Bilo je presvijetlo da vozim ravno u grad kad sam došao u Port Angeles;
sunce je i dalje bilo previsoko, i , iako su moji prozori bili
zatamnjeni, nije bilo razloga za nepotrebne rizike. Još nepotrebnije
rizike, trebao sam reći.
Bio sam siguran da ću moći pronaći iz
daljine Jessicine misli – Jessicine misli su bile glasnije od
Angelinih, ali jednom kad nađem prve, sposoban sam slušati i druge.
Onda, kada su se sjene produžile, mogao sam se približiti. Za sada,
parkirao sam na cesti, na zaraslom prilazu, odmah izvan grada, koji je
izgledao kao da nije često korišten.
Znao sam glavni pravac kojim
trebam tražiti – postojalo je samo jedno mjesto u Port Angelesu u kojem
su se mogle kupiti haljine. Nije mi trebalo dugo da pronađem Jessicu,
kako se okreće ispred trostrukog zrcala, i mogao sam vidjeti Bellu u
njenoj krajnjoj viziji kako ocjenjuje dugu crnu haljinu koju je nosila.
Bella
i dalje izgleda nanervirano. Haha. Angela je bila upravu – Tyler joj je
bio dosta. Iako, ne mogu vjerovati da je toliko uzrujana oko toga. Bar
zna da ima pričuvnog pratioca za maturalnu. Što ako Mikeu ne bude
zabavno na plesu i onda me ne pozove ponovno van? Što ako pita Bellu za
maturalnu? Bi li ona pitala Mikea za ples da ja nisam ništa rekla?
Misli li on da je ona zgodnija od mene? Misli li ona da je zgodnija od
mene?
''Mislim da mi se plava više sviđa. Stvarno ti ističe oči.''
Jessica se s lažnom toplinom nasmijala Jessici i sumnjičavo je gledala.
Misli li ona to zapravo? Ili želi da u subotu izgledam kao krava?
Bio
sam već umoran od slušanja Jessice. Tražio sam u blizini Angelu – ah,
ali Angela je taman preoblačila haljine, brzo sam iskočio iz njene
glave dajući joj privatnosti.
Pa, u prodavaonici robe, Bella baš i
nije mogla upasti u neku nevolju. Pustit ću ih da kupuju i onda ih
kasnije sustići kada završe. Nije mnogo vremena prošlo i smračilo se –
oblaci su se počeli vraćati, ploveći sa zapada. Mogao sam spaziti samo
njihove bljeskove kroz debeli pokrov drveća, ali vidio sam kako se žure
prema sumraku. Poželio sam im dobrodošlicu, čeznuo sam za njima više
nego što sam ikad prije čeznuo za sjenkama. Sutra ću ponovno moći
sjedati u školi pored Belle, držati pravo na njenu pažnju za ručkom.
Mogao bih je pitati sva ona pitanja koja sam čuvao…
Znači, bila je
bijesna zbog Tylerove drskosti. Vidio sam to u njegovoj glavi – da je
mislio doslovno kad je govorio o maturalnoj, zbilja je to mislio.
Zamislio sam si njen izraz lica od tog popodneva – grubo uvrijeđena
sumnja – i nasmijao sam se. Pitao sam se što bi mu na to odgovorila.
Nisam htio propustiti njenu reakciju.
Vrijeme je sporo prolazilo dok
sam čekao da se sjene produže. Periodično sam provjeravao Jessicu; njen
mentalni glas je bilo najlakše pronaći, ali nisam se želio zadržavati.
Vidio sam mjesto gdje su planirale jesti. Bit će mračno u vrijeme
večere… možda bih i sam mogao slučajno odabrati taj restoran. Dodirnuo
sam mobitel u džepu, mislio sam pozvati Alice na večeru… Svidjelo bi
joj se to, ali željela bi i pričati s Bellom. Nisam bio siguran želim
li Bellu još više umiješati u svoj svijet. Nije li jedan vampir
dovoljna nevolja?
Rutinski sam prigledao Jessicu. Razmišljala je o svom nakitu, pitala je Angelu za mišljenje.
''Možda
bih trebala vratiti ogrlicu. Imam kod kuće jednu koja bi isto
vjerojatno pasala, a i potrošila sam više nego sam trebala…'' Mama će
mi pošiziti. Što sam mislila?
''Možemo se vratiti što se mene tiče. Misliš da će nas Bella tražiti?''
Što
je ovo? Bella nije bila s njima? Prvo sam gledao kroz Jessicine oči, a
onda se prebacio na Angeline. Bile su na pločniku ispred kojeg su se
nizali dućani, okretala je leđa drugoj strani. Bella nije bila nigdje u
videokrugu.
Oh, koga briga za Bellu? Jessica je nestrpljivo
pomislila, prije nego je odgovorila Angeli na pitanje. ''Dobro je ona.
Stići ćemo na vrijeme u restoran, ako se vratimo. U svakom slučaju,
mislim da je htjela biti sama.'' Dobio sam jasni bljesak knjižare u
koju je Jessica mislila da je Bella otišla.
''Požurimo se, onda,''
rekla je Angela. Nadam se da Bella neće misliti da smo joj zbrisale.
Bila je tako ljubazna prema meni u autu… Ona je zbilja draga osoba. Ali
kao da je cijeli dan tužna. Pitam se je li to zbog Edwarda Cullena?
Kladim se da je zato pitala o njegovoj obitelji…
Trebao sam više
obraćati pažnju. Što sam sve sad propustio? Bella je otišla, hodala je
sama, a prije toga se raspitivala o men? Angela je sada obraćala pažnju
na Jessicu – Jessica je brbljala o idiotu Mikeu – i nisam mogao dobiti
ništa više od nje.
Osuđivao sam sjene. Sunce će ubrzo zaći iza
oblaka. Ako ostanem na zapadnoj strani ceste, gdje će zgrade zasjeniti
ulicu od nestajućeg svjetla…
Počeo sam osjećati uzbuđenost dok sam
vozio kroz prorijeđen promet u centar grada. Ovo nisam razmotrio –
Bella odlazi sama – i nisam imao pojma kako da je nađem. Trebao sam to
uzeti u obzir.
Dobro sam poznavao Port Angeles; odvezao sam ravno do
trgovine u Jessicinoj glavi, nadao sam se da će mi potraga biti kratka,
ali sumnjao sam da će biti laka. Kada je Bella ikad išta olakšavala?
Komadić
tla je bio u sjeni i tamo sam parkirao… Činio je dugačak put ravno do
nadstrešnice trgovine. Zbilja ne bih trebao. Hodati okolo u satima
sunčeve svjetlosti nije sigurno. Što ako auto u prolazu reflektira
sunčevu svjetlost u sjenu baš u pogrešnom trenutku?
Ali nisam znao kako da drugačije pronađem Bellu!
Parkirao
sam i izašao van, držao sam se najveće tmine sjene. Krupno sam
zakoračio ravno u knjižaru, primijetio sam trag Bellina mirisa u zraku.
Bila je ovdje, na pločniku, ali nije bilo traga njenom mirisu unutar
trgovine.
''Dobrodošli! Mogu li vam pomoći – '' prodavač je krenuo govoriti, ali sam već izašao kroz vrata.
Pratio sam Bellin miris sve dok mi je to sjena dopuštala, stao sam kad sam došao na rub sunčeva svjetla.
To
me činilo tako bespomoćnim – bio sam zatočen između tame i svjetla koje
se protezalo ispred mene na pločniku. Tako ograničavajuće.
Mogao sam
pretpostaviti da je nastavila preko ulice, idući na jug. Nije bilo
mnogo toga u tom pravcu. Je li se izgubila? Pa, ta mogućnost zasigurno
nije zvučala daleko od njene osobnosti.
Vratio sam se u auto i
polako vozio kroz ulice tražeći je. Iskoračio sam na par dijelova u
sjeni, ali samo sam još jednom uhvatio njen miris, a pravac mirisa me
zbunio. Kamo je pokušavala doći?
Par puta sam se vozio natrag između
knjižare i restorana, nadao sam se da ću je vidjeti na tome putu.
Jessica i Angela su već bile tamo, pokušavale su odlučiti hoće li
naručiti ili čekati Bellu. Jessica je navaljivala na naručivanje.
