Uistinu, nisam bio zedan, ali sam odlucio da ponovo idem u lov tu noc. Mala mjera predostroznosti, za nedoraslog kakav sam znao da cu biti.

Carlisle je posao sa mnom; nismo bili sami od kada sam se vratio iz Denalija. Dok smo trcali kroz mracnu sumu, cuo sam ga kako razmislja o uzurbanom pozdravu prosle sedmice.

U njegovom sjecanju, vidio sam na koji nacin su moje crte lica bile isprepletane u divljem ocaju. Osjetio sam njegovo iznenadjenje i iznenadnu brigu.

„Edwarde?“

„Moram da odem, Carlisle. Moram da sada odem.“

„Sta se desilo?“

„Nista. Jos. Ali hoce, ako ostanem.“

Posegao je za mojom rukom. Osjetio sam kako ga je povrijedilo kada sam se odmakao od njegovog dlana.

„Ne razumijem.“

„Da li si ikada...da li ti je ikada...“

Gledao sam sebe kako duboko udisem, vidjevsi divlje svjetlo u mojim ocima kroz filter njegove duboke zabrinutosti.

„Da li ti je ikada jedna osoba mirisala bolje od ostalih? Mnogo bolje?“

„Oh.“

Kada sam shvatio da je razumio, lice mi je oblila sramota. Posegao je da me dotakne, ignorisuci kada sam se ponovo odmaknuo, I spustio svoju ruku na moje rame.

“Uradi ono sto moras da opstanes, sine. Nedostajat ces mi. evo, uzmi moje auto. Brze je.“

Sada se pitao je li tada uradio pravu stvar, pustajuci me. Zanimajuci se je li me povrijedio sa svojim manjkom povjerenja.

“Ne,” prosaptao sam dok sam trcao. “To je bilo ono sto sam trebao. Mogao sam tako lako izdati to povjerenje, da si mi rekao da ostanem.“

„Zao mi je sto patis, Edwarde. Ali bi trebao uraditi koliko mozes da odrzis Swan djevojku na zivotu. Cak iako to podrazumijeva da nas opet moras napustiti.“

„Znam, znam.“

„Zasto si se vratio? Znas kako sam sretan sto te imam ovdje, ali ako je ovo pretesko...“

„Nije mi se svidjalo da se osjecam kao kukavica,“ priznao sam.

Usporili smo- sada skoro da smo djogirali kroz tamu.

„Bolje nego je stavljati u opasnost. Ona ce otici za godinu ili dvije.”

“Upravu si, znam to.” Suprotno, ipak, njegove misli su me cinile jos vise zeljnijim da ostanem. Djevojka bi otisla za godinu ili dvije…

Ali neces zuriti, zar ne?

Objesio sam glavu.

Nije li to ponos, Edwarde? Nema srama u-

“Ne, ne drzi me ponos ovdje. Ne sada.”

Nemas gdje otici?

Kratko sam se nasmijao. “Ne. To me nebi zaustavilo, ako bi natjerao sebe da odem.”

“Poci cemo sa tobom, naravno, ako je to ono sto trebas. Samo trebas pitati. Ti si nastavio bez zrtvovanja ikoga od njih. Nebi ti zamjerali na ovome.”

Podigao sam jednu obrvu.

Nasmijao se. “Da, mozda Rosalie, ali ti duguje. Kakogod, mnogo je bolje za nas da sada odemo, dok nije nacinjena steta, nego da odemo kasnije, nakon sto zivot bude okoncan.“ Sav humor je nestao na kraju.

Posustao sam na njegove rijeci.

“Da,” slozio sam se. Glas mi je zvucao promuklo.

Ali neces otici?

Uzdahnuo sam. „Trebao bih.“

„Sta te drzi ovdje, Edwarde? Ne uspjevam vidjeti...“

„Nisam siguran da li mou objasniti.“ Cak i meni, to nije imalo smisla.

Dugo je procjenjivao moj izraz lica.

Ne, ne vidim. Ali postovat cu tvoju privatnost, ako vise volis.

„Hvala. To je velikodusno od tebe, uz to kako ja nikome ne dam privatnosti.“ Sa jednom iznimkom. A ja sam radio sve sto sam mogao da joj to uskratim, zar ne?

Svi mi imamo svoje tajne. Ponovo se nasmijao. Hocemo li?

Upravo je uhvatio miris malog kovena jelena. Bilo je tesko iskazati entuzijazam na to, cak I pod najboljim okolnostima, manje od arome na koju ti curi voda na usta. Upavo sada, sada uspomenom djevojkine svjeze krvi u mojim mislima, miris mi je zapravo okrenuo stomak.

Uzadhnuo sam. „Hajde mo,“ slozio sam se, iako sam znao da ce protok vise krvi kroz moje grlo malo pomoci.

Obojica smo se nageli u lovacki cucanj I pustili da nas neprivlacan miris tiho povuce.











Bilo je hladnije kada smo se vratili kuci. Istopljeni snijeg se ponovo smrznuo; bilo je kao da su tanke ledene plohe sve prekrivale- svaku borovu iglicu, svaki list paprati, svaki list trave je bo prekriven ledom.

Dok je Carlisle otisao da se obuce za ranu smjenu u bolnici, ja sam ostao pokraj rijeke, cekajuci da sunce izadje. Osjecao sam se gotovo nesvjesticu od kolicine krvi koju sam popio, ali sam znao da ce manjak zedji malo znaciti kada ponovo sjednem pored djevojke.

Hladan I bezizrazajan kao kamen na koji sam sjeo, gledao sam u tamnu vodu koja je tekla pokraj ledene gromade, gledajuci kroz nju.

Carlisle je bio u pravu. Trebao bih napustiti Forks. Oni bi mogli prosiriti neku pricu da objasne moje odsustvo. Skola surfanja u Europi. Posjeta dalekim rodjacima. Tinejdjerski bijeg od kuce. Prica nije bila bitna. Niko nebi previse zapitkivao.

To su bile samo goading ili dvije, a onda bi djevojka nestala. Nastavila bi sa svojim zivotom- morala bi nastaviti. Otisla bi negdje na koledz, narasla, zapocela karijeru, mozda se udala za nekoga. Mogao sam to zamisliti- mogao sam vidjeti djevojku svu obucenu u bijelo kako seta odmjerenim koracima, njene ruke ispod oceve.

To je bilo cudno, bol koju mi je ta slika nanijela. Nisam je mogao razumijeti. Jesam li bio ljubomoran, zato sto ona ima buducnost koju na nikada necu imati? To nije imalo smisla. Svaki covjek oko mene je imao isti potencijal kao I onaj na celu- zivot- a ja sam se rijetko sprijecavao da im zavidim.

Trebao bih je prepustiti njenoj buducnosti. Prestati riskirati njen zivot. To je bila ispravna stvar. Carlisle uvijek izabere pravi put. Sada bih ga trebao poslusati.

Sunce je islazilo iza oblaka, I slabo svijetlo je obasjalo svo smrznuto staklo.

Jos jedan dan, odlucio sam. Vidjet cu je jos jednom. Mogu to podnijeti. Mozda bi smislio svoje neizbjezno nestajanje, postavio pricu.

Ovo ce biti tesko; mogao sam to osjetiti u teskom opiranju koje me vec nagnalo da razmisljam o izlici da ostanem- da produzim krajnjiji rok za dva dana, tri, cetiri… Ali cu sada ispravno postupiti. Znao sam da mogu vjerovati Carlisleovom savjetu. A isto tako sam znao da sam bio prekonfliktan da sam ucinim pravu stvar.

Jako prekonfliktan. Koliko je ove nevoljkosti doslo od moje opsesivne znatizelje, a koliko od mog nezadovoljnog apetita? Usao sam u kucu da se presvucem u cistu odjecu za skolu.

Alice me je cekala, sjedeci na najvisoj stepenici na rubu treceg sprata.

Ponovo ides, optuzila me.

Uzdahnuo sam I klimnuo.

Ne mogu vidjeti gdje ides ovaj put.

“Jos ne znam gdje idem,“ prosaptao sam.

Zelim da ostanes.

Protresao sam glavom.

Mozda Jazz I ja mozemo poci sa tobom?

“Oni ce te vise ovdje trebati, ako ja nisam tu da pazim. I razmisli o Esme. Bi li uzela njenu obitelj u jednom dahu?“

Bit ce jako tuzna zbog tebe.

“Znam. Zato moras ostati.”

To nije isto kao da si ovdje, i ti to znas.

“Da. Ali moram uraditi ono sto je ispravno.“

Ima mnogo pravih puteva, iako I mnogo krivih, zar ne?

Na kratak trenutak je odlutala u jednu od svojih cudnih vizija; gledao sam sa njom dok su nejasni prizori bljeskali I vrtili se. Vidio sam sebe pomijesanog u puno neobicnih sijena iz kojih nisam mogao izaci- maglovitih, nepreciznih oblika. A onda, odjednom, moja koza je svjetlucala na bistrom svjetlu malog, otvorenog polja. Poznavao sam ovo mjesto. Bila je I neka osoba sa mnom, ali opet, bilo je nejasno, nedovoljno da se prepozna. Prizori su treperili i nestajali poput milion malih dijelova koji su ponovo tvorili buducnost.

“Nisam puno toga pohvatao,“ rekao sam joj kada je vizija postala crna.

Ni ja. Tvoja buducnost se tako puno mijenja da ne mogu pratiti nista od toga. Iako, mislim...

Stala je, i prosla kroz ogromnu zbirku ostalih, nedavnih vizija za mene. Sve su bile iste, maglovite i nejasne.

„Iako, mislim da se nesto mijenja,“ rekla je naglas. „Cini se da je tvoj zivot na raskrsnici.“

Mrgodno sam se nasmijesio. „Shvatas da sada zvucis kao vracara na karnevalu, zar ne?”

Isplazila je jezik prema meni.

„Iako, danas je sve uredu, jel da?“ upitao sam, a glas mi je naglo postao prestrasen.

„Ne vidim da ces danas ikoga ubiti,“ podrzala me.

„Hvala, Alice.“

„Idi se obuci. Necu nista reci- pusti cu tebe da kazes ostalima kada budes spreman.“

Ustala je i spustila se niz stepenice, ramena su joj se blago snuzdila. Nedostajat ces mi. Zaista.

Da, I ona ce meni nedostajati.

To je bila tiha voznja do skole. Jasper je mogao reci da je Alice bila uznemirena zbog necega, ali je znao da je zeljela da prica o tome to bi vec uradila. Emmett i Rosalie su bili zaboravni, imajuci jos jedan od svojih momenata, gledajuci jedno drugom u oci sa cudjenjem- to bi bilo odvratno da se gleda izvana. Svi smo bili prilicno svjesni njihove ocajnicke ljubavi. Ili sam samo ja bio ogorcen zato sto sam jedini bio sam. Nekim danima je teze nego drugim zivjeti sa tri para savrseno spojenih ljubavnika. Ovo je bio jedan od njih.

Mozda ce svi biti sretniji bez mene, razdrazljiv i ratoboran kao starac kakav bi trebao biti do sada.

Naravno, prva stvar koju sam uradio kada smo stigli do skole je bila da potrazim djevojku. Samo se ponovo pripremajuci.

Tacno.

Bilo je smijesno kako su moje misli odjednom postale prazne svega osim nje- moje cijelo postojanje se koncentrisalo oko djevojke, prije nego oko mene.

Iako, bilo je dovoljno jednostavno za shvatiti,zaista; poslije osamdeset godina monotonosti svaki dan i svaku noc, svaka promjena je postala tacka upijanja.

Jos nije stigla, ali sam mogao u daljini cuti gromoglasno brundanje njenog motora. Naslonio sam se na auto da cekam. Alice je ostala sa mnom, dok su ostali otisli pravo na cas. Moja opsjednutost im je bila dosadna- bilo im je nepojmljivo kako me jedno ljudsko bice moze tako dugo zanimati, bez obzira kako slasno mirise.

Djevojka je polako usla u vidokrug, ociju fokusiranih na cestu i ruku cvrsto stegnutih oko volana. Cinila se nervozna zbog necega. Trebala mi je sekunda da shvatim sta je to, da vidim da svaki covjek danas ima isti izraz. Ah, cesta je bila prekrivena ledom, i svi su pokusavali da pazljivije voze. Mogao sam vidjeti da je ozbiljno shvatila opasnost.

To je pokazivalo kako sam malo naucio o njoj. Dodao sam to na svoju malu listu; bila je ozbiljna, odgovorna osoba.

