Bella i ja smo tiho hodali na biologiju. Pokušavao sam se fokusirati na trenutak na djevojku do mene, na ono što je bilo stvarno i tu, na nešto će držati Alicine užasne beznačajne vizije van moje glave.
Prošli smo Angleu Weber, kako se zadržava na pločnik, diskutirajući o zadatku s dječakom s njenog sata trigonometrije. Skenirao sam njene misli iz predostrožnosti, očekujući još razočaranja, da bi bio iznenađen njihovim zamišljenim pravcem.
Ah, eto nešto što je Angela željela, na nesreću to nije bilo nešto što se može lako
Zamotati.
Osjećao sam se neobično ugodno na trenutak, dok sam slušao Angeline čežnje. Osjećaj sličnosti koji Angela nikada neće znati prošao je kroz mene, i bio sam u toj sekundi, kao sjedinjen s tom ljudskom djevojkom.
Bio sam prilično stručan da znam da ja nisam bio jedini s tragičnom ljubavnom pričom. Slomljenih srca je bilo posvuda.
U jednoj sekundi, bio sam naglo i potpuno uzrujan. Jer Angelina priča nije trebala biti tragična. Ona je bila čovjek i on je bio čovjek i razlika koja se činila tako nepremostivom u njenoj glavi je smiješna, potpuno smiješna u usporedbi s mojom situacijom. Nije bilo smisla u njenom slomljenom srcu. Koja rasipna tuga, kad nije bilo ikakvog razloga kako ona ne bi bila s onim kojeg je željela. Zašto ona ne bi imala ono što je željela? Zašto ova priča ne bi imala sretan kraj?
Htio sam joj dati dar…
Pa, dati ću joj ono što je željela. Znajući svijest dječaka do nje, objekta njenih obožavanja, a nije se činilo kao da on nije voljan, samo su ga mučile iste poteškoće kao i nju. Beznadna i pomirena kakva je bila.
Samo bi trebao usaditi sugestiju…
Plan se formirao polagano, scenarij se pisao sam bez truda s moje strane. Trebati će mi Emmettova pomoć – natjerati ga da se složi s ovim bila je jedina prava poteškoća.
Ljudska priroda je bila toliko lakša za manipulirati od vampirske.
Bio sam zadovoljan s svojim rješenjem, mojim darom za Angelu.
Bilo je to lijepo odvlačenje pažnje od mojih problema. Kad bi se moj bar tako lako mogao popraviti.
Raspoloženje mi se malo popravilo kako smo Bella i ja sjeli. Možda bih trebao biti više pozitivan. Možda ima neko rješenje tamo za nas koje mi bježi, na isti način na koje je Angeli očito rješenje za nju bilo nevidljivo… Ne vjerujem… Ali zašto da trošim svoje vrijeme ne nadajući se? Nisam imao vremena za tratiti kada se radilo o Belli. Svaka je sekunda bila važna.
Gsp. Banner je ušao vukući prastari Tv i video. Preskakao je kroz dijelove za koje nije bio pretjerano zainteresiran – genetske poremećaje – tako da će sljedeća tri dana prikazivati fil. Lorenzo` Oil nije bio baš veseo komad, ali to nije spriječilo uzbuđenje u sobi.
Nema bilježaka, materijala za testiranje. Tri dana. Ljudi su se veselili.
To meni nije bilo važno, na bilo koji način. Nisam planirao obraćati pozornost na ništa osim Belle.
Nisam odvukao svoju stolicu od nje danas, kako bi si dao prostora da dišem.
Umjesto, sjeo sam blizu nje kako bi sjeo i bio koji normalni čovjek. Bliže no što smo sjedili u mom autu, blizu toliko da je lijeva strana mog tijela bila potopljena vrućinom njene kože.
Bilo je to čudno iskustvo, i žitak i izluđivanje, ali bilo mi je draže ovo nego da sjedim preko puta njenog stola. Bilo je to više nego na što sam se navikao, a brzo sam shvatio da to nije bilo dovoljno. Nisam bio zadovoljan. To što sam bio tako blizu njoj samo je činilo da sam želio biti još bliže. Povlačenje je bilo jače, što bih bliže došao.
Optužio sam je da je magnet za katastrofe. Sada se to činilo kao doslovna istina. Ja sam bio opasnost, i sa svakim centimetrom koji sam si dopustio biti bliže njoj, njeno privlačenje je dobivalo na snazi.
I onda je Gsp. Banner ugasio svjetla.
Bilo je čudno koliko je razlike ovo donijelo, uzimajući u obzir da je manjak svjetla toliko malo značio mojim očima. I dalje sam mogao vidjeti jednako savršeno kao i prije. Svaki detalj prostorije je bio jasan.
Pa zašto iznenadni šok struje u zraku, u ovom mraku nije bio taman za mene?
Jeli to bilo zato što sam znao da sam ja jedini koji je mogao jasno vidjeti? Da smo oboje, i Bella i ja nevidljivi drugima?
Kao da smo bili sami, samo nas dvoje, skriveni u tamnoj sobi, sjedimo tako blizu jedno drugome…
Moja se ruka kretala k njenoj bez moje dozvole. Samo da taknem njenu ruku, da ju držim u tami. Hoće li to biti tako strašna pogreška? Ako bi ju moja koža smetala, samo bi je trebala povući natrag…
Povukao sam ruku natrag, složio ruke čvrsto preko prsiju i stisnuo ih. Bez pogrešaka. Obećao sam si kako neću činiti greške, bez obzira kako se minimalne činile.
Ako bi joj držao ruku, samo bi želio više – još neki nebitni dodir, još jedan pokret bliže njoj. Mogao sam to osjetiti. Nova vrsta želje je rasla u meni, radeći na tome da prevlada moju kontrolu.
Bez pogrešaka.
Bella je složila svoje ruke sigurno preko svojih prsiju, i ruke su joj se skupile u šake, baš kao i moje.
O čemu razmišljaš? Umirao sam od želje da joj šapnem te riječi, ali je soba bila pre tiha da bi se mogao provući čak i šapčući razgovor.
Film je počeo, samo malo osvjetljavajući tamu. Bela je bacila pogled na mene. Primijetila je krut način na koji sam držao tijelo – baš kao i njeno – i nasmijala se. Usne su joj se lagano odvojile, a oči su joj se činile pune pozivanja.
Ili sam pak vidio što sam želi vidjeti.
Nasmijao sam se natrag; uhvatio njeno disanje s tihim uzdahom i okrenula se natrag.
Ovo je to još pogoršalo. Nisam znao njene misli, ali iznenada sam bio pozitivan, da sam bio u pravu prije, i da je ona željela da je dodirnem. Osjetila je ovu opasnu želju baš kao i ja.
Između njenog tijela i mojeg, struja je prolazila.
Nije se pomaknula cijeli sat, držeći svoju ukočenu, kontroliranu pozu baš kao što sam ja držao svoju.
Ponekad bi pogledala put mene, i struja bi pržila kroz mene iznenadnim šokom.
Sati je prolazio – polako, ali pak ne dovoljno polako. Ovo je bilo tako novo, mogao bih ovako sjediti s njom danima, samo kako bi potpuno iskusio osjećaj.
Imao sam na desetke različiti prepirki s sobom dok su minute prolazile, racionalno se boreći s željom dok sam pokušavao opravdati želju da je dodirnem.
Napokon, Mr. Banner je upalio svjetla.
Pod jakim florescentnim svjetlom, atmosfera u sobi se vratila u normalu.
Bella je uzdahnula i rastegnula se, savijajući prste pred sobom. Mora da joj je bilo neugodno držati taj položaj dugo.
Bilo je lakše za mene – mirnoća mi je bila prirodna.
Nasmijao sam se opuštenim izrazom njenog lica. „Pa, to je bilo interesantno.“
„Umm,“ promrmljala je, jasno shvačaujući na što sam mislio, ali ne komentirajući.
Što bih dao da čujem o čemu razmišlja sada.
Uzdahnuo sam. Ne kao da će žaljenje pomoći tu što.
„Hoćemo li?“ pitao sam, i ustao.
Napravila je izraz licem, i nestabilno ustala na noge, ruku pruženih naprijed kao da se boji da će pasti. Mogao bih joj ponuditi ruku. Ili bi mogao smjestiti svoju ruku pod njen lakat – lagano – umiriti je. Sigurno to ne bi bio tako strašan prekršaj…
Bez pogrešaka.
Bila je jako tiha dok smo hodali prema dvorani. Pregib je bio dokaz, između njenih očiju, znak da je bila duboko u mislima. I ja sam, također duboko razmišljao.
Jedan dodir njene kože neće ju ozlijediti, zaključila je moja sebična strana.
Mogao bih lagano namjestiti pritisak svoje ruke. Nije to bilo baš teško, dok sam se približno kontrolirao. Moja dodirna osjetila bila su bolje razvijena od ljudskih; mogao bi žonglirati s desetak kristalnih pehara bez da i ijednog razbijem; mogao bi pomilovati mjehurić od pjene bez da ga puknem. Dok god sam pod kontrolom…
Bella je bila kao mjehurić te pjene – krhka i kratkotrajna. Privremeno.
Koliko ću dogo moći opravdati moju prisutnost u njenom životu?
Koliko sam imao? Hoću li imati drugu priliku kao ovu,kao ovaj trenutak, kao ovu sekundu?
Neće uvijek biti u dohvatu mojih ruku…
Bella se okrenula da se sretne sa mnom na ulazu u dvoranu, i oči su joj se proširile na izraz mog lica. Nije govorila.
Vidio sam se u odrazu njenih očiju i sukobe kako se prikazuju na mom. Gledao sam kako se moje lice mijenja kako je dobra strana izgubila prepirku.
Moja se ruka podigla bez svjesne naredbe da to uradi.
Jednako nježno kao da je napravljena od najtanjeg stakla, kao sa je krhka kao mjehurić, moji prsti su pomilovali njenu nježnu kožu koja joj je prekrivala jagodičnu kost. Zagrijala se pod mojim dodirom, i mogao sam osjetiti pulsiranje njene krvi kako ubrzava ispod njene prozirne kože.
Dosta, naredio sam si, premda je moja ruka žudjela da se oblikuje prema obliku njenog lica. Dosta.
Bilo je teško povući ruku natrag, da se zaustavim od toga da joj se približim bliže no što jesam sad. Tisuću različitih mogućnosti proletjelo mi je kroz glavu sekundi – tisuću različitih načina da ju dodirnem. Vrhovima mojih prstiju pratio sam liniju njenih usana. Dlan mi se smještao pod njenom bradom. Povlačeći kvačicu iz njene kose i puštajući da se prospe preko moje ruke. Moje su se ruke ovile oko njenog struka držeći ju uz dužinu moga tijela.
Dosta.
Prisilio sam se da se okrenem, da se maknem od nje. Tijelo mi se micalo ukočeno – nevoljko.
Pustio sam svoj um da odluta iza nje kako bi ju gledao dok sam brzo odlazio, u iskušenju da gotovo potrčim. Mogao sam uhvatiti Mike Newtonove misli – bile su najglasnije – dok je gledao Bellu kako prolazi pored njega u nekom zaboravu, ne fokusiranih očiju i crvenih obraza.
Zurio je i odjednom je moje ime bilo spojeno s psovkama u njegovoj glavi; nisam si mogao pomoći a da ne zarežim lagano u odgovor.
Ruka me peckala. Ispružio sam ju i potom savio u šaku, ali je nastavila peći bez boli.
Ne nisam je ozlijedio - ali to što sam je dodirnuo je još uvijek bila pogreška.
Osjećala se kao vatra – kao da se plamteća žeđ s mog grla proširila na cijelo tijelo. Sljedeći put kada ću biti blizu nje, hoću li se moći zaustaviti a da je ponovno ne taknem?
A ako bi taknuo njeno lice, bili se mogao zaustaviti na tome?
Nema više pogrešaka. To je bilo to.
Sačuvaj si to sjećanje, Edward, rekao sam si mrsko, i drži ruke k sebi. To, ili ću se morati prisiliti da odem… nekako. Nisam si smio dopustiti biti blizu nje ako ću inzistirati na pogreškama.
Duboko sam uzdahnuo kako bi smirio misli.
Emmett me sustigao ispred zgrade engleskog.
„Hej, Edward,“ on izgleda bolje. Čudno, ali bolje. Sretno.
„Hej Em.“ Jesam li izgledao sretno? Pretpostavio sam, unatoč kaosu u mojoj glavi, osjećao sam se tako.
Nađi način da držiš jezik za zubima, momak. Rosalie ti želi isčupati jezik.
Uzdahnuo sam. „Žao mi je što sam te ostavio da se boriš s tim. Jesi li ljut na mene?“
„Ne. Rose će priječi preko toga. Ionako bi se dogodilo.“ Ono što Allice vidi da dolazi….
Alicine vizije nisu ono o čemu sam htio sada razmišljati. Htio sam razmišljati o ovome sada. Krenuo sam naprijed, zubi su mi se zaklopili.
Uhvatio sam prizor Bena Cheney kako ulazi u sobu Španjolskog ispred nas. Ah – eto moje prilike da dam Angeli Webber njen dar.
Stao sam hodati i uhvatio Emmettovu ruku. „Stani sekundu.“
Što je?
„Znam da to nisam zaslužio, ali bili mi ipak napravio uslugu?“
„Što je?“ pitao je znatiželjno.
Ispod mog daha – i brzinom koja bi ove riječi učinila neshvatljiva čovjeku bez obzira kako bi ih glasno izgovorio – objasnio sam mu što želim.
Zurio je u mene prazno kada sam bio gotov, misli praznih kao i lica.
„Pa?“ nastavio sam. „Hoćeš li mi pomoći da to napravim?“
Trebala mu je minuta da odgovori. „Ali, zašto?“
„Hajd` Emmett, zašto ne?“
Tko si ti i što si učinio s mojim bratom?
„Zar ti nisi onaj koji se žali kako je u školi uvijek isto?
Ovo je nešto malo drugačije, zar ne? Gledaj na to kao na eksperiment – eksperiment o ljudskoj naravi.“
Zurio je u mene još na trenutak i popustio. „Pa da drugačije je,priznat ću ti to…. Okej, dobro.“ Frknuo je i onda se smirio. „Pomoći ću ti.“
Nasmijao sam mu se, osjećajući se entuzijastično oko mog plana sada kada je on pristao. Rosalie je bila davež, ali ću joj uvijek dugovati što je odabrala Emmetta, nitko nije imao boljeg brata od mene.
Emmettu nije trebala praksa. Šaptao sam mu njegove rečenice ispod daha kako smo hodali u učionicu.
Ben je već bio na svom sjedalu iza moga, prikupljajući svoj rad kako bi ga predao.
Emmett i ja smo oboje sjeli i napravili istu stvar. Učionica nije bila tiha još: žamor razgovora nastavio se dok bi Gđa. Goff pozvala na pažnju.
Nije joj se žurilo, ocjenjivala je testove prošlog razreda.
„Pa,“ rekao je Emmett glasa jačeg no što je bilo potrebno – ako se stvarno obraćao samo meni. „Jesi li ve pozvao Angelu Webber van?“
Zvuk papira koji šupka iza mene iznenada se prekinuo kako se Ben ukočio, pažnje iznenada usmjerene na naš razgovor.
Angela? Razgovaraju o Angeli?
Dobro. Imao sam njegovo zanimanje.
„Ne,“ rekao sam mičući glavom polako kako ni izgledao kao da žalim.
„Zašto ne?“ improvizirao je Emmett, „Da nisi kukavica?“
Napravio sam mu grimasu. „Ne. Čuo sam da je zainteresirana za nekog drugoga.“
Edward Cullen će pozvati Angelu van? Ali… Ne. Ne sviđa mi se to. Ne želim njega blizu nje. On nije… dobar za nju. Nije… siguran.
Nisam predvidio njegovo kavalirstvo, zaštitnički instinkt. Računao sam na ljubomoru. Ali što god je palilo.
„Pustiti ćeš da te to zaustavi?“ pitao je Emmet podcjenjivački, ponovno improvizirajući.
„Nije ti do natjecanja?“
Zurio sam u njega, ali sam iskoristio ono što mi je dao. „Gledaj, čini mi se kako joj se stvarno taj Ben sviđa. Neću je pokušati uvjeriti u drukčije. Ima i drugih djevojaka.“
Reakcija u stolici iza mene bile je električna.
„Tko?“ pitao je Emmett, vračajući se na scenarij.
„Moj partner iz laboratorija spomenuo je nekog Cheney. Nisam siguran dali znam tko je.“
Zagrizao sam svoj osmjeh. Samo je bahatim Cullenima moglo proći to da ne znaju svakog učenika u ovoj maloj školi.
Benova glava je bila preplavljena šokom. Mene? Preko Edwarda Cullena? Ali zašto bi joj se ja sviđao?
„Edward,“ Emmett je promumljao nižim tonom, okrečući očima put dečka.
„On je odmah iza tebe,“ izgovorio je, tako očito da bi čovjek mogao lagano čitati riječi.
„Oh,“ promumljao sam natrag.
Okrenuo sam se u svom sjedalu i bacio pogled na dečka iza mene. Na sekundu, njegove crne oči iza naočala su bile preplašene, i onda se ukočio i uskladio svoja uska remena, uvrijeđen mojom jasno ponižavajućom procjenom. Brada mu se izbacila i ljutnja potamnila njegovu zlatno smeđu kožu.
„Huh,“ rekao sam arogantno dok sam se okretao Emmettu.
Misli kako je bolji od mene. Ali Angela nije. Pokazati ću ja njemu…
Savršeno.
„Nisi li rekao da ona vodi Yorkie na ples, pak?“ Emmett je pitao, dahtajući kako je rekao ime dječaka kojeg su mnogi ismijavali zbog njegove neuglednosti.
„To je valjda bila grupna odluka.“ Htio sam biti siguran da je Benu jasno ovo. „Angela je sramežljiva. Ako B – pa, ako momak nema hrabrosti da ju pozove van, ona njega neće nikada pozvati.“
„Sviđaju ti se sramežljive djevojke,“ rekao je Emmett opet improvizirajući. Tihe djevojke. Djevojke kao… hmm, ne znam. Možda Bella Swan?
Namrštio sam se na njega. „Baš tako.“ Onda sam se vratio predstavi. „Možda se Angela umori od čekanja. Možda je ja pozovem na maturalnu.“
Ne, nećeš, pomislio je Ben, i uspravio se u stolici. Pa što što je toliko viša od mene? Ako njoj nije bitno, nije ni meni. Ona je najljubaznija, najpametnija, i najljepša djevojka u školi… i ona želi mene.
Sviđao mi se ovaj Ben. Činio se veseo i dobronamjeran. Možda ček i vrijedan djevojke kao što je Angela.
Pokazao sam Emmettu palac gore ispod stola kako je gđa. Cope ustala i pozdravila razred..
U redu, priznati ću, to je bilo nekako zabavno, pomislio je Emmett.
Nasmijao sam se sebi, zadovoljan što sam uspio oblikovati sretan kraj jedne ljubavne priče. Bio sam siguran da će Ben napraviti to, i da će Angela primiti moj anonimni dar. Moj dug je vraćen.
Kako su ljudi bili budalasti, da dopuste da im razlika od šest centimetara spriječi u sreći.
Moj uspjeh me oraspoložio. Opet sam se nasmijao kako sam sjeo u svoju stolicu i pripremao se na zabavu. Napokon, kako je Bella istaknula nakon ručka, nikada ju nisam vidio u akciji na tjelesnom prije.
Mikove su misli bile najlakše za odrediti u žamoru glasova koji su se rojili kroz dvoranu. Njegov mi je um postao prepoznat kroz ovih nekoliko zadnjih tjedana. S uzdahom, pomirio sam se da slušam kroz njega. Bar sam mogao biti siguran da će obraćati pažnju na Bellu.
Bio sam točno na vrijeme da ga čujem kako se nudi da joj bude partner u badmintonu; dok je davao prijedlog druga partnerstva su mu prolazila kroz glavu. Zubi su mi se spojili i morao sam se podsjetiti da ubijanje Mikea Newtona nije bila dopuštena mogućnost.
„Hvala Mike – ne moraš ovo raditi, znaš.“
„Ne brini, skloniti ću ti se s puta.“
Namrštili su se jedno drugom, i bljeskovi bezbrojnih nezgoda – uvijek na neki način povezane s Bellom – bljesnule su kroz Mikeovu glavu.
Mike je isprava igra sam, dok je Bella oklijevala na stražnjem dijelu igrališta, držeći svoj reket oprezno kao da je kakvo oružje. Onda se trener Clapp umiješao i naredio Mikeu da pusti Bellu da igra.
Uh,oh. Pomislio je Mike dok se Bella kretala naprijed s uzdahom, držeći svoj reket pod nespretnim kutom.
Jennifer Ford, servirala je lopticu ravno prema Belli sa samodopadnim obratom u mislima. Mike je vidio Bellu kako posrće prema njemu, mašući svojim reketom široko od mete i potrčao je da spasi volej.
Gledao sam putanju Bellinog reketa s uzbunom. Dovoljno sigurno, udarilo je u zategnutu mrežu i odbilo se u nju, udarajući je u čelo prije no što se zavrtjelo i udarilo Mikea u ruku s glasnim udarcem.
Ow, ow, to će ostaviti modricu.
Bella je masirala čelo. Bilo je teško ostati u svom sjedalu gdje sam pripadao znajući da je ona povrijeđena.
Ali što bih mogao napraviti da sam tamo? I nije se činilo ozbiljno… Oklijevao sam gledajući. Ako je namjeravala nastaviti igrati, namjeravao sam izmisliti ispriku da je izvučem s nastave.
Trener se nasmijao. „Oprosti, Newton.“ Ta je cura donosila nesreću i ne bi ju trebao nametati drugima…
Namjerno je okrenuo leđa kako bi gledao drugu igru tako da se Bella može vratiti u svoju ulogu promatrača.
Ow, ponovno je pomislio Mike masirajući ruku. Okrenuo se Belli. „Jesi li ti u redu?“
„Da, jesi li ti?“ pitala je smeteno, crveneći se.
„Mislima kako ću preživjeti,“ Ne bih želio zvučati kao plačko. Ali, čovječe, boli!
Mike je zavrtio ruku u krug, trznuo se.
„Ja ću ostati iza,“ Bella je rekla, s neugodom i žaljenjem na licu prije no boli. Možda je Mike prošao najgore. Baš sam se nadao da je to slučaj.
Bar neće više igrati. Držala je svoj reket pažljivo iza leđa. Oči široke od kajanja… Morao sam opravdati svoj smijeh kašljanjem.
Što je tako smiješno? Emmett je želio znati.
„Kažem ti poslije,“ promumljao sam.
Bella se nije više vračala u igru. Trener ju je ignorirao i pustio Mikea da igra sam.
Proletio sam kroz test na kraju sata, i gđa. Goff me pustila ranije. Pažljivo sam slušao Mikea dok sam hodao kroz školu. Odlučio je direktno pitati Bellu o meni.
Jessica se kune da oni hodaju. Zašto? Zašto je morao odabrati nju?
Nije shvatio pravi fenomen – da je ona izabrala mene.
„Pa'“
„Pa što?“ zapitala se.
„Ti i Cullen, huh?“ Ti i čudak. Pretpostavljam, ako je bogati momak tako važan tebi…
Zaškljocao sam zubima na ovu ponižavajuću pretpostavku.
„To te se ne tiče, Mike.“
Obrambena. Pa istina. Sranje. „Ne sviđa mi se to.“
„Ni ne treba ti se sviđati,“ opalila je.
Zašto ne vidiš koja je to cirkuska nakaza? Kakvi su oni svi. Način na koji zuri u nju. Ježim se kada gledam. „Gleda te kao… kao da si nešto za pojesti.“
Smirio sam se, čekajući odgovor.
Lice joj je pocrvenjelo, a usne joj se stisnule zajedno kao da zadržava dah. I onda je odjednom hihot izletio kroz njene usne.
Sada mi se smije. Odlično.
Mike se okrenuo, misli tužnih, i otišao se presvući.
Naslonio sam se na zid dvorane i pokušao se sabrati.
Kako se mogla nasmijati na Mikeovu optužbu – tako blizu istini da sam se počeo brinuti da je Forks pre svjestan… Zašto bi se smijala na pretpostavku da bi ju mogao ubiti, kada je znala da je to u potpunosti istina? Gdje je tu bio humor?
Što nije bilo uredu s njom?
Jeli imala morbidni smisao za humor? To se nije uklopilo u ono što sam znao o njenom karakteru, ali kako sam mogao biti siguran? Ili je možda moje sanjarenje o buntovnom anđelu bilo istinito u jednom dijelu, tom da nije imala osjećaj straha uopće. Hrabra – to je bila jedna riječ za to. Druge bi mogle reći glupa, ali znao sam kako je bila pametna. Bez obzira koji je razlog bio pak, ovaj nedostatak straha i uvrnuti osjećaj za humor nije bio dobar za nju. Jeli ju taj čudni nedostatak stalno dovodio u opasnost? Možda me uvijek bude trebala ovdje…
Samo tako, moje se raspoloženje povećavalo.
Kada bih se samo mogao disciplinirati, učiniti se sigurnim, onda bi možda bilo uredu da ostanem s njom.
Kada je prolazila kroz vrata dvorane, ramena su joj bila ukočena, i donja joj je usna opet bila ispod zubi – znak nemirnosti. Ali čim su njene oči srele moje, njena su se kruta ramena opustila i široki joj se osmjeh opustio licem, Bio je to čudno miran izraz. Bez oklijevanja je koračala do mene, stala je samo kada je bila dovoljno blizu da se vrućina njenog tijela razbila kao plimni val o moje tijelo.
„Bok,“ šapnula je.
Sreća koju sam osjetio taj trenutak bila je bez presedana.
„Zdravo,“ rekao sam, i tada – zato što je moje raspoloženje iznenada bilo vedrije nisam mogao odoljeti ne zadirkivati je – dodao sam, „Kako je bilo na tjelesnom?“
Osmjeh joj je lepršao. „Dobro.“
Bila je loš lažljivac.
„Stvarno?“, pitao sam, navaljujući na tu temu – još sam bio zabrinut za njenu glavu; jeli ju boljelo? – ali tada su misli Mikea Newtona bile tako glasne da su mi razbile koncentraciju.
Mrzim ga. Želio bi da umre. Nadam se kako će se svojim sjajnim autom odvesti ravno s litice. Zašto ju ne može ostaviti samu? Neka se drži sebi ravnih – nakaza.
„Što?“ Bella je zahtijevala.
Moje su se oči ponovno fokusirala na njeno lice. Pogledala je Mikea povlačeći se natrag, i onda ponovno u mene.
„Newton mi ide na živce,“ priznao sam.
Usta su joj se otvorila, i osmjeh joj je nestao. Mora da je zaboravila da ja mogu gledati nju kako razara protekli sat, ili se nadala da to nisam koristio.
„Opet si slušao?“
„Kako ti je glava?“
„Nevjerojatan si!“ rekla je kroz zube, i onda se okrenula od mene i bijesno krenula na parkiralište. Koža joj se zarumenila – bilo joj je neugodno.
Držao sam korak s njom, nadajući se da će njena ljutnja brzo proći. Inače mi je brzo opraštala.
„Ti si bila ona koja je spomenula kako te nikada nisam vidio na tjelesnom.“ Objasnio sam.
„To me učinilo znatiželjnim.“
Nije odgovorila, obrve su joj se skupile.
Naglo je zastala na parkiralištu kada je shvatila da je put do mog auta zatvoren hrpom muških učenika.
Pitam se kako su brzo išli u ovoj stvari…
Pogledaj SMG pedale za upravljanje. Nisam ih nikada vidio nigdje osim u časopisu…
Lijepi bočni žmigavci. Baš bi želi da imam šezdeset tisuća dolara…
Baš zbog ovog je bilo bolje za Rosalie da koristi svoje auto van grada.
Progurao sam se kroz mnoštvo požudnih dječaka do mog auta; nakon sekunde oklijevanja Bella je prikladno slijedila.
„Razmetljivo,“ promumljao sam kako sam se popeo.
„Kakvo je to auto?“ pitala se.
„M3.“
Namrštila se. „Ne govorim jezikom Auto i Vozač.“
„To je BMW.“ Preokrenuo sam očima i fokusirao se da se vratim unatrag a da nikoga ne pogazim. Morao sam pogledati neke dečke koji se nisu činili voljni skloniti se s puta. Da na pola sekunde sretnu moj pogled činilo se dovoljno da ih uvjeri.
„Jesi li još ljuta?“ pitao sam ju. Njeno se mrštenje opustilo.
„Svakako,“ odgovorila je odsječeno.
Uzdahnuo sam. Možda to nisam trebao spomenuti. Dobro. Pokušati ću se iskupiti, pretpostavio sam. „Hoćeš li mi oprostiti ako se ispričam?“
Promislila je o tome na trenutak. „možda… ako tako misliš,“ odlučila je.
„I ako obećaš da to nećeš više raditi.“
Nisam joj htio lagati, ali nema šanse da pristanem na to. Možda da ponudim drugačiju razmjenu.
„A ako to stvarno mislim, i složim se s tim da voziš u subotu?“ protrnuo sam na tu pomisao.
Brazda je iskočila između njenih očiju dok je razmišljala o novoj pogodbi. „Dogovoreno,“ rekla je nakon trenutka premišljanja.
A sada moja isprika… Nikada se prije nisam trudio zaslijepiti Bellu namjerno, ali sada je činilo kao pravo vrijeme za to. Zurio sam duboko u njene oči dok sam se odvozio od škole, pitajući se radim li to dobro. Iskoristio sam svoj najuvjerljiviji ton.
„Onda mi je jako žao što sam te uzrujao.“
Srce joj je tutnjalo glasnije no prije, i onda je ritam naglo stao. Njene oči su se raširile izgledajući pomalo zapanjeno.
Na pola sam se nasmijao. Činilo se kao da sam dobro sve napravio. Naravno, imao sam malo poteškoća pokušavajući maknuti pogled s njenih očiju, također. Jednako zaslijepljen. Bilo je dobro što sam znao ovu cestu napamet.
„I biti ću na tvom pragu rano u subotu ujutro.“ Dodao sam, dovršavajući dogovor.
Brzo je trepnula, tresući glavom kao da to hoće shvatiti. „Um,“ rekla je, „to mi ne pomaže s Charliem, ako netko ostavi neobjašnjeni Volvo na prilazu.“
Ah, kako me je malo znala. „Nisam namjeravao doći autom.“
„Kako -“ počela je pitati.
Prekinuo sam je. Ovaj bi odgovor bilo teško objasniti bez demonstracije, a sada nije baš bilo vrijeme za to. „Ne brini za to, biti ću tamo, bez auta.“
Stavila je glavu na jednu stranu, i pogledala sekundu kao da će tražiti više, ali se onda izgleda predomislila.
„Jeli već sada poslije?“ pitala me, podsjetivši me na naš nedovršen razgovor u kavani danas, pustila je jedno teško pitanje kako bi se vratila onom koje je još neprivlačnije.
„Pa valjda je poslije,“ nevoljko sam se složio.
Parkirao sam ispred njene kuće, kako sam pokušao smisliti kako objasniti… bez da joj se moja čudovišna narav ne učini previše evidentna, bez da ju ponovno uplašim. Ili je to bilo loše' Umanjivati moju tamu?
Čekala je s istom pristojnom maskom koju je nosila za ručkom. Da sam bio više strpljiv, njena namještena mirnoća bi me nasmijala.
„I još želiš znati zašto me ne možeš vidjeti kako lovim?“ pitao sam.
„Pa, većinom sam se pitala o tvojoj reakciji,“ rekla je.
„Jesam li te preplašio?“ pitao sam siguran da će poreći.
„Ne.“
Pokušao sam se ne nasmijati, i nisam uspio. „Ispričavam se što sam te preplašio.“
I onda je moj smiješak otišao s trenutnim humorom. „To je samo sama pomisao na tebe kako si tamo… dok lovimo.“
„To bi bilo loše?“
Ta je mentalna slika bila previše – Bella tako ranjiva u praznoj tami; ja, van kontrole… Pokušao sam ju istjerati iz glave. „Veoma.“
„Zato jer…?“
Duboko sam uzdahnuo, koncentrirajući s na trenutak na goruću žeđ. Osjećajući ju, kontrolirajući ju, dokazujući svoju dominaciju nad njom. Zurio sam u dobrodošle oblake bez da sam ih vidio, želeći da mogu vjerovati da moja odlučnost može učiniti razliku kada bi lovili i ja naišao na njen miris.
„Kada lovimo.. prepuštamo se instinktima,“ rekao sam joj, promišljajući svaku riječ prije nego ju izgovorim. „Vođeni manje umom. Posebno našim osjetilom mirisa. Kada bi bila bilo gdje blizu mene kada bi tako izgubio kontrolu…“
Protresao sam glavu u agoniji na pomisao na to što bi se sigurno – ne što bi se moglo – već sigurno dogodilo.
Slušao sam lupanje u njenim otkucajima srca, i onda se okrenuo, uznemiren, kako bi joj pročitao oči. Lice joj je bilo sabrano, oči tvrde. Usta su joj bila tek malo namreškana što sam nagađao da je briga. Ali briga za što? Njenu sigurnost? Ili moju muku?
Nastavio sam zuriti u nju nastojeći prevesti njen neodređen izraz u sigurnu činjenicu.
Bacila je pogled natrag. Oči su joj postale još šire nakon trenutka, zjenice su joj se proširile, premda se svjetlo nije promijenilo.
Moje je disanje ubrzalo, i odjednom je tišina u autu zujala, kao i u tamnoj sobi na biologiji danas popodne. Pulsirajuća struja jurila je ponovno između nas, i moja želja da je dirnem je na kratak tren, postala jača čak i od zahtjeva moje žeđi.
Problematična struja napravila je da se osjećam kao da ponovno imam bilo. Tijelo mi se stopilo s njom. Kao da sam čovjek. Više no išta na svijetu, želio sam osjećati vrućinu njenih usana na mojim. Na jednu sekundu, očajno sam se borio da nađem snage, kontrole, kako bi mogao svoja usta staviti tako blizu njene kože…
Uvukla je hrapav dah, i tak tada sam shvatio da sam počeo disati brže, ona je uopće prestala disati.
Zatvorio sam oči, pokušavajući razbiti vezu između nas.
Nema više pogrešaka.
Bellino je postojanje bilo povezano s tisuću delikatno izbalansiranih procesa, svih tako lako za poremetiti. Ritmičko proširenje njenih pluća, tok kisika, bio je život ili smrt za nju. Lepršajući takt njenog krhkog srca mogao je biti zaustavljen s toliko glupih nesreća ili bolesti… ili sa mnom.
Nisam vjerovao da bi ijedan član moje obitelji oklijevao ako bi mu se ponudila šansa za povratak – ako bi on ili ona mogla mijenjati besmrtnost za smrtnost ponovno.
Bilo tko od nas bi stao u vatru za to. Gorio mnogo dana ili stoljeća ako je potrebno. Većina naše vrste cijenila je besmrtnost više no išta drugo. