Ovo je bilo doba dana kada sam želio da mogu da spavam.

Srednja škola.

Ili je pakao prava riječ? Ako je postojao bilo koji način da se iskupim za svoje grijehe,ovo se trebalo nekako ubrojiti. Dosada nije bilo nešto na što sam navikao; svaki dan se činio sve više nemoguće monoton od posljednjeg.

Predpostavljam da je ovo moj način spavanja-ako spavanje označava odmaranje između aktivnih perioda.

Gledao sam u pukotine na zidu u udaljenom dijelu kantine, zamišljajući scene kojih nije bilo. To je bio jedan način da utišam glasove koji su žuborili kao liptanje rijeke u mojoj glavi.

Nekoliko stotina glasova sam ignorisao zbog dosade.

Kada je riječ o ljudskom umu, nije bilo ničega što već nisam čuo. Danas su sve misli bile usredotočene na novi dodatak malom broju učenika ovdje. Trebalo je tako malo da ih sve digne na noge. Viđao sam novo lice koje se ponavljalo iz misli u misao iz svakog ugla. Samo obična djevojka. Uzbuđenje oko njenog dolaska je bilo zamorno predvidivo- kao kad djetetu pokazes sjajnu stvarcicu . Polovica dečki, poput ovaca, su već zamišljali sebe kao njenog momka,samo zato što je ona bila nešto novo.Uložio sam još više truda da ih utišam.

Samo sam četiri glasa zaustavio prije iz pristojnosti nego iz mrskosti: moju porodicu, dva brata I dvije sestre, koji su imali tako malo privatnosti u mojoj blizini da bi radije izrekli misao naglas. Davao sam im privatnosti koliko sam mogao. Pokušavao sam ne slušati ako sam mogao utjecati na to.

Pokusavao koliko sam mogao,ali opet…znao sam.

Rosalie je razmišljala,kao I obicno, o sebi. Uhvatila je izgled svog profila u odrazu necijih naocala, i divila se svojoj ljepoti. Rosalien je um bio plitki bazen sa nekoliko iznenađenja.

Emmet se durio oko borbenog meca u kojem je izgubio od Jaspera tokom noci. Zauzelo bi svo njegovo ograniceno strpljenje da do kraja dana organizuje revans. Nikada se nisam osjecao krivim zbog slusanja Emmetovih misli, jer on nikada nije pomislio ni jednu stvar koju nebi izrekao ili odradio. Mozda sam se jedino osjecao krivim zbog citanja tudjih misli zato sto sam znao da postoje stvari koje drugi nebi zeljeli da znam. Ako je Rosalien um bio plitki bazen,onda je Emmetov bio jezero bez sjenki, kristalno cist.

A Jasper je...patio. Suspregnuo sam uzdah.

Edward. Alice je izgovorila moje ime u svojim mislima, I odjednom je imala moju paznju.

To je bilo jednako izgovaranju mog imena naglas. Bilo mi je drago sto je moje ime izaslo iz mode veoma rano-bilo bi uznemiravajuce; kad bi bilo ko pomislio na bilo kojeg Edwarda, moja glava bi se automatski okrenula.

Sada mi se glava nije okrenula. Alice i ja smo bili dobri u privatnim razgovorima. Bila je rijetkost da nas neko uhvati. Zadrzao sam pogled na pukotinama u zidu.

Kako se drzi? Upitala me.

Namrsitio sam se,samo mala promjena u polozaju mojih usana. Nista sto bi upozorilo druge. Mogao sam se jednostavno mrstiti bez dosade.

Alicein unutrasnji zvuk je sada bio uznemiren,i vidio sam u njenim mislima da je gledala Jaspera u svojim vizijama buducnosti. Ima li opasnosti? Provjerila je,u neposredoj buducnosti, preletajuci preko jednolicnih vizija za izvor mog mrstenja.

Pomakao sam glavu lagano na lijevo,kao da gledam u plocice na zidu,uzdahnuo, a potom u desno, nazad na strop. Samo je Alice znala da njisem glavom.

Opustila se. Javi mi ako postane previse lose.

Pomakao sam samo oci,prema stropu,i natrag dole.

Hvala sto ovo radis.

Bilo mi je drago sto nisam mogao odgovoriti naglas. Sto bih rekao? ‚Drago mi je‘? Bilo bi teze. Nisam uzivao slusajuci Jasperove unutarnje borbe. Da li je zaista bilo neophodno da eksperimentisemo na ovaj nacin? Zar nebi bilo sigurnije samo se sloziti sa tim da on nikada nece moci savladati zedj na nacin na koji mi ostali mozemo, i ne gurati granice? Zasto se poigravati sa katastrofom?

Prosle su dvije sedmice od naseg zadnjeg lova. To nije bio previse tezak vremenski razmak za nas ostale. Malo neugodno povremeno-ako ljudsko bice prodje isuvise blizu,ako vjetar zapuse u pogresnom smijeru. Ali ljudi bi rijetko hodali preblizu. Njihovi instikti im govore ono sto njihovi svjesni umovi nikada nebi shvatili: mi smo bili opasni.

Jasper je bio veoma opasan sada.

U tom trenutku, mala djevojcica se zaustavila na cosku stola najblizem nama, zastajkujuci da poprica sa prijateljem. Protresla je svoju kratku kosu,provlaceci svoje prste kroz nju. Grijalica je otpuhnula njen miris u nasem pravcu. Bio sam onakav kakav me taj miris ucinio- suhi zrak u mom grlu, mukla zudnja u mom stomaku, automatsko zatezanje misica, pretjerano istjecanje otrova u moja usta...

Sve je ovo bilo prilicno normalno, obicno jednostavno zanemarivo. Sada je bilo teze,sa jacim osjecajima, udvostrucenim, kako sam gledao Jasperovu reakciju. Dupla zedj, prije nego samo moja.

Jasper je otisnuo svoju zelju od sebe. Zamisljao je to- zamisljao je sebe kako ustaje sa svog mjesta pokraj Alice i odlazi da stane do male djevojcice. Zamisljao je sklonost, kada je otisao da joj sapne na uho, i pustajuci da mu usne dotaknu luk grla. Zamisljao je kako bi se toplo kretanje njenog pulsa ispod meke koze odrazilo u njegovim ustima...

Udario sam njegovu stolicu.

Uhvatio je moj pogled na minutu i zatim pogledao dole. Mogao sam cuti sram I pobunu u njegovoj glavi.

“Izvini”, Jasper je promumljao.

Slegnuo sam ramenima.

“Neces nista uraditi,” Alice mu je rekla,umirujuci njegovo razocarenje. “mogu to vidjeti”.

Napravio sam grimasu koja bi odganala njenu laz. Morali smo se drzati zajedno, Alice I ja. To nije bilo lako, slusati glasove ili vidjeti buducnost. Oboje cudaci naspram onih koji su vec bili cudaci. Stitili smo tajne jedni drugih.

“Malo pomaze ako razmisljas o njima kao o ljudima”,Alice je predlozila,njen visoki, muzikalni glas je bio prebrz za ljudske usi,ako je iko bio dovoljno blizu da cuje. “Ime joj je Whitney. Ima malu sestru koju obozava. Njena mama je pozvala Esme na zabavu u basti,sjecas li se?”

“Znam ko je ona”,Jasper je rekao odsjecno. Okrenuo se i buljio u male prozore koji su bili smjesteni ispod streha oko duge prostorije. Njegov ton je zavrsio razgovor.

Trebao bi loviti veceras. Bilo je smijesno ovako riskirati, pokusavajuci testirati njegovu snagu, da se izgradi njegova izdrzljivost. Jasper bi trebao prihvatiti svoje granice i raditi u skladu sa njima. Njegove prijasnje navike nisu iste kao nas izabrani nacin zivota; nebi trebao gurati sebe na ovaj nacin.

Alice je lagano uzdahnula i ustala,noseci posluzavnik sa hranom sa sobom i ostavljajuci ga samog. Ona bi znala kada bi on imao dovoljno njenog ohrabrenja. Pomislila je kako su Rosalie i Emmet ocitiji sto se tice njihove veze,a Alice i Jasper su poznavali medjusobna osjecanja kao svoja. Kada bi i oni mogli citati misli- samo jedno drugog.

Edward Cullen.

Refleksna reakcija. Okrenuo sam se na zvuk svog imena, samo sto nije bilo prozvano nego samo pomisljeno.

Oci su mi se susrele na djelic sekunde sa parom velikih, cokoladno-smedjih ljudskih ociju na svijetlom,srcolikom licu. Poznavao sam to lice,samo sto ga sam nisam nikada vidio prije ovog momenta. To je danas bila najcesca misao u svakoj glavi. Nova ucenica, Isabella Swan. Kcerka sefa gradske policije, dosla je da zivi ovdje zbog neke nove privatne situacije. Bella. Ispravljala je svakoga ko bi koristio njeno puno ime...

Pogledao sam ustranu. Trebala mi je sekunda da shvatim da to nije bila ona koja je pomislila na moje ime.Naravno da vec pada na Cullenove, cuo sam kako se predhodna misao nastavlja.

Sada sam prepoznao ‚glas‘. Jessica Stanley-proslo je vremena odkad me prestala zamarati svojim unutarnjim brbljanjima . Koje je olakšanje bilo kada je prešla preko svoje slijepe zaljubljenosti. Bilo je gotovo nemoguće izbjeci njene stalne, smiješne maštarije. Volio bih,da sam u isto vrijeme, mogao da joj tačno objasnim sta bi se desilo kada bi moje usne,i zubi ispod njih,dosli bilo gdje blizu nje. To bi prekinulo sve njene dosadne fantazije. Pomisao na njenu reakciju zamalo me nasmijala.

Nije cak ni lijepa, Jessica je nastavila. Ne znam zasto Eric bulji toliko..ili Mike.

Trgnula se na posljednje ime. Njena nova opsesija, generalno popuralni Mike Newton, je bio potpuno nezainteresiran prema njoj. Ocito, nije bio toliko nezainteresiran za novu ucenicu. Kao dijete sa bljestecim predmetom,ponovo. Ovo je postavilo granicu Jessicinim mislima, izvana je bila srdacna prema novopridosloj kada bi joj objasnjavala povremeno stjeceno znanje o mojoj porodici. Nova ucenica je morala pitati za nas.

Svi gledaju u mene danas,također, Jessica je pomislila samodopadno. Nije li sreća da Bella ima dva časa sa mnom...Kladila bih se da bi Mike želio da me pita šta bi ona-

Pokusao sam da zaustavim suluda razmišljanja u mojoj glavi prije nego što me te beynacajne i trivijalne stvari izlude.

„Jessica Stanley daje novoj Swan djevojci lose informacije o Cullenovima“,promrmljao sam Emmetu za odvlacenje paznje.

Smijuljio se ispod glasa. Nadam se da ce to dobro uraditi, pomislio je.

“Prije nestvarno. Samo najosnovnije poznate stvari. Nema naznaka horora. Malo sam razocaran.“

A nova djevojka? Da li je i ona tako razocaranja u traceve?

Slusao sam da cujem sta nova djevojka,Bella, misli o Jessicinoj prici. Sta je vidjela kada je pogledala u neobicnu, blijedu porodicu koja je bila posebno izbjegavana?

Bilo je u mojoj mogucnosti da znam njenu reakciju. Ponasao sam se kao da gledam van, kako bih potrazio bolju rijec o svojoj obitelji. Da nas zastiti. Ako je iko ikada imao sumnje, dao bih nam ranije upozorenje i jednostavno povlacenje. To bi se povremeno desavalo- neka bi osoba sa bujnom mastom vidjela nas u likovima neke knjige ili filma. Obicno bi bili u krivu, ali je bilo je bilo bolje da se preselimo drugdje nego da rizikujemo pomnija ispitivanja.

Veoma,veoma rijetko, neko bi pomislio tacno. Nismo im davali sansu da ispitaju svoje sumnje. Jednostavno bi smo nestali, i postali ,nista vise od strasljive uspomene...

Nisam nista cuo,slusajuci blizu, gdje je Jessicin uznemiravajuci unutarnji monolog nastavljao da se stisava. Bilo je kao da nema nikoga tko sjedi pored nje. Kako neobicno, dali se djevojka udaljila? Nije se tako cinilo, dok joj je Jessica jos pricala. Podigao sam pogled da provjerim, osjecajuci se izvan ravnoteze. Provjeravajuci sta mi moj ‘super-sluh’ moze reci-to nije bilo nesto sto bih ikada radio.

Opet,moj pogled se susreo sa istim sirokim,smedjim ocima. Sjedila je na istom mjestu kao I prije, I gledala u nas, obicna stvar. Predpostavio sam da je Jessica jos uvijek raspravljala sa mjestanima o Cullenovima.

Razmisljanje o nama bi,takodjer,bilo prorodno.

Ali nisam mogao cuti ni sapat.

Obrazi su joj poprimili crvenu boju I spustila je pogled, dalje od ponizavajuceg cina uhvacanja u buljenju u stranca. Bilo je dobro to sto je Jasper jos uvijek gledao kroz prozor. Nisam volio razmisljati sta bi lagano tjecanje krvi ucinilo njegovoj kontroli.

Emocije su bile tako ciste na njenom licu kao da su bile napisanje na njenom celu : iznenadjenje, kako nije znala prepoznati znakove suptilnih razlika izmedju njene i moje vrste, znatizelja, kako je slusala Jessicine price, i jos nesto... privlacnost? Nebi bio prvi put. Njima smo bili prelijepi. Zatim,napokon, postidjenost kada sam je uhvatio da bulji u mene.

Ali i dalje, njene misli su bile tako citljive u njenim neobicnim ocima- neobicnim zbog dubine u njima; smedje oci se obicno cine kao da tonu u tami- Nisam mogao cuti nista osim tisine sa mjesta gdje je sjedila. Nista uopste.

Osjetio sam trenutak uznemirenosti.

Ovo je bilo nesto sto nisam osjetio nikad prije. Da li je bilo nesto lose samnom? Osjecao sam se isto kao i uvijek. Zabrinut,slusao sam bolje.

Svi glasovi,koje sam zaustavljao su zatonuli u mojoj glavi.

…pitam se kakvu muziku voli...mozda bih mogao spomenuti taj novi CD... Mike Newton je razmisljao, dva stola dalje-fokusiran na Bellu Swan.

Pogledaj ga kako bulji u nju. Zar nije dovoljno to sto pola cura u skoli cekaju na njega... Eric Yorkie je razmisljao,takodjer zaokupljen oko djevojke.

…tako odvratno. Pomislio bi da je poznata ili nesto.. cak i Edward Cullen,bulji... Lauren Mallory je bila tako ljubomorna da joj je lice,u najmanju ruku, trebalo postati zeleno. I Jessica, sepuri se oko svoje nove najbolje drugarice. Koja ludost…

…mogla bih se kladit da su je svi to pitali. Ali bih voljela porpicati sa njom. Smislit cu originalnije pitanje.. Ashley Dowling je razmisljala.

…mozda ce biti samnom na spanskom.. June Richardson se nadao.

…tone su ostale da uradim veceras! Trigonometrija,i test iz engleskog. Nadam se da ce mama... Angela Weber,tiha djevojka, cije su misli bile neobicno jedinstvene,je bila jedina cije misli nisu bile opterecene sa ovom Bellom.

Mogao sam ih sve cuti,svaku beznacajnu sitnicu o kojoj su razmisljaji kako je prolazila kroz njihov um. Ali nista od nove djevojke sa varljivo komunikativnim ocima.

I ,naravno, mogao sam je cuti kada je govorila Jessici. Nisam trebao citati misli kako bih cuo niski,cisti glas na udaljenoj strani duge prostorije.

“Ko je momak sa kudravom smedjom kosom?” cuo sam je kako pita, gledajuci me coskom oka, samo je brzo skrenula pogled kada je vidjela da je jos uvijek gledam.

