoji iza nje i govori rez i boju dok je Alice
prelazila preko ekrana na dodir (Carlisle i ja smo morali malo štimati taj
sistem, koji je stvoren da ekrani budu osjetljivi na temperaturu). Osim toga, danas
se Rosalie mrko ispružila na krevetu i počela prelaziti kroz dvadeset kanala u
sekundi na širokom ekranu, nikada ne prestajući. Mogao sam je čuti kako je
pokušavala da se odluči da li da ode vani i ponovo upali svoj BMW.
Esme je bila na spratu, zujeći preko novog seta
plavih šara.
Nakon trenutka,
Alice je promilila glavu iza zida i počela govoriti Emmettove slijedeće
pokrete- Emmett je sjeo na pod, leđima okrenutima ka njoj- Jasperu, koji je
držao veoma ozbiljan izraz lica dok je rušio Emmetovog najdražeg konja.
A ja sam, prvi put nakon tako dugo vremena da sam se
sramio, otišao da sjednem za izvrsni koncertni klavir koji je stajao odmah
pored ulaza.
Brzo sam prelazio rukom preko skala, provjeravajući
tonove. Još uvijek su bili odlični.
Na spratu, Esme je prestala raditi ono što je radila
i iskrivila glavu u stranu.
Prvo sam počeo linijom tonova koja mi se pojavila
danas u autu, sretan što je zvučala i bolje nego što sam zamišljao.
Edward ponovo
svira, Esme je sretno pomislila, osmijeh joj se pojavio na licu. Ustala je
od stola, i tiho doletila do vrha stepenica.
Dodao sam harmoničnu liniju, puštajući da glavna
melodija prođe kroz nju.
Esme je uzdahnula sa zadovoljstvom, sjela na najvišu
stepenicu, i naslonila glavu na rukohvat. Nova
pjesma. Prošlo je tako dugo. Kako predivna melodija.
Pustio sam
da melodija krene u novom pravcu, prateći je sa basom.
Edward ponovo stvara? Rosalie je pomislila, i
zubi su joj se stisnuli u žestokoj ljutnji.
U tom
trenutku, se poskliznula, i mogao sam pročitati svaku njenu sramotu koju je
osjećala ispod toga. Vidio sam zašto je bila u tako lošem odnosu sa mnom. Zašto
ubijanje Isabelle Swan nije nimalo smetalo njenoj savijesti.
Sa Rosalie,
sve je uvijek bilo oko taštine.
Muzika je
došla do naglog završetka, i nasmijao sam se prije nego što sam si mogao
pomoći, oštri dio zabave koji se tako brzo rasprsnuo kada sam stavio ruku preko
usta.
Rosalie se
okrenula da pogleda u mene, očiju koje su sjajile od žestokog bijesa.
Emmett i
Jasper su se okrenuli i zurili, također, i čuo sam Esminu zbunjenost. Esme je
bila na dnu stuba u trenu, zastajući da pogleda između Rosalie i mene.
"Ne prekidaj
,Edwarde," Esme me bodrila nakon napetog trenutka.
Ponovo sam
počeo svirati, okrečući leđa Rosalie dok sam žarko pokušavao da kontrolišem
osmijeh koji mi se širio licem. Ustala je i odmarširala iz prostorije, više
ljuta nego osramoćena. Ali sigurno blago osramoćena.
Ako išta kažeš ganjat ću te kao psa.
Ispravio sam
još jedan osmijeh,
"Šta je bilo
Rose?" Emmett je govorio za njom. Rosalie se nije okrenula. Nastavila je, pravo
do garaže a potom se provukla ispod auta kao da se tu mogla sahraniti.
"Zbog čega
je to bilo?" Emmett me upitao.
"Nemam blage
veze," lagao sam.
Emmett je
režao, iznerviran.
"Nastavi
svirati," Esme je zahtijevala. Ruke su mi ponovo stale.
Uradio sam
kao što je rekla, i stala je pored mene, stavljajući ruke na moja ramena.
Pjesma je
bila neodoljiva ali nezavršena. Igrao sam se sa mostom, ali se činilo da nikako
nije ispravno.
"Šarmantna
je. Ima li ime?" Esme je upitala.
"Ne još."
"Ima li
priča iza nje?" pitala je, sa osmijehom u glasu. Ovo ju je zaista uveseljavalo,
i osječao sam krivnju što sam tako dugo zapostavljao svoju muziku. To je bilo
sebično.
"To
je...uspavanka, pretpostavljam." Tada sam ispravno postavio most. Lagano je
vodio do slijedećeg pokreta, sam živeći.