Nije parkirala daleko od mene, ali jos me nije opazila kako stojim ovdje. Pitam se sta ce uraditi kada shvati? Pocrveniti I otici?

To mi je bila prva pretpostavka. Mozda ce uzvratiti pogled. Mozda ce doci da prica sa mnom.

Duboko sam udahnuo, puneci pluca sa nadanjem, za svaki slucaj.

Pazljivo je izasla je iz kamioneta, provjeravajuci sklisko tlo prije nego sto se spustila na njega. Nije podigla pogled, I to me frustriralo. Mozda da odem I pricam sa njom…

Ne, to bi bilo pogresno.

Umjesto okretanja prema skoli, pomakla se do straznjeg dijela kamioneta, drzeci se za ivicu kamiona, ne vjerujuci svojim nogama. To me je nasmijalo, I osjetio sam Alicine oci na mom licu. Nisam slusao bilo sta na sto ju je ovo podsjetilo- bilo mi je previse zabavno gledati djevojku kako provjerava snijezne lance. Uistinu je izgledala kao da je bila u opasnosti da padne, nacin na koji su joj se noge kretale. Niko drugi nije imao problema - je li parkirala na najgorem mogucem mjestu?

Tu je zastala, gledajuci dole sa neobicnim izrazom na licu. Bilo je... nijezno? Da li ju je nesto oko guma... raznijezilo?

Opet, znatizelja je navrla kao zedj. Kao da sam morao znati sta je mislila- kao da nista drugo nije bitno.

Otisao bi pricati sa njom. Izgledala je kao da je mogla koristiti ruke, bar dok ne sidje da skliskog plocnika. Naravno, nebi joj to mogao ponuditi, zar ne? Oklijevao sam, rascijepljen. Kao protivnik kakav se cinila da je bila snijegu, tesko da bi dobro prihvatila ledeni dodir moje ruke. Trebao sam nositi rukavice-

“NE!” Alice je glasno kriknula.

U trenu, pregledao sam joj misli, prvo pretpostavljajuci da sam napravio pogresan izbor i ona me vidjela kako radim nesto neoprostivo. Ali to nije imalo nikakve veze sa mnom.

Tyler Crowly je odlucio da skrene na parkiraliste suludom brzinom. Ova odluka bi ga dovela da proklizava po ledu...

Vizija je dosla samo pola sekunde prije stvarnosti. Tylerov kombi je skrenuo oko ugla dok sam ja jos gledao zakljucak koji je izbio uzasavajuci izdah kroz Alicine usne.

Ne, ova vizija nije imala nikakve veza sa mnom, a u isto vrijeme imala je sve sa mnom, zato sto je Tylerov kombi- gume koje su upravo sada doticale led pod najgorim mogucim uglom- krenuo da se zavrti na parkiralistu i udari u djevojku koja je postala nepozvana fokusna tacka mog zivota.

Cak i bez Alicinog predvidjanja bilo je jednostavno vidjeti putanju vozila, koje se oduzimalo iz Tylerove kontrole.

Djevojka, stojeci na sasvim pogresnom mjestu na zadnjem djelu svog kamioneta, je podigla pogled, zbunjena zvukom skripecih guma. Pogledala je pravo u moje zapanjene oci, a zatim se okrenula da gleda prilazecu smrt.

Ne nju! Rijeci su odzvanjale u mojoj glavi kao da su pripadale nekome drugom.I dalje zakljucan u Alicinim mislima, vidio sam kako se vizija odjednom preusmjerila, ali nisam imao vremena da vidim kakav ce biti ishod.

Presao sam preko parkiralista, bacajuci se izmedju proklizavajuceg kombija i sledjene djevojke. Tako sam se brzo kretao da je sve bilo zamagljeno izuzev moje fokusne tacke. Nije me vidjela- ljudske oci ne mogu pratiti moj let- I dalje gledajuci u ogromni oblik koji se spremao da smrvi njeno tijelo uz metalni okvir kamioneta.

Uhvatio sam je oko struka, pomijerajuci je sa malo previse hitnosti da budem nijezan kakvog me je ona trebala. U stotinki sekunde izmedju vremena kada sam pomjerio njeno lagano tijelo sa putanje smrti i kada sam se srusio na tlo sa njom u svojim rukama, cvrsto sam bio svjestan njenog krhkog,lomljivog tijela.

Kada sam cuo da joj je glava udarila u led, cinilo se kao da sam se i ja sledio.

Ali nisam imao ni punu sekundu da utvrdim njeno stanje. Cuo sam kombi iza nas, ciceci I piskutajuci dok se okretao oko cvrstog celicnog tijela djevojkinog kamioneta. Mijenjao je pravac, probijajuci se, dolazeci ponovo po nju- kao da je bila magnet, povlaceci ga prema nama.

Rijec koju nikada prije nisam rekao u prisustvu dame je skliznula izmedju mojih stisnutih zuba.

Vec sam previse uradio. Dok sam skoro letio kroz zrak pomijerajuci je sa puta, bio sam sasvim svjestan greske koju sam pravio. Spoznaja da je to bila greska nije me zaustavila, ali nisam zaboravio na rizik koji sam uzimao- uzimao, ne samo sebi, nego svojoj cijelo obitelji.

Izlozenost.

A ovo sigurno nece pomoci, ali nije bilo sanse da cu dopusiti da kombi uspije u svom drugom pokusaju da oduzme djevojkin zivot.

Spustio sam je I izvukao svoje ruke, hvatajuci kombi prije nego sto je mogao dotaci djevojku. Snaga toga me je snazno zabacila u auto parkiran pored njenog kamioneta, I mogao sam osjetiti kako okvir puca iza mojih ramena. Kombi se iskrivio I zadrhtao naspram nepopustljive zapreke mojih ruku, a zatim se zanjihao, nestabilno balansirajuci na dvije udaljene gume.

Ako pomjerim svoje ruke, zadnja guma kombija ce pasti na njene noge.

Oh, za ljubav svega svetog, zar ova katastrofa nece nikada zavrsiti? Je li bilo jos nesto sto je moglo poci po zlu? Tesko sam mogao sjediti ovdje, drzeci kombi u zraku, i cekajuci na pomoc. Nisam mogao baciti kombi- morao sam se brinuti za vozaca koji je bio unutra, njegove misli preplavljene panikom.

