Mogu li pitati samo još jedno?'' prekinula je umjesto da odgovori na
moj zahtjev. Bio sam na rubu, uznemiren najgorim. No ipak, kako je
primamljivo bilo produljiti ovaj trenutak. Imati Bellu uz sebe, voljno,
bar nekoliko sekunda duže. Uzdahnuo sam na dilemu, i rekao.
''Jedno.''
''Pa…,''oklijevala je na trenutak, kao da odlučuje koje pitanje postaviti.
''Rekao si da si znao da nisam otišla u knjižaru i da sam otišla na jug. Samo sam se pitala kako to znaš.''
Zurio sam u vjetrobransko staklo. Evo još jednog pitanja koje nije otkrivalo ništa s njene strane, a previše s moje.
''Mislila sam da smo prošli sva izbjegavanja,'' rekla je, tona kritičkog i razočaranog.
Kako ironično. Ona je uporno izbjegavala, bez da se i trudila.
Pa, željela je da budem izravan. I ovaj razgovor nije tekao k ničem dobrom, bez obzira.
''Dobro, onda,'' rekao sam. ''Slijedio sam tvoj miris.''
Želio
sam joj gledati lice, ali bojao sam se onog što bi vidio. Umjesto,
slušao sam kako joj dah ubrzava i potom se stabilizira. Nakon trenutka
opet je progovorila i glas joj je bio mirniji no što sam očekivao.
''I onda nisi odgovorio na jedno moje pitanje…'' rekla je.
Spustio sam pogled na nju, odugovlačila je, također.
''Koje?''
''Kako
to funkcionira – to čitanje misli?'' pitala je, ponavljajući svoje
pitanje iz restorana. ''Možeš li čitati bilo čije misli, bilogdje? Kako
to radiš? Može li ostatak tvoje obitelji…?'' Povukla se, zarumenjevši
se.
''To je više od jednog,'' rekao sam.
Samo me pogledala, čekajući odgovore.
Zašto joj ne reći? Već je većinu ovog pogodila, i bila je to lakša tema od one koja je dolazila.
''Ne,
to mogu samo ja. I ne mogu čuti svakoga, bilo gdje. Moram biti
približno blizu. Što mi je poznatiji nečiji… glas, dalje ga mogu čuti.
Ali ipak ne više od nekoliko kilometara.'' Pokušao sam naći način na
koji to opisati tako da ona razumje.
Usporedba s kojom se ona može
poistovjetiti. ''To je pomalo kao da si u velikoj dvorani punoj ljudi,
svi pričaju na glas. To je samo brujanje – zujanje glasova u pozadini.
Dok se ne usredotočim na jedan glas, i tada je ono o čemu pričaju
čisto. Većinu vremena isključim sve – može biti jako zbunjujuće. I onda
je lakše pretvarati se normalnim.''
- Napravio sam grimasu – ''kada slučajno ne odgovaram na nečije misli prije no riječi.''
''Što misliš zašto mene ne možeš čuti?'' pitala je.
Dao sam joj još jednu istinu i usporedbu.
''Ne
znam,'' priznao sam. ''Jedinu pretpostavku koju imam jest da tvoj um ne
radi na način kao i ostali. Kao da su tvoje misli na AM frekvenciji a
ja samo primam FM.''
Shvatio sam da joj se ova usporedba neće svidjeti.
Predosjećanje njene reakcije me nasmijalo. Nije razočarala.
''Moj um ne radi?'' pitala je, povisujući glas s žalošću. ''Ja sam čudakinja?''
Ah, opet ironija.
''Ja čujem glasove u glavi, a ti si zabrinuta da si ti čudovište.'' Nasmijao sam se.
Sve male stvari je razumjela no velike pak je sve naopako shvatila.
Uvijek krivi instinkti…
Bella je grizla usnu, i pregib između njenih očiju se urezao duboko.
''Ne brini,'' uvjerio sam je. ''To je samo teorija…''
I
bila je tu još važnija teorija o kojoj je trebalo raspraviti. Bio sam
nestrpljiv da svršimo s tim. Svaka sekunda koja je prolazila činila se
kao posuđeno vrijeme.
''Što nas dovodi opet do tebe,'' podijeljen na dva dijela, i nestrpljiv i nevoljan.
Uzdahnula je, još grickajući usnu – zabrinuo sam se da će se ozlijediti. Zurila mi je u oči, lica koje je nešto mučilo.
'' Zar sada nismo prošli sva izbjegavanja? '' tiho sam upitao.
pustila je pogled, mučeći se s nekakvom unutarnjom dilemom.
Odjednom se ukočila i oči su joj se širom otvorile.
''Za Boga!''izdahnula je.
Uspaničio sam se. Što je vidjela? Kako sam ju uplašio?
Tada je viknula, ''Uspori!''
''Što nije uredu?'' Nisam razumio otkud njen strah dolazi.
''Voziš
sto milja na sat!'' viknula je na mene. Bacila je pogled kroz prozor, i
ustuknula od tamnih drveća koja su jurila pored nas.
Zbog ove male stvari, tek malo brzine je vrištala u strahu?
Prevrnuo sam očima. ''Opusti se, Bella.''
''Zar nas pokušavaš ubiti?'' zahtijevala je visokog i stisnutog glasa.
''Nećemo se sudariti.'' obećao sam joj.
Oštro je udahnula, i progovorila tiše. ''Zašto ti se tako žuri?''
''Uvijek vozim ovako''
Sreo sam njen pogled zabavljen šokiranim izrazom.
''Drži oči na cesti!'' viknula je.
''Nikada nisam doživio nesreću, Bella. Nikada nisam dobio ni kaznu.''
Osmjehnuo
sam se i dodirnuo čelo. To je bilo još komičnije – apsurdnost toga što
se mogu s njom šaliti oko nečeg toliko tajnog i stranog. ''Ugrađen
detektor radara.''
''Jako smiješno.'' Rekla je sarkastično, više uplašenog no ljutog glasa.
''Charlie
je policajac, sjećaš se? Odgojena sam da poštujem prometne zakone. Osim
toga ako nas zabiješ Volvom u deblo drveta, ti bi vjerojatno
jednostavno odšetao.''
''Vjerojatno,'' ponovio sam, i nasmijao se
bez humora. Da, prošli bi prilično drukčije u automobilskoj nesreći.
Imala je pravo što se boji, bez obzira na moje vozačke sposobnosti….
''Ali ne možeš.''
S uzdahom, pustio sam auto da krene u puzanje. ''Sretna?''
Pogledala je brzinomjer. ''Gotovo.''
Zar je ovo još bilo brzo za nju? ''Mrzim voziti sporo.'' Promrmljao sam i pustio iglicu da se spusti još jednu crticu niže.
''Ovo je sporo?'' upitala je.
''Dosta
komentiranja moje vožnje.'' Rekao sam nestrpljivo. Koliko je puta
izbjegla moje pitanje? Tri puta? Četiri? Zar su njena nagađanja bila
tako grozna?
Morao sam znati – odmah. ''Još uvijek čekam tvoju posljednju teoriju.''
Opet je počela grickati usnu, a izraz joj je postao uznemiren, gotovo pun boli.
Suzdržao sam nestrpljenje i smekšao glas. Nisam želio da bude uznemirena.
''Neću se smijati.'' Obećao sam, želeći da je samo zbog neugodnosti nevoljna odgovoriti.
''Više se bojim da ćeš biti ljut na mene.'' Šapnula je.
Prisilio sam glas da ostane jednak. ''Je li tako loše?''
''Prilično, da.''
Spustila je pogled, odbijajući sresti moje oči. Sekunde su prolazile.
''Reci.'' Ohrabrio sam je.
Glas joj je bio tih. ''Ne znam kako početi.''
''Zašto ne počneš od početka?'' Sjetio sam se njenih riječi prije večere.
''Rekla si da to nisi sama smislila.''
''Nisam.'' Složila se, i ponovno zašutjela.
Pomislio sam na stvari koje su ju mogle inspirirati. ''Kako si počela – knjigom? Filmom?''
Trebao
sam pregledati njenu kolekciju dok nije bila doma. Nisam imao pojma je
li Barm Stoker ili Anne Rice na hrpi istrošenih knjiga…
''Ne,'' rekla je ponovno. ''Bila je to subota, na plaži.''
Nisam
to očekivao. Lokalni tračevi o nama nikada nisu otišli u nešto
bizarnije – ili pretočno. Zar je tu bila nova glasina koja mi je
promaknula? Bella je provirila put mene s svojih ruku i vidjela
iznenađenje na mom licu.
''Naišla sam na starog obiteljskog
prijatelja – Jackoba Blacka,'' nastavila je. ''Njegov otac i Charlie su
prijatelji otkako sam ja bila beba.''
Jackob Black – ime mi nije
bilo poznato, ali ipak podsjećalo me na nešto… nekada, davno… Počeo sam
gledati van vjetrobranskog stakla, prebacujući kroz sjećanja kako bi
pronašao vezu.
''Njegov tata je jedan od Quileute starješina,'' rekla je.
Jackob Black. Ephraim Black. Potomak, nema sumnje.
Bilo je loše koliko god može biti.
Znala je istinu.
Misli
su mi letjele kroz granje dok je auto letjelo po tamnim krivinama
ceste, moje tijelo ukočeno od muke – bez pokreta osim malih,
automatskih radnji koje sam vršio kako bih upravljao autom.
Znala je istinu.
Ali…, ako je saznala istinu u subotu… onda je to znala cijelu večer… a ipak…
''Otišli
smo prošetati,'' nastavila je. ''I pričao mi je o nekim starim
legendama – pokušavajući me preplašiti, mislim. Ispričao mi je jednu…''
Kratko
je zastala, ali nije bilo potrebe za sumnjom sada; znao sam što će
reći. Jedina misterija koja je ostala je ta što je ona još uvijek ovdje
sa mnom.
''Nastavi,'' rekao sam.
''O vampirima,'' disala je riječi tiše no šapat.
Nekako
to je bilo još gore nego znati da ona zna, čuti je kako govori tu riječ
naglas. Trznuo sam se na zvuk toga, i ponovno se kontrolirao.
''I ti si se odmah sjetila mene?'' pitao sam.
''Ne. On… je spomenuo tvoju obitelj.''
Kako
je ironično to da je baš Ephraimov potomak bio taj koji će prekršiti
sporazum koji se on zavjetovao poštovati. Unuk, praunuk možda.
Koliko je godina prošlo? Sedamdeset?
Trebao
sam znati da starac koji je vjerovao u legende nije bio taj koji će
biti opasnost. Naravno, mlađa generacija – oni koji su bili upozoreni,
koji su stara praznovjerja smatrali smiješnima – dakako tu leži
opasnost razotkrivanja. Pretpostavio sam da to sad znači da smo bili
slobodni poklati to malo bespomoćno pleme na obali, bar sam tako
mislio. Ephraim i nekolicina njegovih zaštitnika su odavno bili mrtvi…
''Mislio
je da je to blesavo praznovjerje.'' Rekla je Bella iznenada, glasa
punog nemira. ''Nije očekivao da ću misliti išta o tome.''
Krajičkom oka vidio sam kako teško okreće ruke.
''Ja sam kriva,'' rekla je nakon kratke stanke, i potom objesila ruku kao da se srami. ''Natjerala sam ga da mi kaže.''
''Zašto?''
Nije bilo tako teško držati glas mirnim sada. Najgore je već prošlo.
Dok god smo razgovarali o detaljima otkrića, nismo morali prijeći na
posljedice istog.
''Lauren je rekla nešto o tebi – pokušavala me
isprovocirati.'' Napravila je malu grimasu na sjećanje o tome. Bio sam
pomalo ometen, pitajući se bili Bella bila isprovocirana od nekoga tko
priča o meni… ''I stariji dečko iz plemena je rekao kako tvoja obitelj
ne dolazi u rezervat, samo to je zvučalo kao da znači nešto drugo. Tako
da sam odvela Jacoba nasamo i na prevaru to izmamila od njega.''
Glava joj se spustila još niže dok je to priznavala, a njen izraz je izgledao… kriv.
Pogledao sam od nje i nasmijao se naglas. Ona se osjećala krivom? Što je to ona napravila da bi osjećala bilo kakvo kajanje?
''Kako si ga namamila?'' pitao sam.
''Pokušala
sam flertovati – upalilo je bolje no što sam mislila,'' objasnila je, a
glas joj je postao pokajnički na sjećanje o tom uspjehu.
Mogao sam
zamisliti – uzimajući u obzir privlačnost koju je sve muško osjećalo
prema njoj, totalno nesvjesno s njene strane – kako predivna bi bila
kada bi se trudila biti privlačna. Najednom mi je bilo žao dečka koji
ništa nije posumnjao na koga je otpustila tako jaki adut.
''Volio
bi da sam to vidio,'' rekao sam i ponovno se nasmijao crnim humorom.
Volio bih da sam čuo dječakovu reakciju, da sam vidio pustošenje.
''I mene si optužila da zasljepljujem ljude – jadan Jacob Black.''
Nisam
bio ljut na izvor mog razotkrivanja kao što sam mislio da ću biti. Nije
znao bolje. I kako sam mogao očekivati da bi bilo tko odbio ovoj
djevojci ono što želi?
Ne, samo sam osjećao suosjećanje za štetu koju je nanijela njegovom duševnom miru.
Osjetio
sam da je njeno rumenjenje zagrijalo zrak između nas. Pogledao sam ju,
a ona je gledala kroz prozor. Nije ponovno govorila.
''Što si onda napravila?'' potaknuo sam je. Vrijeme je da se vratimo na priče strave.
''Malo sam istraživala po internetu.''
Određenije. ''Je li te to uvjerilo?''
''Ne,''
rekla je. ''Ništa se nije slagalo većina je bila čak i budalasta. A
onda – '' Opet je stala, čuo sam zube kako se zaključavaju zajedno.
''Što?'' zahtijevao sam. Što je našla? Što je dalo smisla noćnoj mori za nju?
Bila je kratka stanka a onda je šapnula. ''Odlučila sam kako nije bitno.''
Šok
mi je zaledio misli na pola sekunde, i tada se sve poklopilo. Zašto je
poslala prijatelje da odu radije no da pobjegne s njima. Zašto je ušla
u moj auto radije no da pobjegne, vičući policiji…
Njene su reakcije uvijek bile pogrešne – uvijek potpuno pogrešne. Privlačila je opasnost sebi, Pozivala ju je.
''Nije
važno?'' Rekao sam kroz zube, ljutnja me punila. Kako bih trebao
štititi nekog tako… tako… tako odlučnog da bude nezaštićen?
''Ne,'' rekla je glasom neočekivano nježnim. ''Meni nije bitno što si.''
Bila je nemoguća.
''Nije ti važno ako sam čudovište? Ako nisam čovjek?''
''Ne.''
Počeo sam se pitati je li potpuno stabilna.
Mislim
da bih mogao srediti da primi najbolju moguću skrb…. Carlise bi imao
veze da joj nađe najobučenije doktore, najtalentiranije terapeute.
Možda bi se moglo nešto napraviti da se sredi što god nije uredu s
njom, što god je to što ju je činilo zadovoljnim da sjedi pored vampira
dok joj srce mirno i ravnomjerno kuca.
Ja bih čuvao ustanovu naravno, i posjećivao je često koliko god bi mi dopuštali…
''Ljut si,'' uzdahnula je. ''Nisam trebala ništa reći.''
Kao da bi skrivanje njenog otkrića ikome pomoglo.
''Ne. Radije bi znao o čemu misliš – iako je to što misliš suludo.''
''Zar sam opet u krivu?'' upitala je malo ratoborno sada.
''To nije baš ono na što sam mislio!'' Zubi su mi se ponovno spojili.
''Nije bitno!'' ponovio sam oštrim tonom.
Uzdahnula je. ''Jesam li u pravu?''
''Je li bitno?'' izbrojao sam.
Duboko je uzdahnula. Ljutit sam čekao odgovor.
''Zapravo ne,'' rekla je, opet mirnog glasa. ''Ali sam znatiželjna.''
Ne
zapravo. Nije bilo bitno. Nije marila. Znala je da nisam čovjek, da sam
čudovište i to njoj nije bilo bitnoOsim brige za njen zdrav razum,
počeo sam osjećati tračak nade. Pokušao sam je ugušiti.
''Oko čega si znatiželjna?'' pitao sam je. Nije ostalo više tajni samo manjih detalja.
''Koliko ti je godina?'' pitala je.
Odgovor mi je bio automatski i ukorijenjen. ''Sedamnaest.''
''I koliko ti je dugo već sedamnaest?''
Pokušao sam se ne nasmijati prijekornom tonu. ''Neko vrijeme,'' priznao sam.
''O.K,''
rekla je naglo puna entuzijazma. Nasmijala mi se. Kada sam pogledao
natrag, opet zabrinut za njeno mentalno zdravlje, osmjehnula se šire.
Napravio sam grimasu.
''Nemoj se smijati,'' upozorila je. ''Ali kako
možeš izići van danju?'' Nasmijao sam se bez obzira na njen zahtjev.
Njeno istraživanje nije dalo ništa neobično. ''Mit.'' Rekao sam joj.
''Ispeklo bi te sunce?''
''Mit.''
''Spavanje u ljesovima?''
''Mit.''
San već dugo nije dio mog života – do ovih nekoliko zadnjih noći, dok sam gledao Bellu kako spava.
''Ne mogu spavati,'' promumljao sam, točnije odgovorivši na njeno pitanje.
Utihnula je na trenutak.
''Uopće?'' pitala je.
''Nikada,'' izdahnuo sam.
Zurio sam u njene oči, široke pod gustim okvirom trepavica i čeznuo za snom.
Ne zbog zaborava kao prije, ne da bi pobjegao dosadi, već zato što sam želio sanjati.
Možda
kada bih mogao biti nesvjestan, kada bih mogao sanjati, mogao bih
nekoliko sati živjeti u svijetu gdje bi ona i ja mogli biti zajedno.
Ona je sanjala mene. Ja sam želio sanjati nju. Gledala je ponovno u
mene, izraza punog čuđenja. Morao sam odmaknuti pogled. Nisam je smio
sanjati. Ona mene ne treba sanjati.
''Još nisi pitala najvažnije pitanje,'' grudi su mi hladnije i čvršće nego prije.
Morala
je razumjeti. Jednom će morati shvatiti što sada radi. Morat će
shvatiti da je sve ovo bitno – bez obzira na druge činjenice. Činjenice
kao te da sam ju volio.
''Koje je to?'' pitala je, iznenađena i nesvjesna.
Ovo mi je samo učinilo glas još oštrijim. ''Nisi zabrinuta zbog moje dijete?''
''Oh. To.'' Govorila je tihim tonom koji nisam mogao protumačiti.
''Da, to. Zar ne želiš znati pijem li krv?''
Zadrhtala je od mog pitanja. Napokon. Počela je shvaćati.
''Što je Jacob rekao?''
''Rekao je da ne… lovite ljude. Rekao je da tvoja obitelj ne bi trebala biti opasna jer lovite samo životinje.''
''Rekao je da nismo opasni?'' cinično sam ponovio.
''Zapravo
ne,'' pojasnila je. ''Rekao je da ne bi trebali biti opasni. Ali
Quileutei vas i dalje ne žele na svojoj zemlji, za svaki slučaj.''
Zurio sam u cestu, misli su mi bile u beznadnom režanju, grlo mi je bilo u bolovima od poznate vatrene žeđi.
''Pa, je li on u pravu?'' pitala je mirno kao da potvrđuje vremensku prognozu. ''O tome da ne lovite ljude?''
''Quileutei imaju dugo sjećanje.''
Kimnula je sebi, čvrsto razmišljajući.
''Nemoj radi toga biti spokojna, ipak,'' brzo sam rekao. ''Upravu su što se drže podalje od nas. I dalje smo opasni.''
''Ne razumijem.''
Nije razumjela. Kako da je natjeram da vidi?
''Trudimo
se,'' rekao sam joj. ''Obično smo jako dobri u tome što radimo. Ponekad
griješimo. Kao ja, na primjer, kad sam si dopustio da ostanem nasamo s
tobom.''
Njen je miris još bio snažan u autu. Navikavao sam se na
njega, mogao sam ga gotovo ignorirati, ali nije bilo poricanja toga da
je moje tijelo još žudjelo za njom iz pogrešnog razloga. Usta su mi
plivala u otrovu.
''Ovo je pogreška?'' pitala je, a glas joj je prepukao.
Taj me zvuk razoružao. Željela je biti sa mnom – unatoč svemu, željela je biti sa mnom.
Nada me opet preplavila, udario sam je natrag.
''Vrlo opasna,'' rekao sam joj istinu, želeći da istina završi stvar.
Na trenutak nije odgovorila. Čuo sam kako joj se disanje mijenja – nastavilo je na čudan način koji se nije činio kao strah.
''Reci mi još,'' rekla je iznenada, glasa iskrivljena mukom.
Pažljivo sam je pregledao.
Boljelo ju je. Kako sam mogao ovo dopustiti?
''Što
još želiš znati?'' pitao sam pokušavajući naći način da je ne
povrijedim. Ne bi trebala biti povrijeđena. Nisam smio dopustiti da
bude povrijeđena.
''Reci mi zašto lovite životinje umjesto ljudi?'' rekla je još s mukom.
Zar to nije očito? Ili joj ni to nije bilo bitno.
''Ne želim biti čudovište,'' promumljao sam.
''Ali životinje nisu dovoljne?''
Tražio
sam drugu usporedbu, način da ona može razumjeti. ''Ne mogu biti
siguran naravno, ali usporedit ću to s životom na tofuu i sojinom
mlijeku; nazivamo se vegetarijancima, naša mala privatna šala. Ne
zadovoljava glad potpuno – ili radije žeđ. Ali nas čini dovoljno jakim
da se opiremo. Većinu vremena.'' Moj glas je postao tiši; sramio sam se
opasnosti u kojoj sam dozvolio da se nađe. Opasnosti koju sam i dalje
dozvoljavao…
''Ponekad je teže nego inače.“
''Je li ti sada jako teško?''
Uzdahnuo sam. Naravno da će postaviti pitanje na koje nisam želio odgovoriti. ''Da.'' Priznao sam.
Očekivao
sam da će njen fizički odgovor biti ispravniji ovaj put: njeno disanje
je ostalo mirno, njeno srce je kucalo jednakim uzorkom. Očekivao sam
to, ali nisam razumio. Kako se nije bojala?
''Ali sada nisi gladan,'' izjavila je, sasvim sigurna u sebe.
''Zašto to misliš?''
''Tvoje
oči,'' rekla je, neusiljenog tona. ''Rekla sam ti da imam teoriju.
Primijetila sam da ljudi – točnije muškarci – postaju čangrizaviji kada
su gladni.''
Trznuo sam se na opis; čangrizav. To je bilo blago
rečeno. Ali bila je u pravu, kao i obično. ''Zbilja primjećuješ, zar
ne?'' ponovno sam se nasmijao.
Nasmijala se malo, bora joj se vratila između očiju kao da se koncentrira na nešto.
''Jesi
li bio u lovu ovaj vikend s Emmettom?'' pitala je poslije mog smijeha.
Uobičajen način na koji je govorila je bio fascinantan kao što je bio i
frustrirajući. Može li stvarno u hodu toliko prihvatiti? Bio sam bliže
šoku no što mi se činilo.
''Da,'' rekao sam joj i spremao sam se
ostati na tome. Osjetio sam istu potrebu koju sam osjetio u restoranu:
želio sam da me upozna. ''Nisam želio otići,'' nastavio sam polako,
''ali bilo je potrebno. Lakše je biti u tvojoj blizini kada nisam
žedan.''
''Zašto nisi želio otići?''
Duboko sam udahnuo i okrenuo se kako bih sreo njen pogled. Ovakva vrsta iskrenosti bila je teška na mnogo različitih načina.
''Čini
me…nemirnim,'' mislio sam kako će ta riječ biti dovoljna, premda nije
dovoljno jaka, ''biti daleko od tebe. Nisam se šalio kada sam te
zamolio da pokušaš ne pasti u ocean, ili biti pregažena u četvrtak. Bio
sam smeten cijeli vikend, brinući se za tebe. I poslije ovoga što se
desilo večeras, iznenađen sam što si uspjela preživjeti cijeli vikend
neozlijeđena.'' Tada sam se sjetio ogrebotina na njenim dlanovima.
''Pa, ne u potpunosti neozlijeđena,'' dopunio sam.
''Što?''
''Tvoje ruke,'' podsjetio sam je.
Uzdahnula je i napravila grimasu. ''Pala sam.''
Dobro
sam pogodio. ''To sam i mislio.'' Rekao sam, nisam uspio suzdržati
smiješak. ''Pretpostavljam, pošto se radi o tebi da je moglo proći
mnogo gore – i ta me mogućnost mučila cijelo vrijeme dok sam bio
odsutan. Bila su to duga tri dana. Stvarno sam išao Emmettu na živce.''
Iskreno to nije spadalo u prošlo vrijeme, vjerojatno sam još iritirao
Emmetta i ostatak moje obitelji, također. Osim Alice…
''Tri dana?'' pitala je iznenada oštrog glasa. ''Zar se nisi tek sada vratio?''
Nisam razumio oštrinu u njenom glasu. ''Ne, vratili smo se u nedjelju.''
''Zašto
onda nisi bio u školi?'' zahtijevala je. Njena ljutnja me zbunila. Nije
shvatila da je ovo pitanje bilo ponovno povezano s mitologijom.
''Pa,
pitala si me da li me sunce smeta, ne,'' rekao sam. ''Ali ne mogu izići
na svjetlost sunca, bar ne tamo gdje me netko može vidjeti.''
Ovo je omelo njenu misterioznu ljutnju. ''Zašto?'' pitala je, naginjući glavu na jednu stranu.
Sumnjao
sam da mogu naći primjerenu usporedbu da ovo objasnim. Pa sam joj samo
rekao. ''Pokazat ću ti jednom.'' Onda sam se zapitao je li ovo obećanje
koje ću prekršiti. Hoću li je ponovno vidjeti, poslije večeras? Jesam
li je volio dovoljno da bih mogao podnijeti da je ostavim?
''Mogao si me nazvati.''Rekla je.
Koji čudan zaključak. ''Ali znao sam da si sigurna.''
''Ali ja nisam znala gdje si ti. Ja –'' naglo je zastala, i pogledala u svoje ruke.
''Što?''
''Ne
sviđa mi se,'' rekla je sramežljivo, koža povrh njenih jagodica se
zagrijavala. ''Ne vidjeti te. I mene to čini nemirnom, također.''
Jesi
li sada sretan? Zahtijevao sam od sebe. Pa, evo moje nagrade što se
nadam. Bio sam zbunjen, ushićen, prestravljen – većinom prestravljen –
kada sam shvatio da moja najluđa mašta nije tako daleko od točnog. Ovo
je bilo to zbog čega joj nije bilo važno što sam čudovište. Bio je to
upravo isti razlog zbog čega mi pravila nisu bila važna. Zašto ono što
je dobro i loše nije više bilo to što je utjecalo na odluke? Zašto su
svi moji prioriteti pali jednu razinu niže kako bi napravili mjesta za
ovu djevojku na vrhu.
I ja sam bio bitan Belli, također.
Znao sam
da to ne može biti ništa u usporedbi s tim koliko sam je volio. Ali
bilo je dovoljno da riskira svoj život kako bi sjedila ovdje sa mnom.
Kako bi to rado učinila.
Dovoljno da joj nanese bol kada bi napravio
pravu stvar i ostavio je. Zar je postojalo nešto što bih mogao
napraviti da je ne povrijedim? Bilo što? Trebao sam se držati podalje.
Nikada se nisam trebao vratiti u Forks. Mogao sam joj jedino nanijeti
bol. Hoće li me to spriječiti da ostanem sada? Od toga da sve pogoršam?
Način na koji sam se sada osjećao, osjećajući njenu toplinu na mojoj
koži…
Ne. Ništa me neće spriječiti.
''Ah,'' zajecao sam sebi. ''Ovo je krivo.''
''Što sam rekla?'' upitala je, brzo preuzevši krivnju na sebe.
''Zar
ne vidiš Bella? Jedna je stvar da sebe učinim jadnim, a potpuno druga
stvar da tebe uplićem u to. Ne želim čuti da se tako osjećaš.''
To
nije bila istina, to je bila laž. Najsebičniji dio mene je letio sa
znanjem da me željela kao što sam i ja želio nju. ''Pogrešno je. Nije
sigurno. Opasan sam, Bella – molim te, shvati to.''
''Ne.'' Usne su joj se napućile.
''Ozbiljan
sam.'' Jako sam se borio sa sobom – polu očajan kako bi ona prihvatila,
polu očajan kako bi zadržao upozorenja da ne pobjegnu – tako da su
riječi izišle iz mojih usta kao režanje.
''Pa i ja sam.'' Inzistirala je. ''Rekla sam ti, nije bitno što si. Prekasno je.''
Prekasno?
Svijet je bio hladan, crno bijel jednu beskonačnu sekundu dok sam
gledao sjene kako pužu preko sunčane livade prema Belli koja spava u
mom sjećanju. Neizbježno, nezaustavljivo. Ukrale su boju s njene kože i
potopile je u tamu.
Prekasno? Alicina vizija mi je bježala po glavi.
Belline krvavo crvene oči su zurile u mene ravnodušno. Bez izraza – ali
nije bilo načina da me ne mrzi zbog takve budućnosti. Da me mrzi zato
što sam joj sve ukrao. Ukrao joj život i dušu.
Nije moglo biti prekasno.
''Nikada to nemoj reći.'' Prosiktao sam.
Zurila
je kroz prozor i zubi su joj ponovno zagrizli usnu. Ruke su joj bile
skupljene u čvrste šake u njenom krilu. Disanje joj se trznulo i puklo.
''O
čemu misliš?'' Morao sam znati. Protresla je glavom bez da me je
pogledala. Vidio sam nešto kako je zasjajilo, kao kristal, na njenom
obrazu.
Agonija. ''Zar plačeš?'' Rasplakao sam je. Toliko sam ju povrijedio.
Obrisala je suze stražnjom stranom ruke.
''Ne,'' lagala je, glas joj je pukao.
Neki
davno pokopani instinkt natjerao me da se pružim prema njoj – u toj
jednoj sekundi osjetio sam se više kao čovjek no ikada. I onda sam se
sjetio… da nisam. I spustio sam ruku.
''Žao mi je,'' rekao sam,
čeljust mi se zaključala. Kako bih joj ikada mogao reći koliko mi je
žao? Žao zbog glupih pogrešaka koje sam napravio. Žao zbog beskonačne
sebičnosti, žao što je bila tako nesretna da inspirira ovu moju prvu
tragičnu ljubav. Žao također za stvari van moje kontrole – što sam bio
čudovište odabrano sudbinom da joj završi život.
Duboko sam udahnuo – ignorirajući bijednu reakciju na miris u autu – i pokušao se sabrati.
Htio
sam promijeniti temu, misliti na nešto drugo. Srećom po mene moja
znatiželja s ovom djevojkom je bila nezasitna. Uvijek sam imao pitanje.
''Reci mi nešto.'' Rekao sam.
''Da.'' Rekla je hrapavo, glasa još u suzama.
''O
čemu si mislila večeras, baš kada sam došao iza ugla? Nisam mogao
shvatiti tvoj izraz – nisi izgledala preplašeno, izgledala si kao da se
jako koncentriraš na nešto.'' Sjetio sam se njenog lica – tjerajući se
da zaboravim kroz čije sam oči gledao – pogled odlučnosti.
''Pokušavala
sam se sjetiti kako onesposobiti napadača,'' rekla je, glasa
skladnijeg. ''Znaš, samoobrana. Namjeravala sam mu zabiti nos u mozak.''
Njena
pribranost nije trajala do kraja objašnjenja. Ton joj se mijenjao dok
se punio mržnjom. Ovo nije bila usporedba, njen mačji bijes nije bio
smiješan sada.
Mogao sam vidjeti njenu lomljivu figuru – svilu
preko stakla – u sjeni zlih jakih ljudskih čudovišta koja bi je
ozlijedili. Bijes je kuhao u mojoj glavi.
''Borila bi se s njima?'' Htio sam zajecati. Njeni su instinkti bili smrtonosni – za nju. ''Jesi li pomislila da pobjegneš?''
''Puno padam kada trčim.'' Rekla je smeteno.
''Što je s vikanjem upomoć?''
''Taman sam dolazila do tog dijela.''
Prodrmao sam glavu u nevjerici. Kako je uspijevala ostati živa prije no što je došla u Forks?
''Upravu si.'' Rekao sam joj, s bolnim krajem u glasu. ''Sigurno se borim sa sudbinom pokušavajući te održati na životu.''
Uzdahnula je i pogledala kroz prozor. Tada je pogledala natrag u mene.
''Hoću li te vidjeti sutra?'' zahtijevala je iznenada.
Kad sam već bio na putu za pakao – mogao bih usput i uživati u putovanju.
''Da
– imam rad predati sutra, također.'' Nasmijao sam joj se, osjećalo se
dobro napraviti ovo. ''Sačuvat ću ti mjesto za ručkom.''
Srce joj je iznenada zatreperilo; moje mrtvo srce odjednom se osjećalo toplije.
Zaustavio sam auto ispred kuće njenog oca. Nije napravila nikakav pokret kako bi me napustila.
''Obećaješ li da ćeš biti tamo sutra?'' inzistirala je.
''Obećajem.''
Kako mi činjenje krive stvari može donijeti ovoliko sreće? Sigurno je nešto krivo bilo u tome.
Kimnula je sebi, zadovoljna, i počela micati moju jaknu.
''Možeš
ju zadržati.'' Brzo sam je uvjerio. Radije ću je ostaviti s nečim
mojim. Znakom, kao čepom boce koji je bio u mom džepu…. ''Nemaš jaknu
za sutra.''
Dodala mi ju je natrag, tužno se osmjehnuvši. ''Ne bih željela da trebam Charliju objašnjavati,'' rekla mi je.
I mislio sam tako. Nasmijao sam joj se. ''Oh, da.''
Stavila je ruku na kvaku od vrata i onda se zaustavila. Nije htjela otići baš kao što ja nisam htio da ode.
Da je nezaštićena, pa makar na koji trenutak….
Peter
i Charlotte su bili daleko do sada, odavno prošli Seattle, bez sumnje.
Ali uvijek su tu bili ostali. Svijet nije bio sigurno mjesto za bilo
kojeg čovjeka, a za nju je izgledao opasnije nego za ostale.
''Bella?'' Pitao sam je iznenađen zadovoljstvom izgovaranja njenog imena.
''Da?''
''Hoćeš mi obećati nešto?''
''Da.'' Lako se složila, i onda su joj se oči suzile kao da je mislila na razlog da se usprotivi.
''Nemoj ići u šume sama.'' Upozorio sam je pitajući se hoće li ovaj zahtjev povući okidač negodovanja u njenim očima.
Trepnula je, uplašena. ''Zašto?''
Pogledao
sam prijeko u nesigurnu tamu. Nedostatak svjetla nije bio problem za
moje oči, ali isto tako to ne bi mučilo drugog lovca. Slijepilo je samo
ljude.
''Nisam ja uvijek najopasnija stvar vani.'' Rekao sam joj. ''Ostavimo to na tome.''
Zadrhtala
je no brzo se oporavila i čak mi se nasmijala. Njen dah je dotaknuo
moje lice, tako sladak i mirisan. Mogao bih ostati ovdje cijelu noć
ovako, ali ona je trebala san. Dvije su se želje činile ravnomjerno
jakima dok su stalno upozoravale u meni: želio sam njeno odbijanje,
želio sam je sigurnu.
Uzdahnuo sam na mogućnosti. ''Vidimo se
sutra,'' rekao sam znajući kako ću je vidjeti mnogo ranije od toga. Ona
mene neće vidjeti do sutra pak.
''Sutra, onda,'' složila se i otvorila svoja vrata. Opet agonija, dok je gledam kako odlazi.
Nagnuo sam se za njom želeći je zadržati ovdje. „Bella?“
Okrenula se i ukočila, iznenađena što su se naša lica našla tako blizu.
Bio
sam preplavljen blizinom. Vrućina se odbila od nje u valovima, milujući
mi lice. Mogao sam sve osim osjećati mekoću njene kože…Otkucaji srce su
joj zadrhtali, usne se otvorile.
''Lijepo spavaj,'' prošaptao sam i
nagnuo se od nje prije nego mi se u tijelu javila nužda – ili poznata
žeđ ili nova i strana glad koju sam iznenada osjetio – koja bi me
natjerala da učinim nešto što bi je ozlijedilo.
Sjedila je ondje nepokretna na trenutak, očiju širom otvorenih i zaprepaštenih. Zaslijepljena, pretpostavio sam.
Oporavila
se – premda joj je lice još uvijek bilo smeteno – i napola ispala iz
auta spotaknuvši se preko stopala tako da je morala uhvatiti okvir
vrata kako bi se ispravila.
Nasmijao sam se, nadajući se da je pretiho da čuje.
Gledao
sam je kako odlazi do dijela svjetla koje je okruživalo ulazna vrata.
Sigurna na trenutak. A ja ću se vratiti uskoro da se uvjerim.
Mogao
sam osjetiti njene oči kako su me pratile dok sam odlazio tamnom
ulicom. Tako drugačiji osjećaj od onog na koji sam navikao. Obično,
mogao sam se jednostavno gledati kroz oči nekog tko je pratio kuda
odlazim. Ovo je bilo neobično uzbudljivo – ovaj neopipljiv osjećaj
očiju koje prate. Znao sam da je to samo zato što su to njene oči.
Milijun misli jurile su mi jedna drugoj kroz glavu dok sam vozio
besciljno u noć.
Dugo sam vremena kružio kroz ulice, ne idući
nigdje, misleći na Bellu i nevjerojatno olakšanje što se istina znala.
Više se nisam morao bojati da će saznati što sam. Znala je. Nije joj
bilo bitno. Premda je ovo bila očito loša stvar za nju, bila je
nevjerojatno oslobađajuća za mene. Mislio sam na Bellu i ljubav. Nije
me mogla voljeti onako kako sam ja volio nju – tako prejaka,
sveobuhvatna i uništavajuća ljubav vjerojatno bi slomila njeno krhko
tijelo. Ali ona se isto tako osjećala. Dovoljno da obuzda instinktivni
strah. Dovoljno da želi biti sa mnom. A to što sam s njom bila je
najveća sreća koju sam ikada znao.
Na neko vrijeme – dok sam bio sam
i nikoga drugog nisam ozljeđivao za promjenu – dopustio sam sebi da
osjetim sreću bez da brinem o tragediji. Samo da budem sretan što je
njoj stalo do mene. Samo da slavim u trijumfu što sam zadobio njenu
pažnju.
Samo da zamislim dan nakon sjedenja blizu nje, nakon slušanja njenog glasa, i osvajanja njenih osmjeha.
Ponovio
sam osmjeh u glavi, gledao kako se njene pune usne razvlače u kutu,
traga ulegnuća koji bi dotaknuo njenu bradu, način na koji bi se njene
oči grijale i topile…
Njeni su prsti bili tako topli i meki na mojoj
ruci večeras. Zamišljao sam kako bi to bilo taknuti njenu nježnu kožu
koja se pružala preko njenih jagodičnih kostiju – svilenkastu, toplu …
tako lomljivu.
Svila preko stakla… krhko lomljiva.
Nisam vidio
kuda mi misli idu dok nije bilo prekasno. Dok sam brinuo o razarajućoj
ranjivosti, nove slike njenog lica upale su u moje maštarije.
Izgubljenog
u sjenama, blijedog od straha – čeljusti stisnute i odlučne, njene oči
vatrene, koncentrirane, njeno tijelo u obrani kako bi blokiralo čvrste
forme okupljene oko nje, noćne more u tami…
''Ah,'' zarežao sam kako
je ključajuća mržnja koju sam sve samo ne zaboravio u ljubavi prema
njoj, ponovo prsnula u pakao bijesa.
Bio sam sam. Bella je bila,
vjerovao sam, sigurna u svom domu; na trenutak bilo mi je veoma drago
što je Charlie Swan – šef lokalnih snaga reda i mira, treniran i
naoružan – bio njen otac. To je trebalo nešto značiti, pružiti joj
nekakvo utočište.
Ne. Zaslužila je bolje. Nisam joj mogao dozvoliti da voli ubojicu.
Ali… što je s drugima?
Bela je bila sigurna, da. Angela i Jesisca, su bile također, vjerojatno sigurne u svojim krevetima.
Pak
čudovište je bilo slobodno po ulicama Port Angelesa. Ljudsko čudovište
– je li ga to činilo ljudskim problemom? Počiniti ubojstvo koje sam
želio počiniti nije bilo uredu. Znao sam to. Ali ostaviti ga na slobodi
da opet napadne nije također mogla biti prava stvar.
Plava
konobarica iz restorana. Poslužiteljica koju nikad nisam zapravo ni
pogledao. Oboje su me iritirali na nevažan način, ali to nije značilo
da zaslužuju biti u opasnosti.
Bilo tko od njih dvoje može biti nečija Bella.
To me otkriće odlučilo.
Okrenuo
sam auto na sjever, ubrzavajući sada kada sam znao kuda idem. Kad god
sam imao problem koji je bio iznad mene – nešto određeno kao ovo – znao
sam kamo mogu otići po pomoć.
Alice je sjedila na trijemu, čekajući me. Zaustavio sam se kako bih stao ispred kuće radije no da idem u garažu.
''Carlse je u radnoj sobi,'' Alice je rekla prije no što sam pitao.
''Hvala ti,'' rekao sam dodirujući joj kosu kako sam prošao pored nje.
Hvala ti što si mi uzvratio poziv, pomislila je sarkastično.
''Oh.''
Zastao sam kod vrata, izvukao telefoni otvorio ga. ''Žao mi je, nisam
čak ni pogledao da provjerim tko je. Bio sam… zauzet.''
''Da, znam. I meni je žao. Dok sam vidjela što će se dogoditi, ti si već bio na putu.''
''Bilo je blizu,'' promumljao sam.
Žao mi je, ponovila je zasramivši se sebe.
Bilo
je lako biti velikodušan, kad sam znao da je Bella dobro. ''Nemoj da ti
bude. Znam da ne možeš uhvatiti sve. Nitko ne očekuje da budeš
sveznajuća, Alice.''
''Hvala.''
''Gotovo sam te pozvao na večeru večeras – jesi uhvatila to prije no sam se predomislio?''
Nasmijala se. ''Ne, to sam propustila, također. Voljela bi da sam znala. Došla bih.''
''Na što si se toliko koncentrirala da ti je toliko pobjeglo?''
Jasper je razmišljao o našoj godišnjici. Nasmijala se. Pokušava se ne odlučiti o mom daru, ali mislim da prilično dobro znam…
''Besramna si.''
''Da.''
Napućila je usne i pogledala u mene, s djelićem optužbe u izrazu. Bolje sam pazila poslije. Hoćeš li im reći da ona zna?
Uzdahnuo sam. ''Da, poslije.''
Neću ništa reći. Učini mi uslugu i nemoj reći Rosalie kad sam ja u blizini. ''Svakako.''
Bella je to dobro podnijela.
''Predobro.''
Alice je zarežala na mene. Ne podcjenjuj Bellu.
Pokušavao
sam blokirati sliku koju nisam želio vidjeti – Bella i Alice, najbolje
prijateljice. Nestrpljiv sad, teško sam uzdahnuo. Želio sam proći i
sljedeći dio večeri; želio sam da završi. Ali bio sam malo zabrinut da
bih napustio Forks…
''Alice…'' počeo sam. Vidjela je što sam namjeravao pitati.
Biti će dobro večeras. Bolje ću paziti na nju. Nekako treba dvadeset-četiri satnu zaštitu, zar ne?
''Barem.''
''Svakako bit ćeš brzo s njom.''
Duboko sam uzdahnuo. Te su riječi bile prekrasne za mene.
''Idi – završi to, tako da prije možeš biti tamo gdje želiš biti.'' Rekla mi je.
Kimnuo sam i požurio u Carlisevu sobu.
Čekao me, očiju na vratima radije no na debeloj knjizi na njegovom stolu.
''Čuo sam kako ti je Alice rekla gdje da me nađeš.'' Rekao je i nasmijao se.
Bilo je olakšanje biti s njim, vidjeti suosjećanje i duboku inteligenciju u njegovim očima.
Carlise će znati što učiniti.
''Trebam pomoć.''
''Bilo što, Edward,'' obećao je.
''Je li ti Alice rekla što se dogodilo Belli večeras?''
Gotovo dogodilo, ispravio me.
''Da,
gotovo. Imam dilemu, Carlise. Vidiš, želim… toliko… ubiti ga.'' Riječi
su počele teći brzo i strastveno. ''Toliko, ali znam da bi to bilo
krivo, jer bi to bila osveta, ne pravda. Sve bijes, ne objektivnost.
Ipak, ne može biti uredu ostaviti serijskog silovatelja i ubojicu da
luta Port Angelesom. Ne znam ljude tamo, ali ne mogu dopustiti da netko
drugi zauzme Bellino mjesto kao žrtva. Te druge žene – možda netko
osjeća za njih ono što ja osjećam za Bellu. Mogao bi patiti onako kako
sam ja mogao patiti da je bila ozlijeđena. Nije uredu –''
Njegov široki, neočekivani osmjeh zaustavio je navalu mojih riječi hladno.
Jako je dobra za tebe, zar nije? Toliko suosjećanja, toliko kontrole. Impresioniran sam.
''Ne tražim komplimente, Carlise.''
''Naravno
da ne, ali ne mogu pomoći svojim mislima zar ne?'' Opet se nasmijao.
''Srediti ću to. Možeš biti miran. Nitko drugi neće biti ozlijeđen
umjesto Belle.''
Vidio sam plan u njegovoj glavi. Nije to bilo baš
ono što sam htio, nije zadovoljavalo moju žudnju za brutalnošću, ali
mogao sam vidjeti da je to prava stvar.
''Pokazati ću ti gdje ga možeš naći.'' Rekao sam.
''Idemo.''
Ponio
je svoju crnu torbu putem. Volio bih mnogo agresivniji način
zadovoljavanja – kao slomljenu lubanju – ali pustit ću Carlisa da to
napravi na svoj način.
Uzeli smo moj auto. Alice je još bila na
stubama. Nasmijala se i mahnula dok smo se odvozili. Vidio sam da je i
za mene pogledala u budućnost; nećemo imati poteškoća. Put je bio
kratak kroz kratku tamnu cestu. Ugasio sam svjetla kako ne bi
privlačili pozornost. Nasmijalo me kada sam se sjetio kako bi Bella
reagirala na to. Već sam vozio sporije od uobičajenog – kako bi
produžio moje vrijeme s njom – kada bi se bunila.
Carlise je također mislio o Belli.
Nisam mislio da će ona biti tako dobra za njega. To je neočekivano. Možda je ovo nešto što je suđeno. Samo…
Zamislio je Bellu sa snježno hladnom kožom i krvavo crvenim očima, i onda se trznuo od slike.
Da. Samo. Zaista. Može li ikako biti imalo dobrog u tome da uništiš nešto tako čisto i ljupko?
Zurio sam u noć, sva radost večeri uništena njegovim mislima.
Edward zaslužuje sreću. Duguju mu to. Vatrenost Carliseovih misli iznenadila me. Mora postojati način.
Želio
sam vjerovati u to – svakako. Ali nije bilo više svrhe u tome što se
događalo Belli. Samo pokvarena, ružna,ogorčena sudbina koja ne može
podnijeti da Bella ima život koji zaslužuje.
Nisam oklijevao u
Port Angelesu. Odveo sam Carlisea tamo gdje je stvorenje Lonnie utapao
razočaranje sa svojim prijateljima – dvojicom koji su se već
onesvijestili.
Carlise je mogao vidjeti kako mi je bilo teško
stajati tako blizu – čuti misli tog čudovišta i vidjeti njegova
sjećanja, sjećanja na Bellu pomiješana s manje sretnim djevojkama koje
nitko nije mogao spasiti sada.
Dah mi se ubrzao. Stisnuo sam volan.
Idi Edward, rekao mi je nježno. Pobrinut ću se da ostali budu sigurni. Idi Belli.
To je bila prava riječ. Njeno je ime bila jedina pomutnja koja je mogla što značiti meni sada.
Ostavio
sam ga u autu i otrčao natrag u Forks u ravnoj liniji kroz uspavanu
šumu. Trajalo je kraće no prvi put u autu. Tek koju minutu poslije
popeo sam se uz njenu kuću i maknuo prozor ispred sebe. Uzdahnuo sam
tiho od olakšanja. Sve je bilo kako je trebalo biti. Bella je bila
sigurna u krevetu, sanjajući, kose prosute kao morska trava po jastuku.
Ali,
ne kao i ostalih večeri, bila je zgrčena s prekrivačem čvrsto
zategnutim oko njenih ramena. Hladno joj je, pretpostavio sam. Prije no
što sam se stigao smjestiti u svoje uobičajeno sjedalo, zadrhtala je u
snu, a usne su joj također zadrhtale.
Zamislio sam se na trenutak i onda izišao u hodnik kako bi prvi put istražio neki drugi dio kuće.
Charijevo
hrkanje je bilo glasno i ujednačeno. Mogao sam gotovo uloviti djelić
njegova sna. Nešto s naletom vode i strpljivim očekivanjem …. Pecanje,
možda?
Tu, na vrhu stuba, bio je obećavajući ormarić. Otvorio sam
ga nadajući se, i našao što sam tražio. Odabrao sam najdeblji prekrivač
od posteljine i odnio ga natrag u njenu sobu. Vratiti ću ga prije no
što se probudi i nitko neće biti pametniji.
Zadržavajući dah, oprezno sam raširio prekrivač preko nje; nije reagirala na dodatnu težinu. Vratio sam se u ljuljajući stolac.
Dok
sam nemirno čekao da se ona utopli, mislio sam na Carlisea, pitajući se
gdje je sada. Znao sam da će njegov plan proći glatko – Alice je to
vidjela.
Razmišljanje o mom ocu natjeralo me da uzdahnem – Carlise
mi je previše vjerovao. Želio sam da sam osoba koja je on mislio da
jesam. Ta osoba, ona koja zaslužuje sreću, mogao bih se nadati da je
vrijedna ove spavajuće djevojke. Kako bi stvari mogle biti drugačije
kada bi mogao biti taj Edward.
Dok sam razmišljao o tome, neobična, neprizvana slika preplavila mi je misli.
Na
trenutak, staro lice sudbine koju sam zamišljao, one koja je tražila
Bellinu uništenje bila je zamijenjena s najbudalastijim i nemarnijim od
svih anđela. Anđeo čuvar – nešto što je bila Carliseova verzija mene. S
bezbrižnim osmjehom na usnama, njene nebesko plave oči pune nestašluka
anđeo je formirao Bellu tako da je nisam mogao promašiti. Smiješno
moćan miris da traži moju pažnju, tihi um da zapali moju znatiželju,
nesebičnu dušu da zavrijedi moje strahopoštovanje. Izostavila je
prirodan osjet za samo očuvanjem – tako da Bella može biti blizu mene –
i na kraju široku crtu privlačenja loše sreće.
S bezbrižnim
osmjehom, neodgovorni anđel je došao do mene, lomljiva točno na mom
putu, slijepo vjerujući u moj krivi moral kako će održati Bellu živom.
U ovoj viziji, to nije bila Bellina osuda: ona je bila moja nagrada.
Otresao
sam glavu na maštanje o anđelu koji ne razmišlja. Nije bila mnogo bolja
od harpije. Nisam mogao dobro misliti o višoj sili koja bi se ponašala
tako opasno i glupo. Mogao sam se boriti bar protiv ružne sudbine.
I
nisam imao anđela. Bili su rezervirani za dobre – one poput Belle. Pa
gdje je bio njen anđeo kroz sve ovo vrijeme? Tko je pazio na nju?
Lagano sam se nasmijao, prestrašen kad sam shvatio da ja ispunjavam tu ulogu.
Vampirski anđel – eto nešto novo.
Nakon
otprilike pola sata; Bella se opustila iz grča. Disanje joj je postalo
dublje i počela je mumljati. Nasmijao sam se, zadovoljan. Bila je to
mala stvar, ali barem je udobnije spavala večeras zato što sam ja bio
tu.
„Edward,“ uzdahnula je, i ona se nasmijala.
Gurnuo sam tragediju sa strane na trenutak i dopustio si da ponovno budem sretan.