"Uspavanka,"
ponovila je za sebe.
Postojala je priča iza ove melodije, i tada kada
sam to vidio, dijelovi su se jednostavno uklopili. Priča je bila usnula
djevojka u uskom krevetu, tamna kosa gusta i divlja i zapetljana kao morska
trava preko jastuka...
Alice je
prepustila Jaspera njegovim vlastitim uređajima i došla sjesti na klupu do
mene. Svojim uzbuđenim, zvonkim glasom, ocrtala je bezriječnu pjesmu dvije
oktave iznad melodije.
"Sviđa mi
se," promrmljao sam. "Ali šta misliš o ovome?"
Dodao sam
njenu liniju u harmoniju- ruke su mi letile preko tipki sada svirajući sve
dijelove zajedno- malo je uređujući, vodeći je u drugom smjeru...
Uhvatila je
ton, i skupa pjevala.
"Da.
Odlično," rekao sam.
Esme me
stisnula za ramena.
Ali sam sada
mogao vidjeti kraj, sa Aliceinim glasom koji se izdizao iznad zvuka i vodeći je
u drugom pravcu. Mogao sam vidjeti kako je pjesma morala završiti, zato što je
usnula djevojka bila savršena upravo onakva kakva je, i bilo koja promjena bi
bila greška, tuga. Pjesma je naginjala ka toj realizaciji, sada niža i sporija.
I Alicein glas se sada spustio, i postao svečan, ton koji je pripadao ispod
odzvanjajućih lukova svijeća katedrale.
Odsvirao sam
posljednju notu i potom sagnuo glavu iznad tipki.
Esme me pogladila po kosi.
Biće sve uredu Edwarde. Ovo će ispasti
najbolje moguće. Zaslužuješ sreću, sine. Sudbina ti to duguje.
"Hvala," prošaptao sam, želeći da mogu vjerovati u
to.
Ljubav ne
dolazi uvijek u odgovarajućim paketima.
Jednom sam se nasmijao bez humora.
Ti, izvan svih
na ovoj planeti, si možda najbolje opremljen da se nosiš sa ovako komplikovanom
dilemom. Ti si najbolji i najrazumniji od svih nas.
Uzdahnuo sam. Svaka majka je mislila isto za svog
sina.
Esme je i dalje bila sva radosna što je moje srce
napokon bilo dirnuto nakon toliko vremena, bez obzira na potencijalnu
tragediju. Mislila je da ću zauvijek biti usamljen...
Moraće ti
uzvratiti ljubav, odjednom je pomislila, iznenađujući me pravcom svojih
misli. Ako je pametna djevojka. Nasmijala se.
Ali ne mogu zamisliti da neko može biti tako spor da shvati kakav si ti ulov.
"Prekini mama, zacrvenit ću se," procijedio sam.
Njene riječi, iako neprimjerene, su mi zaista godile.
Alice se nasmijala i odabrala gornju ruku "Srca i
duše". Nasmijao sam se i završio jednostavnu melodiju sa njom. Zatim sam joj
ugodio sa izvedbom "Chopsticksa."
Zakikotala se, zatim uzdahnula. "Pa mogla bih te
pitati zbog čega si se smijao Rose," Alice je rekla. "Ali mogu vidjeti da nećeš."
"Jok."
Lako mi je udarila uho svojim prstom.
"Budi fina Alice," Esme je ukorila. "Edward se ponaša
kao đentlmen."
"Ali želim da znam."
Nasmijao sam se na zvuk pobjede koji je proizvela.
Potom sam rekao, "Evo Esme," i počeo svirati njenu omiljenu pjesmu, neimenovano
priznanje za ljubav koju sam gledao između nje i Carlislea prije tako mnogo
godina.
"Hvala ti dušo." Ponovo mi je stisnula ramena.
Nisam se morao koncentrisati da odsviram poznato
djelo. Osim toga, razmišljao sam o Rosalie, koja se i dalje mučila u poniženju
u garaži, i nasmijao se sam sebi.
Upravo otkrivajući potencijal ljubomore za sebe, imao
sam malu količinu sažaljenja za nju. To je bio uvrnut način razmišljanja.
Naravno, njena ljubomora je bila hiljadu puta sitnija od moje. Kao lisica u
dječijem scenariju.