Kako sam imao vremena da se nadam kako ce mi zvuk njenog glasa pomoci oko odredjivanja tona njenih misli, izgubljenih negdje gdje ih nisam mogao prici, bio sam trenutno razocaran. Obicno, ljudske misli dodju do njih u slicnom tonu kao i fizicki glasovi. Ali ovaj tihi, stidljivi glas je bio nepoznat, ni jedan od stotine misli u sobi,bio sam siguran u to. U potpunosti novi.

Oh,sretno, idiote! Jessica je pomislila prije no sto je odgovorila na Bellino pitanje. “To je Edward. Prekrasan je,naravno,ali ne gubi vrijeme. Ne izlazi ni sa kim. Ocito, nijedna od cura ovdje nije dovoljno dobra za njega.“ Smrcnula je.

Okrenuo sam glavu kako bih prekrio osmijeh. Jessica i njeni prijatelji nisu imali pojma kako su bili sretni sto mi se niko od njih nije posebno svidjao.







Ispod prijelaznog humora, osjecao sam neobican impuls, koji nisam najbolje shvatao. Morao sam nesto uraditi sa zlim Jessicinim mislima da je nova djevojka nesvjesna o... Osjetio sam neobican nagon da stanem izmedju njih,da zastitim Bellu od loseg Jessiciog uma. Kakva neobicna stvar za osjecati. Pokusavajuci da odgonetnem motivaciju iza impulsa, odmjerio sam novu djevojku jos jedanput.

Mozda je to bio samo jedan dugi instinkt za zastitu- jak za slabe. Djevojka je izgledala jos krhkije od njenih ostalih prijatelja. Koza joj je bila tako svijetla da je bilo tesko za vjerovati da joj pruza zastitu od vanjskog svijeta. Mogao sam joj vidjeti ritmicni puls krvi kroz njene vene,ispod ciste,svijetle membrane... Ali nebi se trebao koncentrisati na to. Bio sam dobar u ovom zivotu koji sam izabrao, ali bio sam zedan koliko i Jasper i nije bilo poente da izazivam iskusenje.Postojao je mali nabor izmedju njenih obrva za koji se cinilo da je nesvjena da ga ima.

To je bilo nevjerovatno frustrirajuce! Mogao sam jasno vidjeti da joj je bio pritisak da sjedne tamo, i da prica sa stranim ljudima, da bude u centru paznje. Mogao sam osjetiti njenu stidljivost iz nacina na koji je drzala svoja krhka ramena, blago pogrbljena, kao da je ocekivala odbijanje svakog trena. Ali ipak mogao sam samo osjetiti,smao vidjeti, samo zamisliti. Nije bilo nista vise od tisine od obicne ljudske djevojke. Nisam mogao nista cuti. Zasto?

“Hocemo li?” rosalie je upitala,ometajuci me u razmisljanju.

Odmakao sam pogled od djevojke sa osjecajem olaksanja. Nisam zelio da dublje tonem u ovo- nerviralo me. I nisam zelio da povecam interes za njene skrivene misli jednostavno zato sto su bile skrivene od mene. Nema sumnje, kada prodrem u njene misli- a naci cu nacin da to uradim- one ce biti samo obicne I dosadne kao I mnoge druge ljudske misli. Nije vrijedno muka koje bih uradio da ih dokucim.

„Pa,je li nova vec uplasena od nas?“ Emmet je upitao, jos uvijek cekajuci odgovor na njegovo ranije pitanje.

Slegnuo sam ramenima. Nije bio dovoljno zainteresovan da me zamara oko novih detalja. Ne bih ni ja trebao biti.

Ustali smo od stola I izasli iz kantine.

Emmet,Rosalie I Jasper su se pretvarali da su maturanti; preskakli su casove. Ja sam se pretvarao da sam mladji od njih. Preskocio sam cas biologije, pripremajuci se za dosadjivanje. Bilo bi sumnjivo da gospodin Banner, osoba koja nije nista vise od prosjecno inteligentna, rekao bilo sto u svojim lekcijama sto bi zanimalo nekoga ko ima dva stupnja medicine.

U ucionici, sjeo sam na svoje mjesto I postavio knjige- dodatak,ponovo; nisu sadrzavale nista sto ja vec nisam znao- na sto. Bio sam jedini ucenik koji je imao cijeli sto samo za sebe. Ljudi nisu bili dovoljno pametni da znaju da me se boje, ali njihovi instikti za prezivljavanje su bili da ih drze podalje.

Ucionica se polako punila kako su ucenici ulazili sa rucka. Zavalio sam se natrag u svoju stolicu i cekao da vrijeme prodje. Opet,zelio sam damogu da spavam.

Zato sto sam razmisljao o njoj, kada je Angela Weber uvela novu djevojku kroz vrata, njeno ime je privuklo moju paznju.

Bella se cini jednako sramezljiva kao I ja. Mogla bih se kladiti da joj je danas jako nugodno. Voljela bih kada bih mogla reci nesto...ali to bi vjerovatno zvucalo glupo...

Jes! Mike Newton je pomislio, okrecuci svoju stolicu kako bi gledao djevojku kako ulazi.

I dalje, od mjesta na kojem je Bella stajala, nista. Prazno mjesto gdje bi njene misli trebale da budu nerviralo me je.

Prisla je blize, prolazeci izmedju stolova pored mene da dodje do profesorovog stola. Jadna djevojka; jedino slobodno mjesto je bilo pored mene. Automatski, raspremio sam dio stola koji bi trebao da bude njezin, slazuci svoje knjige jednu na drugu. Pitao sam se hoce li joj biti veoma udobno ovdje. Mozda, pomislio sam, sjedenje kraj nje mi omoguci da otkrijem njene tajne..nije da sam ikad trebao blizinu ranije… nije da cu pronaci ista vrijedno slusanja…

Bella Swan usla je u tok zraka koji je puhao u mene iz ventilatora.

Njen miris me je pogodio kao unistavajuca lopta, kao probijajuca sila. Nije postojao izraz koji bi dostojno opisao sta mi se desilo u tom trenutku.

Tada, nisam bio nista blize ljudskom bicu nego sto sam prije bio; nije bilo ni traga ljudskosti za koji sam se podsjecao.

Ja sam bio predator. Ona je bila plijen. Nije postojalo nista drugo na svijetu osim te cinjenice.

Nije bilo some bune svjedoka-oni su vec nestali u mojoj glavi. Misterija njenih misli je bila zaboravljena. Njene misli nisu znacile nista, ona vise nece dugo misliti.

Ja sam bio vampir, a ona je imala najsladju krv koju sam pomirisao u 80 godina.

Nisam mogao ni zamisliti da takav miris uopste i postoji. Da sam znao, posao bih ga traziti vec odavno. Obisao bi planetu za njom. Mogao sam samo zamisliti ukus..

Zedj je gorila mojim grlom poput vatre. Usta su mi bila isprzena i isusena. Novi val otrova nije ucinio nista da omete taj osjecaj. Stomak mi se uvrnuo od gladi sto je bio naziv za zedj. Misici su mi se zategli.

Nije prosla ni cijela sekunda. Ona je i dalje uzimala prvi korak koji bi odmaknuo njen miris od mene.

Kada joj je stopalo dotaknulo tlo,njene su oci skliznule prema meni, pokret za koji je ona zeljela da bude neopazen. Njen pogled je susreo moj, i vidio sam svoj odraz u sirokom staklu njenih ociju.

Sok lica koji sam tamo vidio,sacuvao je njen zivot za nekoliko teskih trenutaka.

Ona nije nikako olaksavala. Kada je razaznala izraz moga lica, krv je opet pojurila u njene obraze, cineci boju njene koze najljepsom koju sam ikada vidio. Miris je bila tanka izmaglica u mom mozgu. Jedva sam mogao razmisljati kroz to. Misli su mi harale, odupiruci se kontroli, nepovezane.

Sada je hodala brze, kao da je shvatila da treba bjezati. Njena zurba ju je ucinila nespretnom- zapela je i poletjela naprijed, zamalo padajuci na sto djevojke ispred mene. Ranjiva,slaba. I vise nego obicno za covjeka.

Pokusavao sam se usredotociti na lice koje sam vidio u njenim ocima, lice koje sam prepoznao sa revulsion. Lice cudovista u meni-lice koje sam porazio desetljecima ranije u napornoj I nekompromisnoj disciplini. Sada je izaslo na povrsinu tako lako!

Miris se vrtio ponovo oko mene, mijesajuci mi misli i zamalo me izbacujuci iz stolice.

Ne.

Ruka mi se uhvatila za rub stola kada sam pokusavao da se zadrzim na mjestu. Drvo nije bilo dovoljno jako. Ruka mi se zabila u sto i izasla sa mnogo krhotina, ostavljajuci otisak mojih prstiju udubljenih u preostalo drvo.

Unisti dokaze. To je bilo prioritetno pravilo. Brzo sam ispravio coskove ostiska svojim prstima, ostavljajuci nista osim neravne rupe I piljotine na podu koje sam prekrio nogom.

Unisti dokaze. Velika steta…

Znao sta se moralo desiti sada. Djevojka bi dosla da sjedne kraj mene, i ja bih morao da je ubijem.

Nevini posrednici u ovoj ucionici, osamnaestoro djece I jedan muskarac, nebi mogli napustiti sobu, vidjevsi ono sto bi uskoro i vidjeli.

Mucio sam se oko misli sta sada moram da uradim. Cak I u mom najgorem slucaju, nikada nisam pocinio ovakvo zvjerstvo. Nikada nisam ubijao neduzne, nikada u preko osam desetljeca. A sada sam planirao da njih dvadeset odjednom.

Lice cudovista u ogledalu mi se rugalo.

Iako se jedan dio mene klonio tog cudovista,drugi dio je to planirao.

Ako ubijem prvo djevojku,imao bih samo 15 ili 20 sekundi sa njom prije nego sto ostali pocnu da reaguju. Mozda malo duze,ako na pocetku ne shvate sta radim. Ona nebi imala vremena da vristi ili osjeti bol; ne bih je grubo ubio. Toliko mogu dati ovom strancu sa njenom nevjerovatno zeljenom krvi.

Ali onda bi ih morao sprijeciti od bjezanja. Ne bih trebao brinuti oko prozora, previsoko su I preuski da bi pruzili izlaz bilo kome. Samo vrata- blokirana tako da su bili u zamci.To bi bilo sporije I mnogo teze, pokusavajuci da ih sve ubijem dok panicare I vriste, hodajuci u haosu. Nije nemoguce,ali tada bi bilo previse galame. Vrijeme za mnogo vristanja. Netko bi cuo… I bio bih prisiljen da ubijem cak I vise neduznih u ovom crnom satu.

A njena krv bi se ohladila, dok bih ja ubijao ostale.

Miris me je mucio, zatvarjuci mi grlo suhim bolom...

Znaci, svjedoke prvo.

Isplanirao sam si to u glavi. Bio sam u sredini ucionice, najdalji red pozadi. Prvo bi uzeo svoju desnu stranu. Mogao bih slomiti cetiri ili pet vratova u sekundi, procijenio sam. To nebi bilo glasno. Desna strana bi bila sretna strana; nebi me vidjeli da dolazim. Kretanje naprijed I lijevo, to bi mi uzelo , najvise, pet sekundi da okoncam svaki zivot u ovoj prostoriji.

Dovoljno dugo za Bellu Swan da vidi, jasno, sta ce I nju sustici. Dovoljno dugo da osjeti strah. Dovoljno dugo,mozda, ako je sok ne smrzne u mjestu, da vrisne. Jedan blagi vrisak koji nebi nikoga uznemirio.

Duboko sam uzdahnuo, a miris je bila vatra koja je kolala kroz moje suhe vene, goreci u mojim plucima I oslobadjajuci me svakog impulsa za koji sam bio sposoban.

Okretala se sada. Za par sekundi, ona ce sjediti samo par centimatara udaljena od mene.

Cudoviste u meni se smijalo u iscekivanju.

Neko me je potapsao po lijevom ramenu. Nisam se okrenuo da vidim koji je od glupih ljudi to bio.ali kretnja je poslala uobicajenu val, nemirisan zrak preko mog lica.

Za jedan kratki trenutak, bio sam sposoban dobro promisliti. U tom odlucujucem momentu, vidio sam dva lica u svojoj glavi,jedno pored drugog.

Jedno je bilo moje,ili jeste : crvenooko cudoviste koje je ubilo tako puno ljudi da sam ih prestao brojati. Razumne , opravdane ubice. Ubica medju ubicama, ubica ostalih, manje mocno cudoviste. To je bio dobar strah-spoznao sam to.- odlucujuci ko zasluzuje smrtnu presudu. To je bila moja nagodba sa samim sobom. Hranio sam se sa ljuskom krvlju, ali samo u najgoroj definiciji. Moje zrtve su bile, u njihovim davnim, mracnim vremenima, jedva vise ljudi nego sto sam to ja bio.

Drugo lice je bilo Carlisle.

Nije bilo slicnosti izmedju ta dva lica. Bila su svijetli dan I tamna noc.

Nije bilo razloga da postoji slicnost. Carlisle i nije moj otac u osnovnom bioloskom smislu. Nismo dijelili iste buducnosti. Slicnost u nasoj boji je bila posljedica onoga sto smo; svaki vampir je imao istu svijetlu kozu. Slicnost u nasoj boji ociju je bila druga stvar- odraz licnog izbora.

A ipak,nije ni bilo osnove za slicnost,zamisljao bi da je moje lice pocinjalo da postaje sve slicnije njegovom, velicinom, u zadnjih sedamdeset-cudnih godina kojima sam prihvatio njegov izbor I pratio njegove korake. Moja buducnost se nije promijenila,ali mi se cinilo kao da je neka mudrost obiljezila moj izraz, to malo njegovog sazaljenja se oslikalo u obliku mojih usana,a trunka njegove smirenosti je vidljiva na mojoj obrvi.

Sva ova mala poboljsanja su se izgubila u licu cudovista. U nekoliko trenutaka, nece vise biti nicega sto bi pokazivalo godine koje sam proveo sa svojim kreatorom, svojim mentorom, svojim ocem u svim mogucim oblicima. Moje oci bi postale crvene kao dzavolje; sva ljubav bi bila izgubljena zauvijek.

U mojoj glavi, Carlisleove njezne oci me nisu osudjivale. Znao sam da bi mi on oprostio za ovaj uzasni cin koji bih ucinio. Zato sto me volio. Zato sto je mislio da sam bolji nego sto sam zapravo. A on bi me I dalje volio, iako bih mu sada dokazao pogresno.

Bella Swan je sjela u svoju stolicu do mene, njeni pokreti teski i nezgodni- sa strahom ?- I miris njene krvi zapljusnuli su me u nepropusnom oblaku oko mene.

Dokazao bih svom ocu pogresno. Bijeda ove cinjenice je bolila gotovo isto kao vatra u mom grlu.

Odmakao sam se dalje od nje u odbrani- zgrozen od cudovista koje se borilo da je uzme.

Zasto je morala da dodje ovdje? Zasto je morala da postoji? Zasto je morala da poremeti ono malo mira koje sam imalo u ovom svom neljudskom zivotu? Zasto se ovo bice ikada rodilo? Upropastila je mene.

Okrenuo sam svoje lice od nje, kao neocekivani strah, nerazumna mrznja je prosla kroz mene.

Ko je ovo stvorenje? Zasto ja,zasto sada? Zasto sam morao izgubiti sve samo zato sto je ona izabrala ovaj nesigurni grad da se pojavi?

Zasto je dosla ovamo!

Nisam zelio da budem cudoviste! Nisam zelio da ubijem ovu sobu punu neduzne djece! Nisam zelio izgubiti sve sto sam postigao u zivotnom vijeku zrtvovanja i poricanja!

Necu. Nije me mogla natjerati.

Miris je bio problem, odvratno privlacan miris njene krvi. Da je postojao ijedan nacin da se oduprem...da je samo drugi udar svjezeg zraka koji bi mi razbistrio misli.

Bella Swan je protresla svoju dugu, gustu, crvenkastu kosu u mom smjeru.

Da li je poludila? To je bilo kao da je izazivala cudoviste! Podrugivala mu se.

Nije bilo prijateljskog povjetarca. Ali nisam morao disati.

Zaustavio sam protok zraka kroz moja pluca; olaksanje je bilo trenutno, ali nepotpuno. I dalje sam se sjecao mirisa u svojoj glavi, ukus na kraju jezika. Nebi bio dovoljno jak da izdrzim tako dugo. Ali mozda mu se mogu oduprijeti jedan sat. Jedan sat. Taman dovoljno vremena da izadjem iz ove sobe pune zrtava, zrtava koje mozda nisu morale biti zrtve. Kada bih mogao izdrzati samo jedan kratki sat.

To je bio neugodan osjecaj, ne disati. Moje tijelo nije trebalo kisik, ali sam isao protiv svojih potreba. Usmjerio sam se na miris vise nego moja druga cula u trenucima stresa. To je vodilo u pravcu lova, sto je bilo prvo upozorenje u slucaju opasnosti. Nisam cesto isao preko necega tako opasnog kao sto sam bio ja, ali samoocuvanje je bilo jako u mojoj vrsti kao sto je bilo I u prosjecnog covjeka.

Neugodno, ali izdrzljivo. Podnosljivije od mirisanja nje I ne zabijanja mojih zuba kroz tu lijepu, tanku, providnu kozu do toplog,mokrog,pulsirajuceg-

Sat! Samo jedan sat. Nisam smio razmisljati o mirisu, o ukusu.

Mirna djevojka je nastavila drzala svoju kosu izmedju nas, naslanjajuci se tako da joj je padala preko fascikle. Nisam joj mogao vidjeti lice, da procitam emocije u njenima cistim,dubokim ocima. Da li je ovo bio razlog zasto je pustila svoju kosu da se rasprsi izmedju nas? Da sakrije oci od mene? Bez straha? Stidljivost? Da zadrzi tajne dalje od mene?

Moja prijasnja ljutnja od njenih necujnih misli je bila slaba i gubila se u usporedbi sa potrebom-i mrznjom- koja me sada opcinila. Zbog ovoga sam mrzio ovu krhku zenu-dijete pored mene, mrzio je sa svom gorljivosti sa kojom sam se prilijepio na prijasnjeg sebe, moju ljubav moje porodice, moje snove da budem nesto bolje od onoga sto sam bio... mrziti nju, mrziti ono kakvim me ona cini da se osjecam- malo je pomoglo. Da, ljutnja koji bih maloprije osjecao prije je bila slaba, ali je, i ona, malo pomogla. Privio sam se uz svaku emociju koja me omela u zamisljanju kakvog bi okusa bila...

Mrznja i iritacija. Nestrpljenje. Hoce li sat nikada proci?

A kada prodje… onda ce ona izaci iz ove prostorije. I sta bi uradio?

Mogao bih se predstaviti. Cao, moje ime je Edward Cullen. Mogu li te odpratiti do tvog slijedeceg casa?

Ona bi rekla da. To bi bilo uljudno. Iako me vec strasila, kao I sto sam sumnjao, ona bi pratila konvenciju I hodala pored mene. To bi bilo dovoljno da je uputi u pogresnom pravcu. Poticaj sume je dosezao kao prst koji dotice krajniji ugao parkiralista. Mogao bih joj reci da sam zaboravio knjigu u svom autu…

Bi li iko primijetio da sam ja zadnja osoba sa kojom je bila vidjena? Kisilo je,kao i obicno; dva tamna kisna oblaka iduci u pogresnom smijeru nebi izazvali mnogo interesa, ili me izdali.To bi bilo sporije I mnogo teze, pokusavajuci da ih sve ubijem dok panicare I vriste, hodajuci u haosu. Nije nemoguce,ali tada bi bilo previse galame. Vrijeme za mnogo vristanja. Netko bi cuo… I bio bih prisiljen da ubijem cak I vise neduznih u ovom crnom satu.

A njena krv bi se ohladila, dok bih ja ubijao ostale.

Miris me je mucio, zatvarjuci mi grlo suhim bolom...

Znaci, svjedoke prvo.

Isplanirao sam si to u glavi. Bio sam u sredini ucionice, najdalji red pozadi. Prvo bi uzeo svoju desnu stranu. Mogao bih slomiti cetiri ili pet vratova u sekundi, procijenio sam. To nebi bilo glasno. Desna strana bi bila sretna strana; nebi me vidjeli da dolazim. Kretanje naprijed I lijevo, to bi mi uzelo , najvise, pet sekundi da okoncam svaki zivot u ovoj prostoriji.

Dovoljno dugo za Bellu Swan da vidi, jasno, sta ce I nju sustici. Dovoljno dugo da osjeti strah. Dovoljno dugo,mozda, ako je sok ne smrzne u mjestu, da vrisne. Jedan blagi vrisak koji nebi nikoga uznemirio.

Duboko sam uzdahnuo, a miris je bila vatra koja je kolala kroz moje suhe vene, goreci u mojim plucima I oslobadjajuci me svakog impulsa za koji sam bio sposoban.

Okretala se sada. Za par sekundi, ona ce sjediti samo par centimatara udaljena od mene.

Cudoviste u meni se smijalo u iscekivanju.

Neko me je potapsao po lijevom ramenu. Nisam se okrenuo da vidim koji je od glupih ljudi to bio.ali kretnja je poslala uobicajenu val, nemirisan zrak preko mog lica.

Za jedan kratki trenutak, bio sam sposoban dobro promisliti. U tom odlucujucem momentu, vidio sam dva lica u svojoj glavi,jedno pored drugog.

Jedno je bilo moje,ili jeste : crvenooko cudoviste koje je ubilo tako puno ljudi da sam ih prestao brojati. Razumne , opravdane ubice. Ubica medju ubicama, ubica ostalih, manje mocno cudoviste. To je bio dobar strah-spoznao sam to.- odlucujuci ko zasluzuje smrtnu presudu. To je bila moja nagodba sa samim sobom. Hranio sam se sa ljuskom krvlju, ali samo u najgoroj definiciji. Moje zrtve su bile, u njihovim davnim, mracnim vremenima, jedva vise ljudi nego sto sam to ja bio.

Drugo lice je bilo Carlisle.

Nije bilo slicnosti izmedju ta dva lica. Bila su svijetli dan I tamna noc.

Nije bilo razloga da postoji slicnost. Carlisle i nije moj otac u osnovnom bioloskom smislu. Nismo dijelili iste buducnosti. Slicnost u nasoj boji je bila posljedica onoga sto smo; svaki vampir je imao istu svijetlu kozu. Slicnost u nasoj boji ociju je bila druga stvar- odraz licnog izbora.

A ipak,nije ni bilo osnove za slicnost,zamisljao bi da je moje lice pocinjalo da postaje sve slicnije njegovom, velicinom, u zadnjih sedamdeset-cudnih godina kojima sam prihvatio njegov izbor I pratio njegove korake. Moja buducnost se nije promijenila,ali mi se cinilo kao da je neka mudrost obiljezila moj izraz, to malo njegovog sazaljenja se oslikalo u obliku mojih usana,a trunka njegove smirenosti je vidljiva na mojoj obrvi.

Sva ova mala poboljsanja su se izgubila u licu cudovista. U nekoliko trenutaka, nece vise biti nicega sto bi pokazivalo godine koje sam proveo sa svojim kreatorom, svojim mentorom, svojim ocem u svim mogucim oblicima. Moje oci bi postale crvene kao dzavolje; sva ljubav bi bila izgubljena zauvijek.

U mojoj glavi, Carlisleove njezne oci me nisu osudjivale. Znao sam da bi mi on oprostio za ovaj uzasni cin koji bih ucinio. Zato sto me volio. Zato sto je mislio da sam bolji nego sto sam zapravo. A on bi me I dalje volio, iako bih mu sada dokazao pogresno.

Bella Swan je sjela u svoju stolicu do mene, njeni pokreti teski i nezgodni- sa strahom ?- I miris njene krvi zapljusnuli su me u nepropusnom oblaku oko mene.

Dokazao bih svom ocu pogresno. Bijeda ove cinjenice je bolila gotovo isto kao vatra u mom grlu.

Odmakao sam se dalje od nje u odbrani- zgrozen od cudovista koje se borilo da je uzme.

Zasto je morala da dodje ovdje? Zasto je morala da postoji? Zasto je morala da poremeti ono malo mira koje sam imalo u ovom svom neljudskom zivotu? Zasto se ovo bice ikada rodilo? Upropastila je mene.

Okrenuo sam svoje lice od nje, kao neocekivani strah, nerazumna mrznja je prosla kroz mene.

Ko je ovo stvorenje? Zasto ja,zasto sada? Zasto sam morao izgubiti sve samo zato sto je ona izabrala ovaj nesigurni grad da se pojavi?

Zasto je dosla ovamo!

Nisam zelio da budem cudoviste! Nisam zelio da ubijem ovu sobu punu neduzne djece! Nisam zelio izgubiti sve sto sam postigao u zivotnom vijeku zrtvovanja i poricanja!

Necu. Nije me mogla natjerati.

Miris je bio problem, odvratno privlacan miris njene krvi. Da je postojao ijedan nacin da se oduprem...da je samo drugi udar svjezeg zraka koji bi mi razbistrio misli.

Bella Swan je protresla svoju dugu, gustu, crvenkastu kosu u mom smjeru.

Da li je poludila? To je bilo kao da je izazivala cudoviste! Podrugivala mu se.

Nije bilo prijateljskog povjetarca. Ali nisam morao disati.

Zaustavio sam protok zraka kroz moja pluca; olaksanje je bilo trenutno, ali nepotpuno. I dalje sam se sjecao mirisa u svojoj glavi, ukus na kraju jezika. Nebi bio dovoljno jak da izdrzim tako dugo. Ali mozda mu se mogu oduprijeti jedan sat. Jedan sat. Taman dovoljno vremena da izadjem iz ove sobe pune zrtava, zrtava koje mozda nisu morale biti zrtve. Kada bih mogao izdrzati samo jedan kratki sat.

To je bio neugodan osjecaj, ne disati. Moje tijelo nije trebalo kisik, ali sam isao protiv svojih potreba. Usmjerio sam se na miris vise nego moja druga cula u trenucima stresa. To je vodilo u pravcu lova, sto je bilo prvo upozorenje u slucaju opasnosti. Nisam cesto isao preko necega tako opasnog kao sto sam bio ja, ali samoocuvanje je bilo jako u mojoj vrsti kao sto je bilo I u prosjecnog covjeka.

Neugodno, ali izdrzljivo. Podnosljivije od mirisanja nje I ne zabijanja mojih zuba kroz tu lijepu, tanku, providnu kozu do toplog,mokrog,pulsirajuceg-

Sat! Samo jedan sat. Nisam smio razmisljati o mirisu, o ukusu.

Mirna djevojka je nastavila drzala svoju kosu izmedju nas, naslanjajuci se tako da joj je padala preko fascikle. Nisam joj mogao vidjeti lice, da procitam emocije u njenima cistim,dubokim ocima. Da li je ovo bio razlog zasto je pustila svoju kosu da se rasprsi izmedju nas? Da sakrije oci od mene? Bez straha? Stidljivost? Da zadrzi tajne dalje od mene?

Moja prijasnja ljutnja od njenih necujnih misli je bila slaba i gubila se u usporedbi sa potrebom-i mrznjom- koja me sada opcinila. Zbog ovoga sam mrzio ovu krhku zenu-dijete pored mene, mrzio je sa svom gorljivosti sa kojom sam se prilijepio na prijasnjeg sebe, moju ljubav moje porodice, moje snove da budem nesto bolje od onoga sto sam bio... mrziti nju, mrziti ono kakvim me ona cini da se osjecam- malo je pomoglo. Da, ljutnja koji bih maloprije osjecao prije je bila slaba, ali je, i ona, malo pomogla. Privio sam se uz svaku emociju koja me omela u zamisljanju kakvog bi okusa bila...

Mrznja i iritacija. Nestrpljenje. Hoce li sat nikada proci?

A kada prodje… onda ce ona izaci iz ove prostorije. I sta bi uradio?

Mogao bih se predstaviti. Cao, moje ime je Edward Cullen. Mogu li te odpratiti do tvog slijedeceg casa?

Ona bi rekla da. To bi bilo uljudno. Iako me vec strasila, kao I sto sam sumnjao, ona bi pratila konvenciju I hodala pored mene. To bi bilo dovoljno da je uputi u pogresnom pravcu. Poticaj sume je dosezao kao prst koji dotice krajniji ugao parkiralista. Mogao bih joj reci da sam zaboravio knjigu u svom autu…

Bi li iko primijetio da sam ja zadnja osoba sa kojom je bila vidjena? Kisilo je,kao i obicno; dva tamna kisna oblaka iduci u pogresnom smijeru nebi izazvali mnogo interesa, ili me izdali.uzev da ja nisam jedini ucenik koji je bio svjestan nje danas- misleci da niko nije bio bolesno svjestan nje kao sto sam ja bio. Mike Newton, u posebnom, je bio svjestan svakog pokreta u njenoj tezini kada bi se vrpoljila u svojoj stolici-bilo joj je neugodno tako blizu mene, bas kao sto bi bilo i bilo kome drugom, bas kao sto sam i zamisljao prije nego sto je njen miris unistio svu dobrotvornu brigu. Mike Newton bi primjetio da je napustila ucionicu samnom.

Kada mogu izdrzati sat, mogu li izdrzati dva?

Trznuo sam se od goruceg osjecaja.

Otisla bi doma u praznu kucu. Policajac Sef Swan je radio puno radno vrijeme. Poznavao sam njegovu kucu, kao sto sam poznavao I svaku kucu u ovom malom gradicu. Njegova kuca je bila postavljena desno od rijetkog drveca, bez blizih komsija. Cak I kada bi imala vremena da vristi, kojeg nebi bilo, nebi bio niko ko bi je mogao cuti.

To bi bio logican nacin da se izadje na kraj sa ovim. Prosao sam sedam desetljeca bez ljudske krvi. Kada bih zadrzao dah, mogao bih izdrzati dva sata. A kada je budem imao samu, nece biti sanse da iko drugi nastrada. I bez razloga da zuris kroz iskustvo, cudoviste u mojoj glavi se slozilo.

To je bilo slozeno za misliti cuvanjem ujedno devetnaest ljudi u ovoj sobi sa naporom i strpljenjem, bio bih manje cudoviste kada ubijem ovu nevinu djevojku.

Mada sam je mrzio, znao sam da je moja mrznja bila nepravedna. Znao sam da je ono sto sam zaista mrzio bio ja. I mrzio bih nas oboje mnogo vise kada bi ona bila mrtva.

Prosao sam sat na ovaj nacin-zamisljajuci najbolji nacin da je ubijem. Pokusao sam da izbjegnem zamisljanje pravog cina. To bi mozda bilo previse za mene; mozda bih izgubio ovu bitku i zavrsio ubijanjem sviju u vidokrugu. Tako da sam planirao strategiju, i nista vise. To me nosilo kroz sat.

Jednom, pred sami kraj, provirila me kroz fleksibilni zid njene kose. Mogao sam osjetiti nepravednu mrznju koja je gorila iz mene kada sam joj susreo pogled- ugledao odraz toga u njenim preplasenim ocima. Krv joj je obojila obraze prije nego sto se mogla ponovo sakriti iza kose, I ja sam bio zamalo nedovrsen.

Ali zvono je zazvonilo. Spasena od zvona-kakav klise. Oboje smo bili spaseni. Ona, spasena od smrti. Ja, spasen od samo malo vremena kada sam mogao postati bice nocne more kojeg sam se bojao i koje sam izbjegavao.