Počeo sam prelaziti kroz misli stranaca, gledao sam kroz njihove oči. Sigurno, netko ju je negdje morao vidjeti.
Postajao
sam sve nemirniji što je dulje nisam mogao pronaći. Nisam prije
razmatrao koliko bi je teško bilo naći jednom, kad mi nestane iz vida i
ode s uobičajenih staza. Nije mi se to sviđalo.
Oblaci su se
gomilali na horizontu, i, za par minuta, bit ću je slobodan pratiti
pješice. Onda mi neće trebati dugo. Sada me je jedino sunce činilo
bespomoćnim. Samo još par minuta, i onda ću ponovno imati prednost, a
ljudski će svijet biti bespomoćan.
Još jedan um, i još jedan. Toliko trivijalnih misli.
…mislim da beba ima još jednu infekciju uha…
Je li to bilo šest-četiri-oh ili šest-oh-četiri…?
Ponovno kasni. Morat ću mu reći…
Evo je, dolazi! Aha!
Onda, konačno, to je bilo njeno lice. Konačno, netko ju je primijetio!
Olakšanje
je trajalo samo djelić sekunde i onda sam pročitao misli malo
potpunije, misli čovjeka koji je u sjenama zurio u njeno lice.
Njegov mi je um bio nepoznat, a opet, ne posve nepoznat. Nekad sam lovio točno takve umove.
''Ne!'' zarežao sam i mnogo gunđanja mi je izašlo iz grla. Stopalo mi je pritisnulo papučicu gasa do kraja, ali kamo da idem?
Znao
sam općenitu lokaciju njegovih misli, ali znanje mi nije bilo dosta
specifično. Nešto, mora biti nešto – ulični znak, natpis trgovine,
nešto u njegovom pogledu što će mi odati njegovu lokaciju. Ali Bella je
bila duboko u sjeni i oči su mu bile usmjerene samo na njen uplašeni
izraz lica – uživao je u njenom strahu.
Njeno lice mu je u umu bilo zamagljeno sjećanjima na druga lica. Bella mu nije bila prva žrtva.
Zvuk mog režanja je protresao okvir auta, ali nije me omeo.
Nije
bilo prozora na zidu iza nje. Bili smo na industrijskom području, dalje
od popularnog pravca za shopping. Auto mi je zaškripao na uglu, skrenuo
oko drugog vozila, požurio sam na mjesto za koje sam mislio da je ono
pravo. u trenu kad je vozilo zatrubilo, već je bilo daleko iza mene.
Gle kako se trese! Čovjek se smješkao u očekivanju. Strah mu je bio izvor – dio u kojem je uživao.
''Makni se od mene.'' Glas joj je bio tih i miran, ne vrisak.
''Ne budi takva, šećeru.''
Gledao
ju je kako je ustuknula od grubog smijeha koji je dolazio iz drugog
smjera. Iznervirala ga je buka – Začepi, Jeff! Pomislio je – ali uživao
je u njenoj izbezumljenosti. Uzbuđivala ga je. Počeo je zamišljati kako
moli, kako bi preklinjala…
Nisam shvatio da su i ostali s njim sve
dok nisam čuo glasan smijeh. Tražio sam ga, očajnički sam tražio nešto
da ga iskoristim. Krenuo je prema njoj, savijao je ruke.
Misli oko
njega nisu bile jama kakva je on bio. Svi su bili pomalo pijani, nije
nitko od njih shvaćao koliko daleko tip kojeg su zvali Lonnie planira
ići. Slijepo su pratili Lonnija. Obećao im je malo zabave…
Jedan od
njih je nervozno pogledao niz ulicu – nije želio da ga ulove dok
maltretira djevojku – i dao mi što sam trebao. Prepoznao sam raskršće u
koje je gledao.
Proletio sam kroz crveno svjetlo, proklizio sam
taman između dva auta koja su se kretala prometnom trakom. Čuo sam
trube iza sebe.
Mobitel mi je vibrirao u džepu. Ignorirao sam ga.
Lonnie
se približio polako djevojci, bilo je neizvjesno – obuzeo ga je
trenutak užasa. Čekao je na vrisak, pripremao se da ga okusi.
Ali
Bella je stisnula usta i zagrlila se. Bio je iznenađen – očekivao je da
će pobjeći. Iznenađen i pomalo razočaran. Volio je loviti plijen,
adrenalin lova.
Ova je hrabra. Možda i bolje, valjda…će biti borbenija.
Bio
sam blok udaljen. Čudovište je sad moglo čuti naprezanje mog motora,
ali nije obraćao pažnju, previše je bio usredotočen na žrtvu.
Vidjet ću kako će uživati u lovu kad će on biti plijen. Vidjet ću što misli o mom stilu lova.
U
drugom odjeljku moje glave, već sam listao kroz sva moguća mučenja
kojima sam bio svjedok u svojim nasilnim danima, tražio sam one
najbolnije. Patit će zbog ovoga. Mučit će se od agonije. Ostali će samo
umrijeti zbog svog doprinosa, ali čudovište imenom Lonnie će moliti za
smrt prije nego ću mu dati taj dar.
Bio je na putu, prilazio joj je.
Oštro
sam skrenuo iza ugla, prednja svjetla su rasvijetlila scenu i ostali su
se zamrznuli na mjestu. Mogao sam otrčati ravno na vođu, koji je
ustuknuo s puta, ali to bi mu bila prelagana smrt.
Pustio sam auto
da se okrene, da se okreće prema putu odakle sam došao i da suvozačko
sjedalo bude najbliže Belli. Otvorio sam vrata, i ona je već utrčavala
u auto.
''Ulazi,'' zarežao sam.
Koji bog?
Znao sam da je ovo loša ideja! Nije sama.
Bih li trebao pobjeći?
Mislim da ću povratiti…
Bella je uskočila kroz otvorena vrata bez oklijevanja, ostavila je vrata da se zalupe iza nje.
I
onda me pogledala s izrazom lica, toliko punim povjerenja, kakvo nikad
nisam vidio na ljudskom licu, i svi moji nasilni planovi su se smrvili.

Trajalo je mnogo, mnogo manje od sekunde da shvatim da je ne mogu
ostaviti u autu dok se suočavam s četvoricom na cesti. Što bih joj
rekao, da ne gleda? Ha! Kad je ona napravila išta što sam je molio? Kad
je ona uopće radila sigurne stvari?
Da ih odvučem, van njena
pogleda, i da je ostavim tamo samu? Bila bi slučajnost da neko drugo
opasno ljudsko stvorenje večeras vreba na ulicama Port Angelesa, ali i
ovo je bila velika slučajnost! Kao magnet, privlačila je prema sebi sve
opasne stvari. Nisam je smio ispustiti iz vida.
Izgledalo je kao da
sam u jednom pokretu ubrzao, odvodeći je od progonitelja tako broz da
su zurili za mojim autom sa zbunjenim izrazima lica. Ona bi trebala
primijetiti moje oklijevanje. Pretpostavit će da je plan od početka bio
samo pobjeći.
Nisam ga čak mogao ni udariti autom. To bi je uplašilo.
Tako
sam surovo želio njegovu smrt da mi je potreba za tim zvonila u ušima i
zamagljivala mi vid, a na jeziku sam osjećao njenu aromu. Mišići su mi
od brzine bili ukočeni, grčili su se u nuždi. Morao sam ga ubiti. Gulit
ću ga u komadima, komad po komad, kožu od mišića, mišiće od kosti…
Osim
što se djevojka – jedina djevojka na svijetu – primila za svoje sjedalo
s obadvije ruke, gledala me, a oči su joj bile širom otvorene i potpuno
pune povjerenja. Osveta će morati pričekati.
''Zaveži se pojasom,''
naredio sam. Glas mi je bio grub od mržnje i pohlepe za krvi. Ne obične
pohlepe za krvi. Neću se okaljati unošenjem ijednog dijela tog čovjeka
u sebe.
Zakopčala je pojas, lagano poskočivši na zvuk koji je
napravio. Skočila je na taj mali zvuk, a opet, nije pobjegla dok sam ja
jurio kroz grad ignorirajući sva prometna pravila. Mogao sam osjetiti
na sebi njene oči. Činila se čudno opušteno. Nije mi to imalo smisla –
ne s tim kroz što je sad prošla.
''Jesi li uredu?'' pitala je, glas joj je bio grub od stresa i straha.
Željela je znati jesam li ja uredu?
Na djelić sekunde sam razmislio o njenom pitanju. Ne dovoljno da ona opazi oklijevanje. Jesam li uredu?
''Ne,'' shvatio sam i ton mi je kipio od bijesa.
Odveo
sam je na isti nekorišteni prilaz na kojem sam proveo poslijepodne
zauzet najjadnijem nadziranjem koje je ikad provedeno. Sada je pod
stablima bilo crno.
Bio sam tako bijesan da mi se tijelo smrznulo na
mjestu, posve nepokretno. Moje, slične ledu, ruke žudjele su za napadom
na napadača, da ga samelju u komade, toliko sasječene da mu tijelo
nikad ne bi bilo identificirano…
Ali to bi značilo da je moram ostaviti ovdje samu, nezaštićenu u mračnoj noći.
''Bella?'' pitao sam kroz zube.
''Da?'' hrapavo je odgovorila. Pročistila je grlo.
''Jesi
li uredu?'' To je, ipak, bila najvažnija stvar, prvi prioritet. Kazna
je bila drugi. Znao sam to, ali tijelo mi je bilo toliko ispunjeno
bijesom da sam teško razmišljao.
''Da.'' Glas joj je i dalje bio težak – od straha, bez sumnje.
I tako je nisam mogao ostaviti.
Čak
da ona i nije pod stalnim rizikom iz nekog bijesnog razloga – neka šala
koju je univerzum isprobavao na meni – čak i kada bih bio siguran da će
biti savršeno sigurna u mojom odsutnosti, nisam je mogao ostaviti samu
u mraku.
Mora biti jako uplašena.
Iako, nisam bio u poziciji da
je utješim – čak i da sam točno znao kako da to učinim, a nisam.
Zasigurno bi osjetila brutalno zračenje iz mene, sigurno, toliko je
bilo očito. Još bih je više uplašio kad ne bih uspio smiriti žudnju za
ubijanjem koja je vrela u meni.
Morao sam misliti o nečemu drugom.
''Ometi me, molim te,'' zamolio sam je.
''Oprosti, što?''
Jedva sam imao toliko kontrole da joj pokušam objasniti što trebam.
''Samo
brbljaj o nečem nevažnom dok se ne smirim,'' uputio sam je, usta su mi
i dalje bila stisnuta. Jedino me činjenica, da me ona treba, držala u
autu.
Mogao sam čuti njegove misli, njegovu razočaravajuću ljutnju…
Znao sam gdje bih ga našao…zatvorio sam oči, želio sam da ga ne mogu
vidjeti…
''Hm…'' Oklijevala je – pokušavala je pronaći smisao u mom
zahtjevu, zamišljao sam. ''Pregazit ću Tylera Crowleya sutra prije
škole?'' Rekla je to u obliku pitanja.
Da – to sam trebao. Naravno
da će Bella reći nešto neočekivano. Kao što je bilo i prije, prijetnja
nasiljem koje je izlazila iz njenih usta je bila nesnosno smiješna –
bilo je tako komično. Da nisam gorio od želje da ubijem, nasmijao bih
se.
''Zašto?'' izrekao sam, prisiljavajući je da ponovno progovori.
''Govori
svima da me vodi na maturalnu,'' rekla je, glas joj je bio ispunjen
bijesom tigra-mačića. ''Ili je lud, ili se još pokušava iskupiti što me
skoro ubio prošli… pa sjećaš se,'' suho je ubacila, ''a on misli da je
maturalna način da to ispravi. Pa sam shvatila, ako mu ugrozim život,
onda smo jednaki, a on ne može nastaviti raditi naknade. Ne trebam
neprijatelje i možda će me Lauren prestati gnjaviti, ako me on ostavi
na miru. Možda ću morati uništiti njegovu Sentru, ipak,'' nastavila je,
sada pažljivo. ''Ako nema auto, ne može voditi nikoga na maturalnu…''
Bilo
je ohrabrujuće vidjeti da i ona nekad shvati pogrešno stvari. Tylerovo
progonjenje nije imalo nikakve veze s nesrećom. Činilo se da ona nije
razumjela naklonost koju je imala kod dečki u srednjoj školi. Zar nije
vidjela ni moju naklonost prema njoj, također?
Ah, djelovalo je.
Procesi brbljanja njena uma su me obuzeli. Počeo sam stjecati, ponovno,
kontrolu nad sobom, počeo sam vidjeti nešto iznad osvete i mučenja…
''Čuo sam za to,'' rekao sam joj. Prestala je pričati i trebao sam da nastavi.
''Jesi?''
rekla je s nevjerovanjem u glasu. A onda joj je glas postao još ljući
nego prije. ''Ako je paraliziran od vrata na dolje, također, ne može
ići na maturalnu.''
Želio sam da postoji neki način da nastavi s
prijetnjama smrću i fizičkim ozljedama bez da zvučim ludo. Nije mogla
pronaći bolji način da me smiri. I njene riječi – sarkazam u njenom
slučaju, hiperbole – bili su podsjetnik koji sam jako trebao u ovom
trenutku.
Uzdahnuo sam i otvorio oči.
''Bolje?'' plašljivo je pitala.
''Ne baš.''
Ne,
bio sam mirniji, ali nisam bio bolje. Jer sam shvatio da ne mogu ubiti
čudovište zvano Lonnie, a i dalje sam to htio više od bilo čega drugoga
na svijetu. Skoro.
Jedina stvar koju sam sad želio više od toga da
počinim debelo opravdano ubojstvo, bila je djevojka. I, iako je nisam
mogao imati, samo sanjanje o tome da je imam činilo je nemogućim da
ubijem večerašnje veselje – bez obzira kako to bilo.
Bella zaslužuje bolje od ubojice.
Sedam
stoljeća sam pokušavao raditi nešto drugo osim toga – sve drugo osim
ubijanja. Te godine truda me nikad neće moći učiniti vrijednim djevojke
koja sjedi pored mene. A opet, osjećao sam, ako se vratim tome životu –
životu ubojice – na samo jednu noć, zasigurno ću je zauvijek odmaknuti
od sebe. Čak i ako nisam pio njihovu krv – čak i da nisam imao taj
dokaz koji bi mi crveno plamtio u očima – ne bi li osjetila razliku?
Pokušavao sam biti dovoljno dobar za nju. Bio je to nemoguć cilj. Nastavit ću pokušavati.
''Što nije uredu?'' prošaptala je.
Njen
dah mi je ispunio nos, i sjetio sam se zašto je ne zaslužujem. Nakon
svega ovoga, čak i s tim koliko sam je volio… i dalje mi se činila
ukusnom.
Pokušat ću biti najiskreniji što mogu. Dugovao sam joj to.
''Ponekad
imam problema s naravi, Bella.'' Zurio sam u crnu noć, želio sam da
čuje oboje, i prisutnost strave u mojim riječima, ali i, da ne čuje.
Većinom da ne čuje. Trči, Bella, trči. Ostani, Bella, ostani. ''Ali
neće biti od pomoći ako se okrenem i ulovim one…'' Samo razmišljanje o
njima me skoro izvuklo iz auta. Duboko sam udahnuo, puštajući da mi
njen miris raspara grlo. ''Bar nešto, pokušavam se uvjeriti.''
''Oh.''
Nije
rekla više ništa. Koliko je čula u mojim riječima? Potajno sam bacio
pogled na nju, ali lice joj je bilo nečitko. Blijedo s šokom, možda.
Pa, nije vrištala. Još ne.
Bio je to tih trenutak. Borio sam se sa sobom, pokušavao biti ono što trebam. Što nisam mogao biti.
''Jessica
i Angela će biti zabrinute,'' rekla je tiho. Glas joj je bio veoma
miran, i nisam bio siguran kako je to moguće. Je li bila u šoku? Možda
joj večerašnji doživljaji još nisu sjeli. ''Trebala sam se naći s
njima.''
Želi li se maknuti od mene? Ili je samo zabrinuta za brigu prijateljica?