Sa unutrasnjim stenjanjem, gurnuo sam kombi tako da se odma zaljuljao od nas. Dok se vracao prema meni, uhvatio sam ga ispod okvira svojom desnom rukom dok sam lijevom drzao djevojku oko struka i odmakao je od kombija, cvrsto je pritiskajuci uz svoj bok. Tijelo joj je bilo savitljivo dok sam je okretao tako da joj noge budu sigurne- je li bila pri svjesti? Koliko sam joj stete napravio u svojoj improvizaciji spasilackog pokusaja?

Pustio sam da kombi padne, tako da je sada nije mogao povrijediti. Srusio se na plocnik, a svi su se prozori skladno slomili.

Znao sam da sam bio u sredistu krize. Koliko je toga vidjela? Jesu li me drugi svejdoci gledali kako se brinem za njenu stranu i zatim zongliram sa kombijem dok pokusavam da je maknem ispod njega? Ova pitanja bi trebala biti moja najveca briga.

Ali bio sam previse nervozan da brinem o opasnosti izlaganja koliko bih trebao. Previse obuzet strahom da sam se mozda ozlijedio u pokusaju da je spasim. Previse uplasen sto je imam ovako blizu sebe, znajuci da bih je pomirisao ako bih sebi dopustio da udahnem. Previse svjestan topline njenog mekog tijela, stisnutog uz moje- cak i kroz duplu prepreku nasih jakni, mogao sam osjetiti toplinu...

Prvi strah je bio najveci strah. Dok se vristanje svjedoka prolamalo oko nas, nageo sam se da joj pogledam u lice, da vidim je li pri svijesti- zarko se nadajuci da nigdje ne krvari.

Oci su joj se otvorile, sokirano gledajuci.

“Bella?” upitao sam uplaseno. “Jesi li dobro?”

“Dobro sam,” automatski je odgovorila osamucenim glasom.

Olaksanje, tako da je bilo gotovo bolno, je proslo kroz mene na zvuk njenog glasa. Uvukao sam zrak kroza zube, a nisam se obazirao na pratecu bol u mom grlu. Gotovo da sam je dobro prihvatio.

Borila se da ustane, ali nisam bio spreman da je pustim. Cinilo se nekako...sigurnije?Bolje, ako nista, imati je privijenu uz moj bok.

„Budi oprezna,“upozorio sam je. “Mislim da si se prilicno jako udarila u glavu.“

Nije bilo mirisa svjeze krvi- srecom- ali to nije prikrilo unutarnju stetu.

„Au,“ rekla je, komicno sokiranog glasa kada je shvatila da sam bio upravu za njenu glavu.

„To sam i mislio.“ Zbog olaksanja mi je to postalo smijesno, zamalo mi se zavrtilo.

“Ma kako si…” glas joj je zamuknuo, a ocni kapci podrhtavali. “Kako si uspio tako brzo stici ovamo?”

Olaksanje je postalo kiselo, humor je ispario. Jeste previse opazila.

Sada je djevojka bila u pristojnom obliku, a briga za moju porodicu je postala ozbiljna.

„Stajao sam odmah pokraj tebe,Bella.” Znao sam iz iskustva da ako sam bio veoma ozbiljan u lazi, to je cinilo ispitivaca manje sigurnog u istinu.

Ponovo se borila da ustane, a ovaj put sam joj dopustio. Trebao sam da disem kako bih pravilno odigrao svoju ulogu. Trebao sam mjesta dalje od njene topline tako da se ne pomijesa sa njenim mirisom koji bi me preplavio. Odmakao sam se od nje, najdalje sto sam mogao u malom mjestu izmedju dva razbijena vozila.

Pogledala je u mene, i ja sam uzvratio pogled. Prva greska koju ucini lazljivac je sto odvrati pogled, a ja nisam bio nesposoban lazljivac. Moj izraz lica je bio gladak, neduzan... cinilo se da ju je to zbunjivalo. To je bilo tobro.

Mjesto nesrece je sada bilo opkoljeno. Vecina ucenika, djece, je gledala I gurala se kroz gomilu da vide da li su bila vidljiva ikakva osakacena tijela. Cuo se zubor uzdaha I buka sokiranih misli. Jednom sam provjerio misli da budem siguran da jos nije bilo nikakvih sumnji, a zatim sam ih ugasio i koncentrisao se samo na djevojku.

Smetala joj je buka. Pogledala je oko sebe, jos uvijek iznenadjena, i pokusala da se digne na noge.

Polako sam spustio ruku na njeno rame kako bi je zadrzao dole.

„Samo ostani tu gdje jesi.“ Cinila se uredu, ali da li bi zaista trebala micati vrat? Ponovo, trebao sam Carlislea. Moje godine teoretskog ucenja medicine nisu bile puno za njegova stoljeca prakse.

“Ali hladno mi je,” potuzila se.

Umalo je bila slomljena dva puta u kratkom vremenu i jos jednom zamalo postala invalid, a hladnoca ju je zabrinjavala. Podsmijeh mi se oteo kroz zube prije nego sto sam se podsjetio da situacija nije bila smijesna.

Bella je trepnula, a oci su joj se fokusirale na moje lice. “Bio si ondje.”

To me uozbiljilo.

Pogledala je prema jugu, iako tu nije bilo nista za vidjeti osim slupanog kombija. “Bio si pokraj svog auta.”

“Ne,nisam.”

“Vidjela sam te,” insistirala je; glas joj je bio djetinji kada bi bila tvrdoglava. Izbacila bi bradu.

„Bella, stajao sam sa tobom, I povukao sam te sa puta.”

Gledao sam duboko u njene siroke oci, pokusavajuci je privoljiti na moju verziju- jedinu racionalnu verziju.

Vilica joj se stisnula. “Ne.”

Pokusao sam ostati miran, ne paniciti. Ako bi je samo mogao usutkati na par trenutaka, da mi da sansu da unistim dokaze... i minirati njenu pricu okrivljujuci povredu glave.Zar nebi trebalo biti lako utisati ovu tihu, tajnovitu djevojku? Ako bi mi samo vjerovala, samo na par trenutaka...

„Molim te, Bella,“ rekao sam, preizrazajnim glasom, jer sam odjednom zelio da mi vjeruje. Zarko sam zelio, i ne samo zahvaljujuci ovoj nesreci. Glupa potreba. Kakvog bi smisla imalo za nju da meni vjeruje?

„Zasto?“ upitala je, i dalje ljuta.

„Vjeruj mi,“ zamolio sam.

„Obecavas li da ces mi kasnije objasniti?“

Ljutilo me sto joj ponovo moram lagati, kada sam tako zarko zelio da nekako mogu zasluziti njeno povjerenje. Pa, kada sam joj odgovorio, bilo je ostro.

„U redu.“

„U redu,“ rekla je jednakim tonom.

Dok je pokusaj spasavanja zapocinjao oko nas- odrasli dolazili, pozivi autoriteta, sirene u daljini- pokusao sam da ignorsem djevojku i da pravilno postavim svoje prioritete. Trazio sam kroz svaki um na prakingu, i svjedoke i novopridoslice, ali nisam uspio pronaci nista opasno. Mnogi su bili iznenadjeni sto me vide ovdje pokraj Belle, ali svi su zakljucili- kao da tu nije bilo nikakvog drugog moguceg zakljucka- da me nisu prijmetili kako stojim pokraj djevojke prije nesrece.

Ona je bila jedina koja nije prihvacala jednostavno objasnjenje, ali ona bi bila smatrana kao najmanje uvjerljiv svjedok. Bila je uplasena, traumatizirana, nije spominjala zadobivanje udarca u glavu. Vjerovatno u soku. Bilo bi prihvatljivo za njenu pricu da bude zbunjena, zar ne? Niko nebi davao mnogo povjerenja pored tako mnogo drugih gledaoca...

Trznuo sam se kada sam uhvatio misli Rosalie, Jaspera i Emmetta, koji su tek dolazili na mjesto radnje. Oni bi morali tako puno platiti za ovo veceras.

Zlio sam da ispravim razmak svojih ramena koji se napravio naspram tamnog auta, ali djevojka je bila preblizu. Morao sam cekati dok joj nesto druo privuce paznju.

Bilo je fruzstrirajuce cekati- tako puno ociju na meni- dok su se ljudi borili sa kombijem, pokusavajuci da ga odkurnu od nas. Mozda bi im pomogao, samo da ubrzam proces, ali vec je bilo dovoljno problema a djevojka je imala ostre oci. Napokon, uspjeli su ga pomaci dovoljno daleko da bi hitna mogla doci do nas sa svojim nosilima.

Poznato, sijedo lice me procjenivalo.

“Zdravo, Edwarde,” Brett Warner je rekao. On je bio jos I registrovana sestra, I dobro sam ga poznavao iz bolnice. To je bio potez srece- jedine srece danas- da je on bio prvi koji se probio do nas. U njegovi mislima, nije bilo nicega sto sam cekao, uzbudjen I smirem. “Jesi dobro,mali?”

“Odlicno, Brett. Nista me nije ni dotaklo. Ali se bojim je Bella zadobila potres. Dobro je udarila u glavu kada sam je maknuo sa puta...“

Brett je usmjerio koncentraciju na djevojku, koja mi je uputila bijesan pogled izdaje. Oh, to je bilo tacno. Bila je tihi mucenik - volila je da pati u tisini.

Ikako nije odmah opovrgnula moju pricu, I to me malo opustilo.

Slijedeci bolnicar je inzistirao da dopustim da me pregledaju, ali ga nije bilo tako tesko odvratiti. Obecao sam da cu dopustiti svom ocu da me pregleda, I popustio je. Sa vecinom ljudi, pricanje sa stalozenim obecanjem je bilo sve sto mi je potrebno. Vecinom ljudi, samo ne sa djevojkom, naravno. Da li se ona uklapala i u jedan normalni primjer?

Dok su joj postavljali ovratnik- a lice joj buknulo crveno u postidjenosti- iskoriostio sam momenat ometenosti da tiho preoblikujem oblik udubljenja u tamnom autu sa zadnjim dijelom stopala. Samo je moja porodica primjetila sta sam radio, i cuo sam Emmettovo unutarnje obecanje da ce popraviti sve sto sam pogrijesio.

Zahvalan na njegovoj pomoci- i jos vise zahvalan sto je bar Emmett vec zaboravio na moj opasni izbor- bio sam opusteniji dok sam se penjao na prednje sjedalo hitne pored Bretta.

Sef policije je stigao prije nego sto su ubacili Bellu u zadnji dio kola.

Iako su bellinom ocu rijeci predhodile mislima, panika I briga koje su zracile iz covjekovog uma su se utapale sa svakom drugom misli u blizini. Bezizrazajna nervoza i krivnja, njihovo veliko napuhivanje, su izasle iz njega dok je gledao svoju jedinu kcerku na nosilu.

Izlazile iz njega i kroz mene rasle i bivale jace. Kada me Alice upozorila da bi ubijanje kcerke Charlia Swana ubilo I njega, takodjer, nije preuvelicavala.

Glava mi se pognula pod krivnjom dok sam slusao njegov uspaniceni glas.

“Bella!” vrisnuo je.

“Sasvim sam dobro, Char- tata.” Uzdahnula je. „Nije mi nista.“

Njena sigurnost je jedva olaksala njegovu zabrinutost. Okrenuo se ka najblizem doktoru i zatrazio vise informacija.

Dok ga nisam cuo kako govori, praveci odlicno skladne recenice usprkos panici, nisam shvatio da njegova nervoza i briga nisu bile bezizrazajne. Ja samo... nisam mogao cuti tacne rijeci. Interesantno.

Nikada nisam provodio puno vremena oko gradskog sefa policije. Uvijek sam ga smatrao kao covjeka sporih misli- sada sam shvatio da sam ja bio onaj ko je spor. Njegove su misli bile djelomicno skrivene, ne odsutne. Mogao sam samo izvuci tok, njihov zvuk…

Zelio sam da bolje slusam, da vidim ako bih mogao naci u ovoj novoj, manjoj zagonetki kljuc djevojkinih tajni. Ali je Bella bila do tada zakljucana u zadnjem dijelu, a bolnicka kola su bila na putu.

Bilo mi je tesko da se odganam od ovog moguceg rijesenja misterije koje me je okupiralo. Ali sam sada morao razmisljati- da vidim sta se sve dogodilo toga dana iz svakog ugla. Morao sam slusati,da budem siguran kako nas nisam uvalio u tako veliku opasnost da bi odmah morali da odemo. Morao sam se koncentrisati.