Nisam mogao hodati sporo kako bih trebao dok sam napustao prostoriju. Da je iko gledao u mene, mozda bi posumnjao da postoji nesto cudno u nacinu na koji sam se kretao. Niko nije obracao paznju na mene. Sve ljudske misli su bile usmjerene oko djevojke koja je bila osudjena na smrt u malo manje od sat vremena.

Sakrio sam se u svoje auto.

Nisam volio da se skrivam. Kako je kukavicki to zvucalo. Ali to je sada bio neupitan slucaj.

Nije mi ostalo dovoljno discipline da sada budem blizu ljudi. Fokusirajuci se previse na pokusaje na ne ubijanje jednog od njih nije mi ostavilo nacina da se oduprem ostalima. Kakvo bi tracenje to bilo. Ako sam se pretvarao u cudoviste, mogao sam jednako napraviti da je vrijedno poraza.

Pustio sam CD muzike koja me obicno smirivala, ali je sada cinila malo za mene. Ne, ono sto bi sada najbolje pomoglo je hladni, vlazni, cisti zrak koji je ulazio sa blagom kisom kroz moj otvoreni prozor. Premda sam se mogao sjetiti mirisa Belline krvi bez problema, udisanje cistog zraka je bilo kao pranje unutar mog tijela od infekcije.

Bio sam ponovo pri sebi, mogao sam opet razmisljati. I mogao sam se ponovo boriti. Boriti protiv onoga sto nisam zelio da budem.

Nisam morao ici do njene kuce. Nisam je morao ubiti. Ocito, bio sam racionalno, misaono bice, I imao sam izbor. Uvijek je postojao izbor.

Nisam se tako osjecao u ucionici…ali sada sam bio dalje od nje. Mozda, ako je budem izbjegavao veoma,veoma pazljivo, nece biti potrebe da se moj zivot promijeni. Imao sam raspored stvari onako kako sam sada zelio. Zasto bih dopustio nekom napornom I ukusnom nikome da to pokvari?

Nisam morao da razorcaram svog oca. Nisam morao da uzrokujem svojoj majci stres, brigu...bol. Da, to bi bolilo moju usvojenu majku, takodjer. A Esme je bila tako draga, tako blaga i njezna. Stvarajuci nekome poput Esme bol je bilo zaista neoprostivo.

Kako je ironicno to sto sam zelio da zastitim ovu ljudsku djevojku od glupih, bezubih prijetnji misli Jessice Stanley. Ja sam bio zadnja osoba koja bi ikada trebala stati kao zastitnik za Isabellu Swan. Ona nikada nece trebati zastitu od icega vise, nego sto je treba od mene.

Gdje je Alice, odjednom sam se zapitao? Zar nije vidjela kako ubijam Swan djevojku u milion nacina? Zasto nije dosla da pomogne- da me zaustavi ili da mi pomogne ocistiti dokaze, kakogod? Da li je bila preokupljena gledanjem za Jasperovim problemom da je propustila ovoliko uzasnih mogucnosti? Da li sam bio snazniji nego sto sam mislio? Da li zaista necu nista uraditi djevojci?

Ne. Znao sam da to nije istina. Alice mora da se koncentrise na Jaspera veoma puno.

Potrazio sam u pravcu u kojem sam znao da bi bila, u maloj zgradi koja je sluzila za casove engleskog. Nije dugo potrajalo da lociram njen poznati ‘glas’. I bio sam u pravu. Svaka njena misao je bila upucena Jasperu, gledajuci njegove male odluke u minutama pomnog ispitivanja.

Zelio sam da sam je mogao pitati za savjet, ali u isto vrijeme, bilo mi je drago sto nije znala za sta sam bio sposoban. To sto je bila nesvjesna masakra o kojem sam razmisljao u proteklom satu.

Osjetio sam novo gorenje kroz moje tijelo- gorenje srama. Nisam zelio da iko od njih zna.

Kada bih mogao izbjeci Bellu Swan, kada bih bio sposoban da je ne ubijem- iako sam to pomislio, cudoviste je krivilo i skripalo zubima u frustraciji- tada niko drugi ne bi trebao da zna. Kada bih mogao da se klonim njenog mirisa...

Nije postojao razlog zasto ne bih trebao pokusati, barem. Napraviti pravi izbor. Pokusati da budem ono sto je Carlisle mislio da sam.

Zadnji sat u skoli je bio skoro gotov. Odlucio sam da jednom pokrenem svoj novi plan. Bolje od sjedenja ovdje na parkiralistu gdje bi ona mogla proci I pokvariti moj pokusaj. Opet, osjetio sam nepravednju mrznju prema curi. Mrzio sam to sto je imala ovu nesvjesnu snagu na mene. To sto me je mogla naciniti da budem nesto sto nisam htio.

Hodao sam brzo-malo prebrzo, ali nije bilo svedoka- preko malog kampusa do kancelarije. Nije bilo razloga da Bella Swan ukrsti puteve samnom.

Kancelarija je bila prazna izuzev sekretarice, koju sam zelio da vidim.

Nije primjetila moj tihi ulaz.

“Gospodjo Cope?”

Zena sa neprirodno crvenom kosom je podigla pogled a njene oci su se rasirile. To ih je uvijek uhvacalo nespremnim, male oznake koje nisu razumjeli, bez obzira koliko puta su vidjeli nekoga od nas prije toga.

“Oh,” uzdahnula je, malo smetena. Ispravila je svoju majicu. Smijesno, pomislila je za sebe. Skoro je dovoljno mlad da mi bude sin. Premlad da ramisljam na taj nacin...

“Zdravo Edwarde. Sta mogu uciniti za tebe?” njene trepavice su treperile iza njenih tankih naocala.

Neugodno. Ali sam znao kako mogu biti sarmantam kada zelim da budem. To je bilo lagano, od kada sam bio u mogucnosti da odmah znam kako da zauzmem bilo koji ton ili poziciju.

Nagnuo sam se naprijed, susrecuci njen pogled kao da sam buljio duboko u njene bezgranicne, male smedje oci. Njene misli su vec bile zbrkane. Ovo bi trebalo da bude jednostavno.

„Pitao sam se da li bi ste mi mogli pomoci oko mog rasporeda,“ rekao sam laganim tonom koji sam rezervisao da ne uplasim ljude.Cuo sam kako joj se udaranje srca ubrzalo.

„Naravno Edwarde. Kako mogu pomoci?” Premlad, premlad, ponavljala je u sebi. Pogresno, naravno. Bio sam stariji od njenog dede. Ali gledajuci moju vozacku dozvolu, bila je upravu.

“Pitao sam se da li bih se mogao prebaciti sa casa biologije na visi nivo znanosti? Fiziku, mozda?”

“Je li neki problem sa gospodinom Bannerom, Edward?“

„Nikako, samo sam vec ranije ucio ovo gradivo...“

„U toj pospjesnijoj skoli u koju ste svi isli na Aljsci, tacno.“ Njene tanke usne su se napucile dok je razmisljala o ovome. Oni bi svi trebali biti na koledzu. Cula sam kako se profesori zale. Odlicnih 4 poena, nikada ne oklijevaju u odgovoru, nikada pogresan odgovor na testu- kao da su nasli nacin da varaju na svakom predmetu. Gospodin Varner bi radije vjerovao da iko vara nego da je neki ucenik pametniji od njega… Kladila bih se da ih majka uci… “Ustvari, Edwarde, fizika je prilicno popunjena sada. Godpodin Banner mrzi da ima vise od 25 ucenika na casu-„

„Necu biti nikakav problem.“

Naravno da nece. Ne savrseni Cullen. “Znam to Edwarde. Ali jednostavno nema slobodnih mjesta kao sto…”

“ Mogu li onda odbaciti cas? Mogao bih iskoristit to vrijeme za samostalno ucenje.”

“Izbaciti biologiju?” Usta su joj se sokirano otvorila. To je ludo. Koliko je tesko sjediti na predmetu koji vec znas? Mora postojati neki problem sa gospodinom Bannerom. Pitam se da li bih trebala popricati sa Bobom o tome? “Neces imati dovoljno bodova da prodjes razred.”

“Uhvatit cu slijedecu godinu.”

“Mozda bi trebao popricati sa svojim roditeljima o tome.”

Vrata iza mene su se otvorila, ali ko god da je to bio nije razmisljao o meni, tako da sam zanemario posjetitelja I koncetrisao se na gospodju Cope. Nagnuo sam se lagano blize, I drzao oci malo sire otvorene. Ovo ce upaliti bolje ako su zlatne umjesto crne. Crno plasi ljude,kao sto bi I trebalo.

“Molim vas gospodjo Cope?” Napravio sam da mi glas bude ravan i bunovan kao sto bi bio- i mogao bi biti znatno bunovan. “Zar nema ni jedan drugi odsjek na koji bih se mogao prebaciti? Siguran sam da mora biti slobodno mjesto negdje? Sesti sat biologije ne moze biti jedina mogucnost..”

Nasmijao sam joj se, oprezno da je ne zabljesnem svojim zubima tako siroko da je preplasim, pustajuci da mi izraz smeksa lice.

Srce joj je ubrzalo. Premlad, podsjetila se uzurbano. „Pa, mozda bih mogla popricati sa Bobom- mislim, gospodinom Bannerom. Mogla bih vidjeti ako-“

Sekunda je bila dovoljna da se sve promijeni: atmosfera u sobi, moj zadatak ovdje, razlog zasto sam se naginjao prema crvenokosoj zeni... ono sto je bilo za jednu molba prije sada je bilo za drugu.

Seknuda je bilo sve sto je trebalo da Samantha Wells otvori vrata i posklizne se pokraj kosare kraj vrata, i pozuri ponovo van, u zurbi da bude sto dalje od skole. Sekunda je bilo sve sto je trebalo da iznenadni nalet vjetra prodje kroz vrata i zabije se u mene. Sekunda je bilo sve sto je trebalo da shvatim zasto me prva osoba koja je prosla kroz vrata nije omela sa svojim mislima.

Okrenuo sam se, iako nisam trebao da se uvjeravam. Okrenuo sam se polako, boreci se da obuzdam misice koji su se borili protiv mene.

Bella Swan je stajala sa ledjima naslonjenim uza zid kraj vrata, tiskajuci komad papira u svojim rukama. Njene oci su bile jos sire otvorene dok je prodirala u moj divlji, neljudski, prezirni pogled.

Miris njene krvi je zauzeop svaki dio zraka u maloj, toploj sobi. Grlo mi je gorilo u plamenovima.

Cudoviste je ponovo gledalo u mene iz ogledala u njenim ocima, maska zla.

Ruka mi je oklijevala u zraku iznad pulta. Ne bih trebao da gledam ponovo u raspored da predjem preko njega i udarim glavu gospodje Cope o njen sto sa dovoljnom snagom da je ubijem. Dva zivota, bolje nego dvadest. Zamjena.

Cudoviste je cekalo nestrpljivo, gladno, na mene da to uradim.

Ali je uvijek postojao izbor-morao je.

Prekinuo sam rad svojih pluca, I postavio sliku Carlisleovog lica ispred svojih ociju. Ponovno sam se vratio na lice gospodje Cope, I cuo njeno unutrasnje iznenadjenje na promjenu u mom raspolozenju. Odmakla se od mene, ali njen strah nije presao u suvisle rijeci.

Koristeci svu kontrolu koju sam sakupljao u svojim desetljecima samoporicanja, napravio sam svoj glas ravnim I normalnim. U mojim plucima je ostalo taman dovoljno zraka da kazem jos jednom, zureci kroz rijeci.

„Nema veze onda. Vidim da je to nemoguce. Hvala vam puno za pomoc.“

Naglo sam se okrenuo i izasao iz sobe, pokusavajuci da ne osjetim toplinu njene krvi dok sam prolazio samo par centimetara kraj nje.

Nisam se zaustavio sve dok nisam bio u svom autu, krecuci se prebrzo cijelim putem. Mnogi ljudi su vec otisli, tako da nije bilo puno svjedoka. Cuo sam primisao, D.J. Garret, je primjetio a onda samo ignorirao…

Odakle se Cullen stvorio- bilo je kao da se stvorio iz zraka... evo me, sa zamislima opet. Mama uvijek govori...

Kada sam usao u svoj Volvo, ostali su vec biti tu. Pokusao sam da kontrolisem svoje disanje, ali sam dahtao na svjez zrak kao da sam se gusio.

„Edwarde?“ Alice je upitala, uzbuna u njenom glasu.

Samo sam protresao glavom prema njoj.

“Sta ti se, za ime Boga, dogodilo?” Emmet je upitao, rastresen, na trenutak, cinjenicom da Jasper nije bio raspolozen za revans.

Umjesto odgovaranja, pokrenuo sam auto u rikverc. Morao sam da odem sa ovo mjesta prije no sto me Bella Swan I ovdje ponovo nadje. Moj privatni demon, me je proganjao… zaokrenuo sam auto I ubrzao. Dostigao sam cetrdeset I prije nego sto sam dosao do ceste. Na cesti, dostigao sam sedamdeset prije no sto sam prosao okuku.

Bez gledanja, znao sam da Emmet, Rosalie I Jasper bulje u Alice. Ona je zaskrgutala zubima. Nije mogla vidjeti sta je proslo, vec samo ono sto dolazi.

Gledala je sada u moju buducnost. Oboje smo znali ono sto je ona vidjela u glavi, i oboje smo bili iznenadjeni.

„Odlazis?“ prosaputala je.

Ostali su sada gledali u mene.

„Je li?“ siktao sam kroz zube.

Onda ih je vidjela, kao sto je moja odluka posrtala i drugi izbor je popunjavao moju buducnost u losijem pravcu.

„Oh.“

Bella Swan, mrtva. Moje oci, sjaje grimizno sa svjezom krvi. Potraga koja bi pratila. Pazljivo vrijeme koje bi smo cekali prije nego sto postane sigurno za nas da krenemo izpocetka...

„Oh“ ponovo je rekla. Slika je bila jos neobicnija. Vidio sam unutrasnost kuce sefa Swana po prvi put, vidio sam Bellu u maloj kuhinji sa zutim soljicama, njena ledja okrenuta prema meni kada sam je napadao iz sjene...dopustao da me njen miris privuce blize...

„Prekini!“ zagrmio sam, nedovoljno jak da vise podnesem.

„Izvini,“ prosaputala je, a oci su joj se rasirile.

Cudoviste se veselio.

Vizija u njenoj glavi je ponovo pocela. Prazan autoput u noci, drveca pored prekrivena snijegom, gubeci se prilikom skoro dvjesto kilometara na sat.

“Nedostajat ces mi,” rekla je. „Bez obzira na koliko malo vremena ces otici.“

Emmet i Rosalie su razmijenili zabrinut pogled.

Bili smo skoro na dugom putu koji je vodio do nase kuce.

„Izbaci nas ovdje,“ Alice je nalozila. „Trebas sam da to kazes Carlisleu.“
Klimnuo sam glavom, a auto zaškripa zbog iznenadnog zaustavljanja. Emmet, Rosalie i Japer izađoše u tišini; nateraće Alice da im objasni kad ne budem tu. Alice mi dotaknu rame.

,,Uradićeš pravu stvar,“ promrmljala je. Ne vizija ovaj put – naredba. ,,Ona je jedina porodica Charlia Swana. I njega bi to ubilo.“
,,Da,“ rekao sam slažući se samo s poslednjim delom.
Skliznula je da se pridruži ostalima, obrva skupljenih od zabrinutosti. Stopili su se s drvećem, van mog vidokruga, pre nego što sam mogao da okrenem auto. Ubrzao sam natrag ka gradu i znao sam da ce vizije iz Alicene glave da se menjaju iz tamne u svetlu poput reflektora. Dok sam ubrzavao ka Forksu, negde oko devedest milja na čas, nisam bio siguran gde idem. Da kažem zbogom svom ocu? Ili da prihvatim čudovište u sebi. Ulica je proletela ispod mojih guma.