Pitao sam se kako bi Rosalieni život i osobnost bili
drugačiji da nije uvijek bila najljepša. Bi li bila sretnija osoba da ljepota
nije uvijek bila najjača tačka prodaje? Manje egocentrična? Suosjećajnija? Pa,
pretpostavio sam da je o tome bilo bezvrijedno za razmišljati, zato što je
prošlost prošla, i ona je uvijek bila najljepša. Čak i kao čovjek, nikada nije
živjela u svjetlu svoje vlastite ljupkosti. Ne kako je zamišljala. Suprotno-
volila je laskanje oko gotovo bilo čega drugog. To se nije promijenilo sa
gubitkom njene smrtnosti.
Onda to nije bilo iznenađenje, prihvačajući ovu
potrebu kao datu, što se uvrijedila kada ja nisam, od početka, obožavajući
svoju ljepotu na način na koji je očekivala i da je svi muškarci obožavaju.
Nije da je željela mene na bilo koji
način- daleko od toga. Ali joj je smetalo što je nisam želio, pored toga.
Običavala je biti željena.
Bilo je drugačije sa Jasperom i Carlisleom- obojica
su već bili zaljubljeni. Ja sam bio potpuno netaknut, a i dalje sam bivao
svojeglavo ne pomaknut.
Mislio sam da je stara srdžba bila spaljena. Da je
već odavno prevaziđena.
A ona je bila...do dana kada kada sam napokon našao
nekoga čija me ljepota dirnula na način na koji
njena nije.
Rosalie se oslanjala na vjerovanje da ja nisam
smatrao njenu ljepotu obožavajućom,
tada sigurno nije bilo ljepote na svijetu koja me mogla dotaknuti. Bila je
bijesna od momenta kada sam spasio Bellin život, predpostavljajući, svojom lukavom
ženskom intuicijom, zanimanje što sam bio sve samo ne svjestan sebe.
Rosalie je bila smrtno uvrijeđena što sam mislio za
neko beznačajno ljudko biće da je ljepše od nje.
Ponovo sam suspregnuo nalet smijeha.
Iako, malo mi je smetao način na koji je vidjela
Bellu. Rosalie je ustvari mislila da je djevojka bila obična. Kako je to mogla misliti? To mi se činilo neshvatljivo.
Proizvod ljubomore, ne dvojbe.
"Oh!" Alice je naglo izdahnula. "Jaspere, pogodi
šta?"
Vidio sam ono što je upravo vidjela, i ruke su mi se
smrznule na tipkama.
"Šta Alice?" Jasper je upitao.
"Peter i Charlotte nam dolaze u posjetu slijedeće
sedmice! Biće u susjedstvu, zar to nije lijepo?"
"Šta nije uredu Edwarde?" Esme je upitala osječajući
napetost u mojim ramenima.
"Peter i Charlotte dolaze u Forks?" siktao sam na
Alice.
Prevrnula je očima prema meni. "Smiri se Edwarde. Ovo
im nije prvi posjet."
Zubi su mi se stisnuli. To im jeste bio prvi posjet od kada je Bella stigla, i njena slaka krv se
nije dopadala samo meni.
Alice se namrštila na moj izraz. "Oni nikada ne love
ovdje. Znaš to."
Ali Jasperov brat po vrsti i mali vampir koje je
volio nisu bili poput nas; lovili su uobičajenim putem. Nije im se moglo
vjerovati sa Bellom u blizini.
"Kada?" upitao sam.
Nesretno je napučila usne, ali mi je rekla ono što
sam trebao znati. U ponedjeljak ujutro.
Niko neće nauditi Belli.
"Ne," složio sam se, a
zatim se okrenuo od nje. "Jesi li spreman Emmette?"
"Mislio sam da idemo ujutro?"
"Vraćamo se u nedjelju u ponoc. Predpostavljam da je
na tebi kada želiš ići."
"Okej, dobro. Pusti me da se prvo pozdravim sa Rose."
"Naravno." Sa raspoloženjem u kojem je Rosalie sada
bila, to bi trebo biti brzi pozdrav.
Uistinu si ga
izgubio Edwarde, pomislio je dok je išao ka stražnjim vratima.
"Predpostavljam da jesam."
"Odsviraj mi novu pjesmu, još jednom," Esme je
upitala.
"Ako želiš," složio sam se, iako sam malo oklijevao
da pratim melodiju do njenog neizbježnog kraja- kraja koji mi je izazivao bol
na nepoznate načine. Pomislio sam na trenutak, i potom izvadio poklopac od
flaše iz svog džepa i stavio ga na prazan stalak. To je malo pomoglo- moj mali
podsjetnik da njeno da.
Klimnuo sam sebi, i počeo svirati.
Esme i Alice su razmijenile pogled ali nijedna nije
pitala.