Nisam
joj odgovorio, ali uključio sam auto i vratio je. Svakim metrom bliže
gradu, teže mi se bilo držati plana. Jednostavno sam mu bio preblizu…
Ne. Neću odustati. Ne još. Želio sam je previše da bih se predao.
Bili
smo pred restoranom gdje se trebala naći s prijateljicama prije nego
sam uopće shvatio misli. Jessica i Angela su završile s jelom i obje su
se sad istinski brinule za Bellu. Bile su na putu da je potraže,
krenule su kroz mračnu ulicu.
Nije bila dobra noć za hodanje –
''Kako
si znao kamo…?'' Bellino nezavršeno pitanje me prekinulo i shvatio sam
da sam napravio još jednu pogrešku. Bio sam previše smeten da je pitam,
gdje se trebala naći s prijateljicama.
Ali, umjesto toga da nastavi ispitivanjem izreći poantu, Bella je samo protresla glavom i na pola se nasmijala.
Što je to značilo?
Pa, nisam imao vremena odgonetati njeno čudno prihvaćanje mog neobičnog znanja. Otvorio sam svoja vrata.
''Što to radiš?'', pitala je, zvučala je preneraženo.
Ne puštam te iz vida. Ne dopuštam si da večeras budem sam. Tim redom. ''Vodim te na večeru.''
E,
pa ovo je zanimljivo. Izgledalo je kao posve druga večer od one kad sam
razmišljao da pozovem Alice na večeru pretvarajući se da smo slučajno
izabrali isti restoran kao i Bella i njene prijateljice. A sada, bio
sam tu, praktički na spoju s djevojkom. Samo što se to nije brojalo,
jer joj nisam ni dao šansu da mi kaže ne.
Već je na pola otvorila
vrata kad sam zaobišao auto – obično nije bilo toliko frustrirajuće
micati se nesumnjivom brzinom – umjesto da joj ih ja otvorim za nju. Je
li ovo bilo zato jer nije navikla da je se tretira kao damu, ili zato
što me nije smatrala kavalirom?
Čekao sam je da mi se pridruži, postajao sam sve nemirniji dok su joj se prijateljice nastavile približavati mračnom uglu.
''Idi
zaustaviti Jessicu i Angelu prije nego što ću i njih morati, isto,
tražiti,'' brzo sam rekao. ''Mislim da se neću moći suzdržati ako opet
naletim na tvoje prijatelje.'' Ne, ne bih bio za to dovoljno snažan.
Zadrhtala
je, i onda se brzo smirila. Zakoračila je pola korala za njima vičući,
''Jess! Angela!'' glasnim glasom. Okrenule su se i mahnula im je rukom
iznad glave da im uhvati pažnju.
Bella! Oh, na sigurnom je! Angela je pomislila s olakšanjem.
Malo
kasni? Mrmljala si je Jessica, ali je i ona, bila zahvalna što Bella
nije izgubljena ili ozlijeđena. Zbog toga sam je volio malo više nego
prije.
Požurile su se natrag, i onda stale, šokirane, kad su me vidjele pored nje.
Uh-uh! Pomislila je Jessica, zabezeknuto. Nema moguće šanse!
Edward
Cullen? Je li otišla sama da bi se našla s njim? Ali zašto bi
ispitivala jesu li izvan grada ako je znala da je ovdje… dobio sam
bljesak Bellinog obamrlog lica kad je pitala Angelu je li moja obitelj
često odsutna iz škole. Ne, nije mogla znati, odlučila je Angela.
Jessicine misli su prošle fazu iznenađenja i sad prešle na sumnju. Bella mi je obećavala.
''Gdje si bila?'' zahtijevala je, zureći u Bellu, ali vireći kutom oka prema meni.
Izgubila
sam se. I onda sam naišla na Edwarda,'' rekla je Bella, pokazujući
rukom na mene. Glas joj je bio neobično normalan. Kao da je to zbilja
sve što se dogodilo.
Sigurno je u šoku. To je jedino objašnjenje za smirenost.
''Hoće li biti uredu ako vam se pridružim?'' pitao sam – da budem pristojan; znao sam da su već jele.
Nek' sve ide k vragu, al' je zgodan! Pomislila je Jessica, glava joj je odjednom izgledala nejasno.
Angela nije bila mnogo staloženija. Da bar nismo jele. Vau. Samo. Vau.
Zašto to ne bih napravila Belli?
''Eh…naravno,'' složila se Jessica.
Angela se namrštila. ''Hm, zapravo, Bella, već smo jele dok smo te čekale,'' priznala je. ''Sorry.''
Što? Začepi! Jessica je odmah požalila.
Bella je opušteno slegnula ramenima. Toliko lako. Definitivno u šoku. ''To je uredu – nisam gladna.''
''Mislim
da bi trebala nešto pojesti,'' nisam se složio s njom. Trebala je šećer
u krvi – iako je i ovako dosta slatko mirisala, pomislio sam. Strava će
je u kratkom vremenu skršiti, a prazan želudac neće pomoći. Lako se
onesvještavala, znao sam iz iskustva.
Djevojke neće biti u nikakvoj opasnosti ako odu ravno kući. Njih opasnosti nije stalno uhodila.
A i radije bih bio sam s Bellom – sve dok ona bude željela biti nasamo sa mnom.
''Ako
vam ne smeta da ja odvezem Bellu kući večeras?'' rekao sam Jessici
prije nego je Bella stigla odgovoriti. ''Tako nećete morati čekati dok
ona lčlkčćlkć.''
''Uh, nema problema, valjda…'' Jessica je stalno gledala u Bellu, tražeći neki znak da je ovo ono što je ona željela.
Želim ostati… ali ona ga vjerojatno želi za sebe. Tko ne bi? Pomislila je Jess. U isto vrijeme je gledala Bellu kako namiguje.
Bella je namignula?
''Ok,''
rekla je brzo Angela, žurila se da se makne Belli s puta, ako je to
bilo ono što je Bella željela. A izgledalo je da to i želi. ''Vidimo se
sutra, Bella…Edward.'' Borila se da mi kaže ime opuštenim tonom. Onda
je zgrabila Jessicinu ruku i počela je vući od nas.
Morat ću naći način da se zahvalim Angeli za ovo.
Jessicin
auto je bio u blizini o osvijetljen svijetlim krugom svjetla ulične
svjetiljke. Bella ih je pažljivo gledala, imala je malen tračak brige
između očiju, sve dok nisu ušle u auto, znači da je bila posve svjesna
opasnosti u kojoj je bila. Jessica joj je mahnula dok je vozila pored
nje i Bella joj je mahnula natrag. Tek kad je auto nestao, duboko je
udahnula i okrenula se da me pogleda''Iskreno, nisam gladna'', rekla je.
Zašto
je čekala da one odu prije nego je progovorila? Je li doista željela
biti nasamo sa mnom – čak i sad, nakon što je svjedočila mom ubilačkom
bijesu?
Bilo da je to bio slučaj ili ne, nešto će već pojesti.
''Ugodi mi,'' rekao sam.
Držao sam vrata restorana otvorena za nju i čekao.
Uzdahnula je i ušla unutra.
Hodao
sam uz nju prema podiju gdje je čekala konobarica. Bella je i dalje
izgledala posve prisebno. Želio sam joj dotaknuti ruku, čelo, da
provjerim ima li temperaturu. Ali moja hladna ruke bi je odbila, kao i
prije.
Ajme meni, konobaričin prilično glasan mentalni glas nametnuo mi se u svijest. Ajme, ajme meni.
Izgleda
da je bila noć u kojoj se glave okreću. Ili sam to samo primjećivao
više jer sam toliko želio da me Bella vidi na taj način? Oduvijek smo
bili privlačni našem plijenu. Nikad prije nisam toliko razmišljao o
tome. Obično – osim s ljudima kao Shelly Cope i Jessicom Stanley,
postojalo je stalno ponavljanje da bi se zasjenila strava – strah bi se
usadio sasvim brzo nakon početne privlačnosti…
''Stol za dvoje?'' potaknuo sam konobaricu jer nije ništa rekla.
''Oh,
hm, da. Dobro došli u La Bella Italia.'' Mmm! Kakav glas! ''Molim vas,
slijedite me.'' Misli su joj bile previše zaokupljene – proračunavanjem.
Možda mu je ona sestrična. Ne može mu biti sestra, nimalo si nisu slični. Ali dio obitelji, definitivno. On ne može biti s njom.
Ljudske
su oči bile zamagljene; ništa nisu vidjeli jasno. Kako ova plitkoumna
žena smatra moje fizičke draži – klopke za plijen – tako privlačnima, a
opet, nije u mogućnosti vidjeti meko savršenstvo djevojke pored mene?
Pa,
nema potrebe da joj pomažem, za svaki slučaj, pomislila je konobarica,
vodeći nas za obiteljski stol u dio restorana u kojem je bila najveća
gužva. Mogu li mu dati svoj broj dok je ona tu…? Razmišljala je.
Izvukao sam novčanicu iz stražnjeg džepa. Ljudi su bili za stalnu suradnju kad je novac u pitanju.
Bella
je već sjedala bez prigovora na mjesto koje je konobarica predodredila.
Protresao sam glavom prema njoj, i oklijevala je, nagnula je glavu na
stranu sa znatiželjom. Da, večeras će biti vrlo radoznala. Gužva nije
idealno mjesto za ovaj razgovor.
''Možda nešto privatnije?''
zatražio sam konobaricu dajući joj novac. Oči su joj se raširile u
iznenađenju i onda suzile dok je okretala napojnicu prstima.
''Naravno.''
Virila je na novčanicu dok nas je vodila oko razdjelnog zida.
Pedeset
dolara za bolji stol? Bogat, također. To ima smisla – kladim se da mu
jakna košta više od moje prošle plaće. Dovraga. Zašto želi privatnost s
njom?
Ponudila nam je mjesto u tihom kutku restorana gdje nas nitko
neće moći vidjeti – vidjeti Belline reakcije na što god ću joj reći.
Nisam imao pojma što će željeti večeras od mene. Ili što ću joj dati.
Koliko je nagađala? Kako si je objasnila večerašnja događanja?
''Što kažete na ovo?'' pitala je konobarica.
''Savršeno,''
rekao sam joj i , osjećajući se pomalo iznervirano zbog njenog odbojnog
stava prema Belli, široko joj se nasmiješio, iskesio sam zube. Neka me
jasno vidi.
Vau. ''Hm…vaš poslužitelj će odmah doći.'' On ne može
biti stvaran. Sigurno spavam. Možda ona nestane… možda ću mu napisati
svoj broj na poslužavnik s ketchupom…Odšetala je, naginjala se lagano
na jednu stranu.
Čudno. I dalje nije bila uplašena. Odjednom sam se
sjetio kako me Emmett, prije toliko tjedana, zezao u kafeteriji. Kladim
se da bih je ja mogao uplašiti bolje nego ti.
Jesam li gubio žestinu?
''Stvarno ne bi smio to raditi ljudima,'' Bella mi je prekinula misli neodobravajućim tonom. ''Stvarno je nepošteno.''
Zurio sam u nju kritičnim izrazom. Što je mislila s tim? Nisam uopće uplašio konobaricu, unatoč namjerama. ''Raditi što?''
''Zaslijepiti ih tako – sad sigurno hiperventilira u kuhinji.''
Hmm.
Bella je bila vrlo blizu toga. Konobarica je sad bila samo
polu-svjesna, opisivala je svoja netočna vrednovanja mene svojoj
prijateljici u prostoriji za osoblje.
''Oh, daj,'' korila me Bella kad joj nisam odmah odgovorio. ''Moraš znati kako utječeš na ljude.''
''Ja zasljepljujem ljude?'' To je bio zanimljiv način za fraziranje toga. Dosta precizno za večeras. Pitao sam se otkud razlika…
''Nisi to primijetio?'' pitala je, i dalje s kritikom. ''Misliš da svatko drugi tako lako dobije što želi?''
''Zasljepljujem li tebe?'' naglo sam pitao ono o čemu sam mislio, i onda su riječi izašle, i bilo je prekasno da ih povučem.
Ali
prije nego sam imao vremena da duboko zažalim što sam ih naglas
izgovorio, odgovorila je, ''Često.'' A obrazi su joj poprimili
ružičasti sjaj.
Zasljepljujem je.
Moje tiho srce se nadimalo od nade više nego ikad koliko se mogu sjećati.
''Zdravo,''
rekao je netko, poslužiteljica, predstavila se. Misli su joj bile
glasne i još eksplicitnije nego konobaričine, ali sam je isključio.
Gledao sam u Bellino lice umjesto da sam slušao, gledao sam kako joj se
krv širi pod kožom, kako ističe kremastu boju njene kože…
Poslužiteljica
je trebala nešto od mene. Ah, pitala je za narudžbu pića. Nastavio sam
gledati u Bellu i poslužiteljica je zavidno gledala u nju, također.
''Ja ću colu?'' rekla je Bella, kao da traži odobrenje.
''Dvije
cole,'' dopunio sam. Žeđ – normalna, ljuska žeđ – bila je znak šoka.
Pobrinut ću se da dobije dodatni šećer iz soka u tijelo.
Iako, izgledala je zdravo. Više nego zdravo. Izgledala je sjajno.
''Što?'' zahtijevala je – pitala se zašto zurim u nju, pogađao sam. Bio sam nejasno svjestan da je poslužiteljica otišla.
''Kako se osjećaš?'' pitao sam.
Iznenađeno je trepnula na pitanje. ''Dobro sam.''
''Ne vrti ti se, nije ti mučno ili hladno?''
Sad je bila još više zbunjena. ''Jel' bi mi trebalo biti?''
''Pa, zapravo, čekam da padneš u šok.'' Napola sam se nasmijao, očekujući odbijanje. Nije voljela kad se brinu o njoj.
Trebala
joj je minuta da mi odgovori. Oči su joj bile malo nefokusirane.
Izgledala je katkad tako, kad bih joj se nasmijao. Je li
bila…zaslijepljena?
Volio bih vjerovati u to.
''Mislim da se to neće dogoditi. Oduvijek sam bila jako dobra u potiskivanju neugodnih stvari,'' odgovorila je, bez daha.
Je li imala onda mnogo doticaja s neugodnim stvarima? Je li joj život bio toliko opasan?
''Svejedno, isto,'' rekao sam joj. ''Osjećat ću se bolje ako uneseš nešto šećera i hrane u sebe.''
Poslužiteljica
se vratila s colama i košaricom kruha. Stavila ih je ispred mene, i
tražila moju narudžbu, pritom pokušavajući uhvatiti moj pogled.
Indicirao sam joj da posluži Bellu i onda je nastavio isključivati.
Imala je vulgaran um.
''Hm…'' Bella je brzo pogledala na meni. ''Uzet ću raviole s gljivama.''
Poslužiteljica se požudno okrenula meni. ''A vi?''
''Meni ništa.''
Bella
je napravila čudan izraz lica. Hmm. Sigurno je primijetila da nikad ne
jedem hranu. Sve je primjećivala. A ja sam uvijek zaboravljao biti
oprezan uz nju.
Čekao sam dok ponovno nismo ostali sami.
''Pij,'' inzistirao sam.
Bio
sam iznenađen kad me poslušala odmah, bez prigovora. Pila je sve dok
čaša nije postala posve prazna, pa sam gurnuo i drugu colu prema njoj,
malo se mršteći. Žeđ ili šok?
Još je malo otpila i onda se jednom stresla.
''Je li ti hladno?''
''To je samo od cole,'' rekla je, ali još je jednom zadrhtala, usnice su joj se lagano pomicale kao kad zubi cvokoću.
Zgodna
košulja koju je nosila izgledala je pretanko da je dovoljno zaštiti;
prilijepila se uz nju kao druga koža, skoro krhka kao i prva. Bila je
tako slaba, tako smrtna. ''Nemaš li jaknu?''
''Imam.'' Pogledala je oko sebe, malo zapanjeno. ''Oh – ostavila sam je u Jessicinom autu.''
Skinuo
sam jaknu, želio sam da nije obilježena mojom temperaturom tijela. Bilo
bi lijepo kad bih joj mogao ponuditi toplu jaknu. Gledala je u mene i
lice joj se ponovno zacrvenilo. Što je sad mislila?
Dodao sam joj preko stola jaknu, obukla ju je i onda opet zadrhtala.
Da, bilo bi vrlo lijepo biti topao.
''Hvala,'' rekla je. Duboko je udahnula i onda podvinula dva preduga rukava da si oslobodi ruke. Još je jednom duboko uzdahnula.
Prisjeda
li joj konačno večer? Boja joj je i dalje bila dobra; koža joj je bila
poput kreme i ruža naspram tamno plavoj boji košulje.
''Ta nijansa plave ti izgleda lijepo uz kožu,'' dao sam joj kompliment. Samo sam bio iskren.
Zacrvenila se, poboljšavajući efekt.
Izgledala je dobro, ali nije bilo razloga za riskiranje. Gurnuo sam košaricu kruha prema njoj.
''Stvarno,'' prigovorila je, nagađao sam njene motive. ''Neću pasti u šok.''
''Trebala
bi – normalna osoba bi. Čak ne izgledaš ni potreseno.'' Gledao sam u
nju, neodobravajući, pitajući se zašto ne može biti normalna i onda se
pitajući želim li uopće da bude takva.
''Osjećam se vrlo sigurno uz tebe,'' rekla je, oči su joj se ponovno ispunile povjerenjem. Povjerenjem koje nisam zaslužio.
Svi
njeni instinkti su bili pogrešni – suprotni. To mora da je problem.
Nije prepoznavala opasnost onako kako bi ljudsko biće trebalo. Imala je
suprotne reakcije. Umjesto trčanja, ona je oklijevala, išla prema onome
što bi je trebalo plašiti…
Kako da je zaštitim od sebe, kad nijedno od nas dvoje to neće?
''Ovo je kompliciranije nego što sam planirao,'' promrmljao sam.
Vidio
sam kako prevrće po mojim riječima u glavi, i pitao sam se što je
napravila od njih. Uzela je komad kruha i počela ga jesti kao da nije
niti svjesna onoga što radi. Trenutak je žvakala i onda pažljivo
nagnula glavu na stranu.
''Obično si boljeg raspoloženja kad su ti oči ovako svijetle,'' rekla je opuštenim tonom.
Njeno primjećivanje, nepobitne činjenice, ostavilo me bez riječi. ''Što?''
''Uvijek si mrzovoljniji kad su ti oči crne – onda to očekujem. Imam teoriju o tome,'' tiho je dodala.
Znači, našla je vlastito objašnjenje. Naravno da je. Osjećao sam velik strah pitajući se koliko je blizu istini.
''Još teorija?''
''Mm-hm.'' Žvakala je drugi komadić, posve nonšalantno. Kao da nije govorila o obilježjima čudovišta s čudovištem osobno.
''Nadam
se da si bila kreativnija ovaj put…'' lagao sam kad nije nastavila.
Stvarno sam se nadao da je u krivu – miljama daleko od cilja. ''Ili i
dalje kradeš iz stripova?''
''Pa, ne, nisam ovo uzela iz stripova,'' rekla je, malo posramljeno. ''Ali nisam ni sama došla na to, također.''
''I?'' Pitao sam kroz zube.
Sigurno ne bi pričala ovako tiho da se radi o nečemu za vrištanje.
Oklijevala
je, grizla si usnicu, a poslužiteljica se pojavila s Bellinom hranom.
Dao sam poslužiteljici malo pažnje dok je postavljala tanjur ispred
Belle i pitala me želim li što.
Odbio sam, ali sam tražio još colu. Nije primijetila prazne čaše. Uzela ih je i otišla.
''Govorila si'' ponukao sam je uzbuđeno čim smo ostali sami.
''Reći
ću ti o tome u autu,'' rekla je tihim glasom. Ah, ovo je loše. Nije
željela govoriti o svojim nagađanjima među drugima. ''Ako…'' dodala je
odjednom.
''Postoje uvjeti?'' Bio sam tako napet da sam zamalo režao te riječi.
''Imam par pitanja, naravno.''
''Naravno,'' složio sam se teškim glasom.
Njena
pitanja bi trebala biti dovoljna da vidim kamo joj naginju misli. Ali
kako da odgovorim na njih? S odgovornim lažima? Ili da je udaljim
istinom? Ili da ne kažem ništa u nemogućnosti da odlučim?
Sjedili smo u tišini dok je poslužiteljica nadopunjavala narudžbu soka.
''Pa, samo daj,'' rekao sam stisnute čeljusti kad je otišla.
''Zašto si u Port Angelesu?''
Ovo
je pitanje bilo prelagano – za nju. Nije ništa odavalo, dok će moj
odgovor, bude li iskren, otkrivati mnogo više. Neka nešto ona prva
otkrije.
''Iduće,'' rekao sam.
''Ali ovo je najlakše!''
''Iduće,'' rekao sam ponovno.
Ljutilo
ju je moje odbijanje. Odmaknula je pogled nazad na hranu. Polako,
razmišljajući, uzela je komadić i žvakala ga s razmišljanjem. Zalila ga
je s colom i onda me konačno pogledala. Oči su joj bile stisnute od
sumnje.
''Ok, onda,'' rekla je. ''Recimo, hipotetski, naravno, da…
netko…može znati što ljudi misle, čitati misli, znaš – sa samo par
iznimki.''
Moglo je biti gore.
To je objasnilo onaj polu-osmijeh
u autu. Bila je brza – nitko drugi to nikad nije pogodio. Osim
Carlislea, a to je u početku bilo više nego očito, jer sam odgovarao
svim njegovim mislima kao da mi ih je govorio. Shvatio je prije mene…
Ovo
pitanje nije bilo previše loše. Bilo je jasno da je znala da nešto sa
mnom nije uredu, nije bilo ozbiljno kao što je moglo biti. Čitanje
misli je, ipak, nije isključivo vampirska osobina. Pridružio sam se
njenim pretpostavkama.
''Samo jednom iznimkom,'' ispravio sam je. ''Teoretski.''
Suzbijala
je osmijeh – moja nejasna iskrenost ju je zadovoljavala. ''Uredu, onda
s jednom iznimkom. Kako to ide? Koje su granice? Kako bi… taj
netko…našao nekog drugog u baš pravo vrijeme? Kako bi znao da je ona u
nevolji?''
''Teoretski?''
''Naravno.'' Usne su joj se stisnule, a vodene smeđe oči su joj bile nestrpljive.
''Pa,'' oklijevao sam. ''Ako…taj netko…''
''Nazovimo ga Joe,'' predložila je.
Morao
sam se nasmijati njenom entuzijazmu. Je li ona zbilja mislila da će
istina biti dobra? Da su moje tajne ugodne, zašto bih ih tajio od nje?
''Joe,
onda,'' složio sam se. ''Ako je Joe obraćao pažnju, vrijeme ne bi bilo
tako pretjerano točno.'' Protresao sam glavu i potisnuo drhtaj koji me
prošao na pomisao koliko sam bio blizu da danas zakasnim. ''Samo bi ti
mogla upasti u nevolju u ovako malom gradu. Uništila bi mu statistiku
zločina za desetljeće, znaš?''
Usne su joj se objesile na rubovima i stisnule. ''Pričali smo o hipotetskom slučaju.''
Nasmijao sam se njenoj ljutnji.
''Njene
usne, njena koža… izgledali su tako meko. Želio sam ih dotaknuti. Želio
sam pritisnuti vrh prsta na njenu boru od mrštenja i izravnati je.
Nemoguće. Moja koža bi joj bila odbojna.
''Da, jesmo,'' rekao sam vraćajući se na razgovor prije nego sam se mogao posve deprimirati. ''Hoćemo li te zvati Jane?''
Naslonila se preko stola prema meni, sav humor i ljutnja su joj nestali iz širom otvorenih očiju.
''Kako si znao?'' pitala je tiho i oštro.
Bih li joj trebao reći istinu? I, ako da, u kojoj količini?
Želio sam joj reći. Želio sam zaslužiti povjerenje koje sam joj još vidio na licu.
''Možeš
mi vjerovati, znaš,'' šapnula je, i posegnula rukom naprijed kao da će
dotaknuti moje ruke koje su se odmarale na praznom stolu ispred mene.
Povukao sam ih – mrzio sam pomisao na njenu reakciju na moju hladnu, kamenu kožu – i ona je spustila ruke.
Znao
sam da joj mogu vjerovati da će mi čuvati tajnu; bila je posve od
povjerenja, dobra do srži. Ali nisam mogao vjerovati da je neće
prestraviti. Trebala bi biti prestravljena. Istina jest bila stravična.
''Ne
znam imam li više izbora,'' mrmljao sam. Sjetio sam se da sam je jednom
zezao da 'osobito ništa ne primjećuje'. Uvrijedio sam je čitajući joj
izraz lica. Pa, mogu barem ispraviti tu nepravdu. ''Pogriješio sam –
mnogo više primjećuješ nego sam ti to priznao.'' I, iako to možda nije
shvatila, već sam joj dao mnoga priznanja. Ništa joj nije promicalo.
''Mislila sam da si ti uvijek upravu,'' rekla je, smijala se i zezala me.
''Bio sam.'' Prije sam znao što radim. Uvijek sam bio posve siguran u svoj smjer. A sad je sve bilo u kaosu i neredu.
Ipak, ne bih to mijenjao. Nisam želio život koji je imao smisla. Ne ako bi kaos značio da bih mogao biti s Bellom.
''Pogriješio
sam u vezi tebe i još jedne stvari, također,'' nastavio sam, stavljao
sam ploču na drugu stranu. ''Ti nisi magnet za nesreće – to nije
dovoljno opširna klasifikacija. Ti si magnet za nevolje. Ako postoji
išta opasno u krugu od deset milja, neupitno će te pronaći.'' Zašto
nju? Što je ona učinila da je zaslužila išta od ovoga?
Bellino lice se ponovno uozbiljilo. ''A ti stavljaš sebe u tu kategoriju?''
Iskrenost je bila mnogo važnija s obzirom na ovo pitanje, više od ičega drugoga. ''Definitivno.''
Oči
su joj se lagano suzile – sada ne sa sumnjom, ali čudno zabrinute.
Polako je posegnula rukom preko stola, polako i promišljeno. Odmaknuo
sam ruke par centimetara od nje, ali ignorirala je to, odlučna da me
dotakne. Zadržao sam zrak – sada ne zbog mirisa, već zbog nenadane
napetosti koja me preplavila. Strah. Moja koža će je odbiti. Pobjeći
će.
Prešla je vrhovima prstiju preko gornjeg dijela moje ruke.
Toplina njenog nježnog, dobrovoljnog dodira je bila nešto što nikad
prije nisam osjetio. Skoro pa je bio čisti užitak. Bio bi, da nije bilo
straha. Gledao sam joj lice dok je osjećala hladan kamen moje kože, i
dalje u nemogućnosti da dišem.
Polu-osmijeh joj je podigao kutove usana.
''Hvala ti,'' rekla je, susrećući moj pogled sada sa svojim, intenzivnim. ''To je sad drugi put.''
Njeni meki prsti su se zadržali na mojoj ruci kao da im je tamo bilo ugodno.
Odgovorio sam joj što sam opuštenije mogao. ''A da onda ne probavamo treću put, slažeš se?''
Napravila je na to grimasu, ali kimnula.
Izvukao
sam ruke ispod njenih. Iako je osjećaj bio sjajan, nisam želio da ta
čarobnost i tolerancija prođu, da se pretvore u odbijanje. Sakrio sam
ruke pod stol.
Pročitao sam joj oči; iako joj je um bio tih, mogao
sam nazrijeti i povjerenje i čuđenje. Na trenutak sam shvatio da joj
želim odgovoriti na pitanja. Ne zato što sam joj to dugovao. Ne zato
jer sam želio da mi vjeruje.
Želio sam da ona zna.
''Pratio sam
te u Port Angeles,'' rekao sam joj, riječi su izašle prebrzo, nisam ih
stigao urediti. Znao sam opasnost istine, rizik koji sam preuzimao. U
svakom trenutku će se njena neprirodna mirnoća pretvoriti u histeriju.
Suprotno, znajući to, samo sam brže govorio. ''Nisam nikad nastojao
održati neku osobu živom i to je mnogo kompliciranije nego što sam
vjerovao. Ali to je najvjerojatnije tako jer se radi o tebi. Obični
ljudi kao da uspiju izdržati dan bez toliko katastrofa.''
Gledao sam je, čekao.
Nasmijala se. Usne su joj se naborale na rubovima, a čokoladne oči zagrijale.
Upravo sam joj priznao da je uhodim, a ona se smiješila.
''Jesi li ikad pomislio da je na mene došao red onaj prvi put, s kombijem, a da se ti sukobljavaš sa sudbinom?'' pitala je.
''To
nije bio prvi put,'' rekao sam, gledajući dolje u tamni stolnjak,
ramena su mi se zgrbila od srama. Prepreke su mi srušene, istina se i
dalje nepromišljeno izlijeva. ''Došla si na red prvi put kad sam te
sreo.''
To je bila istina i to me naljutilo. Ugrožavao sam joj život
kao britva na giljotini. Izgledalo je kao da je označena smrću nekom
okrutnom, nepravednom sudbinom, i – kako sam utvrdio oružje – ista
sudbina ju je nastavila pokušavati pogubiti. Personificirao sam njenu
sudbinu – grozna, ljubomorna vještica, osvetoljubiva harpija.
Želio
sam nešto, nekog, tko će biti odgovoran za ovo – tako da imam nešto
konkretno protiv čega se mogu boriti. Nešto, bilo što da uništim, tako
da Bella bude sigurna.
Bella je bila vrlo tiha; disanje joj se ubrzalo.
Pogledao
sam je, znao sam da ću konačno vidjeti strah na koji sam čekao. Nisam
li upravo priznao da sam je zamalo ubio? Bilo je bliže od kombija koji
je bio par uskih centimetara od toga da je smrvi. A opet, lice joj je i
dalje bilo mirno, oči i dalje sužene, ali od brige.
''Sjećaš se?'' morala se toga sjećati.
''Da,'' rekla je, glas joj je bio ravan i ozbiljan. Duboke oči su joj bile posve svjesne.
Znala je. Znala je da sam je želio ubiti.
Gdje je vrištanje?
''A opet, sjediš ovdje,'' rekao sam, istaknuo sam prisutnost proturječja.
''Da,
sjedim ovdje….zbog tebe.'' Lice joj se promijenilo, pretvorilo u
znatiželjno, dok je nesuptilno promijenila temu. ''Jer si nekako danas
znao kako me naći…?''
Bez nade, još jednom sam gurnuo prepreku koja
joj je štitila misli, u očaju što ne razumijem. Nije mi to imalo
logičkog smisla. Kako je uopće mogla misliti na ostalo s jakom istinom
na stolu?
Čekala je, samo znatiželjna. Koža joj je bila blijeda, što
je za nju bilo prirodno, ali i dalje me brinulo. Večera joj je stajala
skoro netaknuta ispred nje. Ako joj nastavim govoriti previše, trebat
će joj energija kada prođe šok.
Rekao sam svoje uvjete. ''Ti jedi, ja ću govoriti.''
Mislila
je o tome pola sekunde i onda ubacila zalogaj u usta brzinom koja je
pobijala mirnoću. Žudila je za mojom odgovorima više nego su joj oči
otkrivale.
''Teže je nego bi trebalo biti – držati tvoj trag,''
rekao sam joj. ''Obično mogu nekoga naći vrlo lako, jednom kad mu prije
čujem um.''
Dok sam to govorio, pažljivo sam joj gledao lice. Pogađanje je bilo jedno, imati nešto potvrđeno je sasvim drugo.
Nije se micala, oči su joj bile široke. Osjetio sam kako mi se zubi stišću dok sam čekao njenu paniku.
Ali samo je jednom trepnula, glasno progutala i onda brzo stavila još jedan zalogaj u usta. Čekala je da nastavim.
''Držao
sam uho na Jessici,'' nastavio sa, gledao sam svaku riječ koju sam
govorio. ''Ne pažljivo – kao što sam rekao, jedino bi ti mogla naći
nevolju u Port Angelesu – '' Nisam mogao odoljeti da to ne dodam. Je li
ona shvaćala da životi ostalih ljudi nisu toliko puni smrtnih
iskustava, ili je ona mislila da je normalna? Bila je najudaljenija
stvar od normalnog koju sam ikad naišao. ''I isprva nisam primijetio
kad si otišla sama. Onda, kad sam shvatio da nisi više s njom, krenuo
sam te tražiti u knjižaru koju sam joj vidio u glavi. Mogao sam reći da
nisi ušla u nju, već da si otišla na jug… i znao sam da ćeš se ubrzo
morati vratiti. Pa sam te samo čekao, nasumično gledao kroz misli ljudi
na ulici – da vidim je li te itko primijetio tako da znam gdje si.
Nisam imao razloga za brigu…ali bio sam čudno nemiran…'' Disanje mi se
ubrzalo kad sam se sjetio osjećaja panike. Njen mi je miris gorio u
grlu i bilo mi je drago. Ta je bol značila da je ona živa. Dok god sam
gorio, ona je bila sigurna.
''Počeo sam voziti u krugovima, i
dalje…slušajući.'' Nadao sam se da joj riječi imaju smisla. Ovo mora da
je zbunjujuće. ''Sunce je konačno zašlo i spremao sam se izaći i
pratiti te pješice. Ali onda – ''
Sjećanje me obuzelo – savršeno
jasno i onako žestoko kakav sam i bio u onom trenutku – osjetio sam
isti ubilački bijes koji mi je prao tijelo, zaključavao ga u ledu.
Želio
sam da bude mrtav. Trebao sam ga mrtvog. Vilica mi se čvrsto stisnula
dok sam se zadržavao za stolom. Bella me i dalje trebala. To je bilo
važno.
''Onda što?'' prošaptala je, tamne oči su joj se otvorile.
''Čuo
sam što su mislili,'' rekao sam kroz zube, nisam uspio suzbiti režanje
u kojem su izlazile. ''Vidio sam mu tvoje lice u umu.''
Jedva sam se
suzdržavao bijesu da ne ubijem. I dalje sam točno znao gdje ću ga naći.
Njegove crne misli parale su noćno nebo, privlačile me k sebi….
Pokrio
sam lice, znao sam da mi je izraz lica kao u čudovišta, lovca, ubojice.
Zamislio sam njenu sliku iza zatvorenih očiju da se primirim,
usredotočim samo na njeno lice. Osjetljiv okvir njenih kosti, omotač
njene tanke blijede kože – kao svila presvučena preko stakla,
nevjerojatno meka i lomljiva. Bila je previše ranjiva za ovaj svijet.
Trebala je zaštitnika. I uz neko čudno upletanje sudbine, ja sam bio
najbliža slobodna stvar.
Pokušao sam objasniti svoju nasilnu reakciju tako da je razumije.
''Bilo
je vrlo…teško – ne možeš zamisliti koliko teško – za mene da te
jednostavno odvedem i ostavim ih…žive,'' šapnuo sam. ''Mogao sam te
pustiti da odeš s Jessicom i Angelom, ali sam se bojao ako ostanem sam,
da ću ih otići potražiti.''
Po drugi put večeras, priznao sam da sam namjeravao ubojstvo. Bar je ovo bilo neopravdano.
Bila
je tiha dok sam se ja borio s kontrolom. Slušao sam njene otkucaje
srca. Ritam je bio nepravilan, ali usporavao se kako je prolazilo
vrijeme sve dok ponovno nije bio miran. Disanje joj je isto bilo mirno
i jednako.
Bio sam preblizu rubu. Morao sam je odvesti kući prije…
Hoću li ga onda ubiti? Hoću li postati ubojica, sad ponovno kad mi je vjerovala? Je li postojao ijedan način da se zaustavim?
Obećala
mi je reći svoju zadnju teoriju kad budemo sami. Jesam li je želio
čuti? Bio sam željan da je čujem, ali hoće li nagrada za moju
znatiželju biti gora od neznanja.
U bilo kom slučaju, sigurno joj je bilo dosta istine za večeras.
Ponovno sam je pogledao, i lice joj je bilo bljeđe nego prije, ali staloženo.
''Jesi li spremna da idemo kući?'' pitao sam.
''Spremna
sam za polazak,'' rekla je, pažljivo je birala riječi, kao da
jednostavno ''da'' ne bi posve izrazilo ono što je htjela reći.
Frustrirajuće.
Poslužiteljica
se vratila. Čula je Bellinu posljednju izjavu dok je oklijevala na
drugoj strani odjeljka, pitajući se što bi mi još mogla ponuditi. Želio
sam preokrenuti očima na neke ponude koje je imala u mislima.
''Kako ste?'' pitala me.
''Možemo dobiti račun, hvala vam,'' rekao sam joj s očima na Belli.
Poslužiteljičino disanje je nabadalo dok je bila momentalno – da iskoristim Bellinu frazu – bila zaslijepljena mojim glasom.
U
tom trenu shvaćanja, čuo sam svoj glas kako je zvučao u nelogičnoj
ljudskoj glavi, shvatio sam zašto je večeras privlačio toliko divljenja
– nije sadržavao uobičajen strah.
To je bilo zbog Belle. Toliko sam
se trudio biti siguran za nju, da budem manje zastrašujući, biti
ljudski, da sam stvarno izgubio žestinu. Ostali ljudi su sada vidjeli
samo ljepotu, s mojom prirodnom stravičnošću pažljivo pod kontrolom.
Pogledao sam poslužiteljicu, čekao sam da se oporavi. Bilo je na neki način smiješno, sada kad sam razumio razlog.
''Naravno,'' mrmljala je. ''Evo, izvolite.''
Dodala mi je mapu s računom, misleći na karticu koju je stavila računa. Karticu s njenim imenom i telefonskim brojem.
Da, zbilja jest bilo smiješno.
Ponovno sam imao više novca spremno. Vratio sam joj odmah mapu, tako da ne troši vrijeme na poziv koji nikad neće doći.
''Bez vraćanja,'' rekao sam joj, nadajući se da će veličina napojnice ublažiti njeno razočaranje.
Stao
sam i Bella se brzo ustala. Želio sam joj ponuditi svoju ruku, ali
mislio sam da bi to bilo malo previše izazivanja sreće za večeras.
Zahvalio sam poslužiteljici, oči mi uopće nisu napuštale Bellino lice.
Bella kao da je pronalazila isto nešto zabavno.
Izašli smo van;
hodao sam najbliže njoj koliko sam se usuđivao. Dovoljno blizu da
toplina koja je dolazila od njena tijela bude kao fizički dodir mojoj
lijevoj strani tijela. Kako sam joj pridržao vrata, tiho je uzdahnula,
i upitao sam se što ju je rastužilo. Gledao sam joj u oči, želio sam je
pitati, kada je konačno pogledala u zemlju, izgledala je posramljeno.
To me učinilo još radoznalijim, iako mi je bilo mrsko pitati je. Tišina
među nama se nastavila dok sam joj otvarao vrata i ulazio u auto.
Uključio
sam grijanje – toplom vremenu je došao kraj; hladan auto joj je sigurno
bio neudoban. Skvrčila se u mojoj jakni s malim osmijehom na licu.
Čekao sam, odgađao sam razgovor dok svjetla s pločnika nisu nestala. Onda mi se činilo da smo još više nasamo.
Je
li to bila ispravna stvar? Sada kada sam bio fokusiran samo na nju,
auto se činio vrlo malen. Miris joj se kovitlao autom zajedno s mlazom
zraka, razvijajući se i pojačavajući. Rastao je svojom snagom, kao
drugi svijet u autu. Prisutnost koja je tražila priznanje.
I je;
gorio sam. Gorenje je bilo prihvatljivo. Činilo mi se vrlo prikladno.
Toliko sam joj dao večeras – više nego sam očekivao. A bila je ovdje, i
dalje dobrovoljno na mojoj strani. Dugovao sam joj nešto za to. Žrtvu.
Spaljeno žrtvovanje.
Sada kad bih samo mogao ostati na ovome; samo
gorjeti i ništa drugo. Ali otrov mi je punio usta, a mišići su mi se
napinjali u očekivanju, kao da sam u lovu…
Morao sam maknuti te misli iz uma. A znao sam što će me omesti.
''Sada,'' rekao sam joj, strah od odgovora je preuzimao ulogu gorenja. ''Ti si na redu.''