Nije bilo nista u mislima ljekara sto me zabrinjavalo. Koliko su mogli reci, nije bilo nista ozbiljno sa djevojkom. A Bella se drzala za pricu koju sam obecao.

Prvi prioritet, kada smo stigli u bolnicu, je bio da vidim Carlislea. Pozurio sam kroz automatska vrata, ali nisam mogao sasvim zaboraviti da gledam za Bellom; drzao sam oci na njoj kroz misli doktora.

Bilo je lako da pronadjem poznati zvuk misli moga oca. Bio je u malom uredu, sasvim sam- drugi potez srece ovog nesretnog dana.

„Carlisle.“

Cuo me kako prilazim, I uznemirio se odmah kada je vidio moje lice. Skocio je na noge, lice mu je postalo bijelo poput kosti. Nageo se preko uredno organizovanog stola od oraha.

Edwarde- nisi-

„Ne, ne, nije to.“

Duboko je udahnuo. Naravno da ne. Izvini, zabavio sam misli. Tvoje oci, naravno, trebao sam znati… primjetio je moje I dalje zlatne oci sa olaksanjem.

“Iako, ona je povrijedjena, Carlisle, vjerovatno ne ozbiljno, ali-“

“Sta se desilo?”

“Glupa automobilska nesreca. Bila je na pogresnom mjestu u pogresno vrijeme. Ali ja nisam mogao samo stajati tamo- pustiti da je udari-„

Pocni ponovo, ne razumijem. Kako si ti bio upleten?

“Kombi je proklizavao po ledu,“ saputao sam. Gledao sam u zid iza njega dok sam govorio. Umjesto reda uokvirenih diploma, imao je jednu jednostavnu uljanu sliku- njegovu najdrazu, neotkriveni Hassam. “Ona je bila na putu. Alice je vidjela da dolazi, ali nije bilo vremena da se ista uradi nego pretrci preko parkiralista i gurne je sa puta. Niko nije primjetio.. osim nje. Morao sam i zaustaviti kombi, ali opet, niko nije to vidio… pored nje. Ja… zao mi je Carlisle. Nisam zelio da nas postavim u opasnost.“ Zaobisao je sto i stavio svoju ruku na moje rame.

Uradio si ispravno. I to nije moglo biti lako za tebe. Ponosan sam na tebe Edwarde.

Tada sam ga mogao pogledati u oci. “Ona zna da je nesto... pogresno sa mnom.“

„To nije bitno. Ako moramo otici, otici cemo. Sta je rekla?”

Protresao sam glavu, malo isfrustriran. “Jos nista.“

Jos?

„Slozila se sa mojom verzijom dogadjaja- ali ocekuje objasnjenje.“

Namrstio se, razmatrajuci o ovome.

“Udarila je u glavu- pa, ja sam to uradio,“ brzo sam nastavio. „Gurnuo sam je na tlo previse jako. Cini se dobro, ali... ne mislim da ce puno trebati da izgube povjerenje u njeno stanje.“

Odjecao sam se kao gad samo izgovarajuci rijeci.

Carlisle je cuo razliku u mojim rijecima. Mozda to nece biti neophodno. Ajmo vidjeti sta ce se desiti, ocemo li? Zvuci kao da imam pacijenta za pregled.

“Molim te,” rekao sam. “Tako sam zabrinut da sam je povrijedio.“

Carlisleov izraz se popravio. Ispravio je svoju svijetlu kosu- samo par nijansi svjetliju od njegovih zlatnih ociju- i nasmijao se.

Ovo je bio interesantan dan za tebe, zar ne? U njegovom umu sam mogao vidjeti ironiju, i bila je smijesna, bar njemu. Skoro zamjena uloga. Negdje tokom te kratke bezmislene sekunde kada sam pretrcao preko zaledjenog terena, presao sam iz ubice u spasioca.

Nasmijao sam se sa njim, podsjecajuci se koliko sam siguran bio da Bella nikada nece trebati zastitu vise od icega nego od mene. Bilo je nervoze u mom smijehu zbog, unatoc kombiju, toga sto je to i dalje bila istina.





Sam sam cekao u Carlislevom uredu- jedan od duzih zati koje sam ikada prozivio- slusajuci bolnicu punu misli.

Tyler Crowley, vozac kombija, je izgledao ozbiljnije povrijedjen od Belle, i pozornost se premjestila na njega dok je ona cekala red na rendgen. Carlisle je cekao u pozadini, vjerujuci doktorovoj dijagnozi da je djevojka bila samo blago povrijedjena. Ovo me uznemirilo, ali sam znao da je u pravu. Jedan pogled na njegovo lice i ona bi se odmah sjetila mane, cinjenice da nije nesto bilo uredu sa mojom porodicom, I to ju je mozda nagnalo da prica.

Ocito je imala partnera zeljnog price sa njom. Tyler je bio prepun krivnje zbog cinjenice da je zamalo ubio, i cinilo se da nikako nije mogao da usuti o tome. Mogao sam vidjeti njen izraz kroz njegove oci, I bilo je ocito da j zeljela da prestane. Kako nije to primjetio?

Bio je napet trenutak za mene kada ju je Tyler upitao kako se sklonila sa puta?

Cekao sam, ne disuci, dok je ona oklijevala.

„Um...“ cuo je kako govori. Onda je zastala na tako dugo da se Tyler upitao da li ju je njegovo pitanje zbunilo. Napokon, nastavila je. „Edward me sklonio u stranu.“

Izdahnuo sam. A onda mi se disanje ubrzalo. Nikada je nisam cuo kako izgovara moje ime. Svidjalo mi se kako je zvucalo- cak i samo ga cujuci kroz Tylerove misli. Zelio sam da sam to cujem...

„Edward Cullen,“ rekla je, kada Tyler nije shvatio na koga je mislila. Pronasao sam se pored vrata, ruke na dugmetu. Zelja da je vidima je rasla. Morao sam se podsjetiti na potrebu da pazim.

„Stajao je pored mene.“

„Cullen?“ Huh, to je cudno. “Nisam ga vidio.” Mogao bih se zakleti… “Wow, sve je bilo tako brzo, valjda. Je li on dobro?“

“Mislim da je. Ovdje je negdje, ali ga nisu natjerali da legne na nosila.“

Vidio sam zamisljeni pogled na njenom licu, sumnja je tinjala u njenim ocima, ali ove male promjene na njenom izrazu Tyler nije primjetio.

Lijepa je, razmisljao je, gotovo iznenadjen. Iako je sve upropasteno. Nije moj uobicajeni tip, ipak... trebao bih je pozvati van. Dogovoriti za danas...

Tada sam izasao u hol, pola puta do hitne sale, bez razmisljanja na jednu sekundu sta sam radio. Srecom, sestra je usla u sobu prije mene- bio je Bellin red na rendgen. Naslonio sam se na zid u mracnom kutu tik iza ugla, i pokusao se sabrati dok se ona odvozila.

Nije bilo bitno sto je Tyler pomislio da je lijepa. Svako bi to primjetio. Nije bio razloga da se osjecam… kako sam se osjecao? Uznemireno? Ili je ljutnja bila bliza istini? To nije imalo nikakvog smisla.

Ostao sam na mjestu koliko sam mogao, ali je nestrpljenje uzelo najbolje od mene i okrenuo sam se nazad ka sobi za radiologiju. Vec je bila ponovo premjestena na hitnu, ali sam mogao uhvatiti malo njenih snimaka dok je sestra bila okrenuta ledjima.

Smirio sam se kada sam ih vidio. Glava joj je bila u redu. Nisam je povrijedio, ne zaista.

Carlisle me ovdje uhvatio.

Izgledas bolje, prokomentarisao je.

Samo sam pogledao pravo naprijed. Nismo bili sami, hol pun pacijenata I posjetitelja.

Ah, da. Zakacio je njene snimke na fluorescentnu plocu, ali mi nije trebala sekunda da pogledam. Vidim. Sasvim je dobro. Svaka cast, Edwarde.

Zvuk ocevog odobrenja je proizveo pomijesanu reakciju u meni. Trebao sam biti pocascen, osim sto sam znao da on nebi odobrio ono sto sam krenuo da uradim. Ipak, ne bi odobrio da je znao moje prave namjere...

„Mislim da cu otici da popricam sa njom- prije nego sto tebe vidi,“ promrmljao sam ispod glasa. „Ponasaj se normalno, kao da se nista nije dogodilo. Ispravi to.“ Svi prihvatljivi razlozi.

Carlisle je odsutno kimnuo, I dalje gledajuci snimke. “Dobra ideja. Hmm.”

Pogledao sam da vidim sta ga je zanimalo.

Pogledaj sve te izlijecene povrede! Koliko je puta ispala njenoj mami? Carlisle se sam sebi nasmijao na njegovu salu.

„Pocinjem misliti kako djevojka jednostavno ima zaista losu srecu. Uvijek na pogresnom mjestu u pogresno vrijeme.“

Forks je sigurno lose mjesto za nju, sa tobom ovdje.

Odustao sam.

Idi. Ispravi stvari. Odmah cu ti se pridruziti.

Brzo sam odsetao, osjecajuci krivnju. Mozda sam bio predobar lazljivac, ako sam mogao nasamariti Carlislea.

Kada sam stigao do hitne, Tyler je mumljao ispod glasa, I dalje se ispricavajuci.

Djevojka je pokusavala da izbjegne njegovo sazaljenje pretvarajuci se da spava. Oci su joj bile zatvorene, ali joj disanje nije bilo ujednaceno, I ponekad bi joj se prsti nervozno isprepleli.

Dugo sam gledao u njeno lice. Ovo je bio zadnji put da je vidim. Ta cinjenica je uvukla prodornu bol u moja pluca. Je li to bilo zato sto sam mrzio sto moram ostaviti neku zagonetku nerijesenu? To se nije cinilo dovoljno objasnjenje.

Napokon, duboko sam udahnuo I usao u vidokrug.

Kada me Tyler vidio, posao je da govori, ali sam stavio prst na svoje usne.

“Spava li?” upitao sam.

Belline oci su se naglo otvorile I fokusirale na moje lice. Odmah su se rasirile, a onda se suzile u ljutnju ili sumnju. Podsjetio sam se da imam ulogu koju moram odigrati, tako da sam joj se nasmijao kao da se nista neobicno nije dogodilo ovo jutro- osim udarca u njenu glavu I malo zamisljenog divljackog trcanja. “Hej Edwarde,” Tyler je rekao. „Jako mi je zao-“

Podigao sam jednu ruku da zadrzim njegovo izvinjenje. „Nema krvi, nema zlodjela,“ rekao sam podrugljivo. Bez razmisljanja, siroko sam se osmijehnuo na privatnu salu.

Bilo je zacudjuce lako ignorisati Tylera, lazuci ne dalje od jednog metra, prekrivenog svejzom krvi. Nikada nisam shvatao kako je Carlisle to mogao da radi- ignorisatii krv njegovih pacijenata da ih skrbi. Zar ne bi stalno iskusenje bilo tako ometajuce, tako opasno...? Ali sada... mogao sam vidjeti kako, ako bi se dovoljno jako koncentrisao na nesto drugo, iskusenja uopste ne bi bilo.

Cak svjeza i izlozena, Tylerova krv nije imala nista Bellino.

Ocuvao sam svoju udaljenost od nje, sjedajuci na cosak Tylerovog madraca.

“Pa, kako glasi presuda?” upitao sam je.

Donja usna joj se malo nadurila. “Sa mnom je sve potpuno uredu, ali ne zele me pustiti. Kako to da ti nisi privezan za bolnicki krevet kao mi ostali?“

Njena nestrpljivost me ponovo nagnala na smijeh.

Sada sam mogao cuti Carlislea u holu.

“Sve je to pitanje koga znas,” blago sam rekao. “Ali ne brini, dosao sam te izbaviti.”

Pazljivo sam gledao njenu reakciju kad je moj otac usao u prostoriju. Oci su joj se rasirile a usta doslovno zinula u iznenadjenju. Osmjehnuo sam se u sebi. Da, ocito je primjetila slicnost.

„Pa, gospodjice Swan, kako se osjecate?” Carlisle je upitao. Imao je blag glas koji je vecinu pacijenata u sekundi opustio. Ne bih mogao reci kako je to utjecalo na Bellu.

“U redu,” tiho je rekla.

Carlisle je zakacio njene snimke na fluoroscentnu plocu iznad kreveta. „Tvoje rendgenske snimke izgledaju dobro. Boli li te glava? Edward je rekao da si je prilicno jako udarila.“

Uzdahnula je, i rekla „U redu je,“ ponovo, ali je u ovom trenutku nestrpljivost presla u njen glas. Onda je jednom pogledala u mom pravcu.

Carlisle joj je prisao blize i blago joj prosao prstima preko lubanje dok nije nasao cvorugu ispod kose.

Uhvatilo me nespremnog kada se val emocija odbio od mene.

Vidio sam Carlislea kako radi sa ljudima hiljadu puta. Prije dosta godina, cak sam mu I nesluzbeno pomagao- iako jedino u situacijama gdje nije bilo ukljucene krvi. Tako da mi to nije bilo nista neobicno, gledati ga kako se dotice sa djevojkom kao da je bio covjek kao I ona. Zavidio sam puno puta na njegovoj kontroli, ali to nije bilo isto kao osjecaj. Vise sam zavidio njemu nego njegovoj kontroli. Primjetio sam razliku izmedju Carlislea I mene- on ju je mogao dirati tako nijezno, bez straha, znajuci da je nikada ne bi povrijedio…

Okrenula se, a ja sam se promeskoljio u mjestu. Morao sam se na trenutak koncentrisati da zadrzim zvoju opustenu pozu.

„Osjetljivo mjesto?” Carlisle je upitao.

Brada joj se trznula. “Ne narocito,” rekla je.

Jos jedan mali djelic njenog karaktera se uklopio: bila je hrabra. Nije voljela pokazivati slabost.

Vjerovatno najosjetljivije bice koje sam ikada vidio, a ona nije zeljela da se cini slabom. Smijeh mi se oteo kroz usne.

Ustrijelila je jos jedan pogled prema meni.

„Dakle,“ Carlisle je rekao. „Otac ti je u cekaonici- mozes sada otici kuci s njim. Ali vrati se budes li imala vrtoglavicu ili bilo kakve probleme sa vidom.“

Otac joj je bio ovdje? Preletio sam kroz misli u pepunoj cekaonici, ali nisam mogao prepoznati njegov fini unutarnju glas izvan grupe prije nego sto je opet progovorila, nestrpljivog izraza lica.

„Mogu li se vratiti u skolu?“

„Mozda bi se trebala danas odmoriti,“ Carlisle je predlozio.

Oci su joj se vratile na mene. “Smije li on natrag u skolu?“

Ponasaj se normalno, ispravi stvari… ignoriraj osjecaj kada me pogleda u oci...

„Neko mora prosiriti radosnu vijest da smo prezivjeli,“ rekao sam.

„Zapravo,“ Carlisle je ispravio, „cini se da je vecina skole u cekaonici.“

Preduhitrio sam njenu reakciju ovaj put- njenu mrskost prema paznji. Nije razocarala.

“O ne,”jauknula je, I prekrila lice rukama.

Bilo mi je drago sto sam napokon pravilno pretpostavio. Pocinjao sam da je razumijem...

„Bi li radije ostala?“ Carlisle je upitao.

„Ne,Ne!“ brzo je odgovorila, savijajuci noge sa strane duseka i spustajuci se dok joj noge nisu bile na podu. Zateturala se naprijed, bez ravnoteze, u Carlisleove ruke. Uhvatio je I smirio.

Opet, zavist me prepravila.

“Dobro sam,”rekla je prije nego sto je mogao prokomentarisati, zarumenivsi se u obrazima.

Naravno, to nije smetalo Carlisleu. Uvjerio se da je uhvatila ravnotezu, i spustio ruke.

„Uzmi Tylenol za bol,“ naredio je.

“Ne boli toliko.”

Carlisle se smijao dok je potpisivao njen karton. „Zvuci kao da si imala izuzetno puno srece.“

Lagano je okrenula lice, da gleda u mene svojim tvrdim ocima. „Srecom je Edward stajao pored mene.“

„Oh, pa, da.“ Carlisle se brzo slozio, cujuci isti przvuk u njenom glasu kao I ja. Nije prepisala svoju sumnju umisljanju. Ne jos.

Sad je tvoja, Carlisle je pomislio. Nosi se sa tim kako mislis da je najbolje.

„Hvala puno,“ prosaptao sam, brzo I tiho. Nijedan covjek me nije cuo. Carlisleove usne su se malo podigle na moj sarkazam kada se okrenuo prema Tyleru. “Bojim se da ces ti morati ostati malo duze,” rekao je dok je pocinjao proucavati posjekotine od stakla.

Pa, napravio sam nered, pa je bilo jedino fer da se suocim sa njim.

Bella je promisljeno koracala prema meni, ne stajuci dok nije bila neugodno blizu. Prisjetio sam se kako sam se nadao, pri je sve zbrke, da ce mi prici... Ovo je bilo kao ismijavanje te zelje.

“Mogu li malo popricati sa tobom?” ostro je rekla.

Njen topli dah mi je zapljusnuo lice I morao sam ustuknuti za korak. Njena optuzba nije umanjila jedan ugriz. Svaki put kada bi bila pored mene, sputavao sam sve svoje najgore, najopasnije instinkte. Otrov mi je oblio usta a tijelo mi je zudilo za napadom- privuci je u svoje ruke i prisloniti njen vrat na moje zube.

Um mi je bio jaci od tijela, ali samo malo.

„Otac te ceka,“ podsjetio sam je, cvrsto stegnute vilice.

Pogledala je ka Carlisleu i Tyleru. Tyler nije uopste obracao paznju na nas, ali Carlisle je nadgledao svaki moj uzdah.

Oprezno Edwarde.

„Voljela bih da nasamo popricamo, ako nemas nista protiv,“ insistirala je tihim glasom.

Zelio sam joj reci da imam mnogo toga protiv, ali sam znao da bi ovo morao nekada uraditi. Morao sam proci kroz ovo.

Bio sam pun tako mnogo zbunjujucih osjecaja dok sam izlazio iz prostorije, slusajuci njene bucne korake iz mene, pokusavajuci nastaviti.

Sada sam imao nastup. Znao sam ulogu koju bih igrao- imao sam loseg lika: bio sam zlocinac. Lagao bih i podsmijavao se i bio okrutan.

Krenuo sam naspram svoh svojih boljih impulsa- ljudskih impulsa sa kojima sam se borio sve ove godine. Nikada nisam vise zelio zadobiti povjerenje nego u ovom trenutku , kada sam morao unistiti svaku mogucnost za to.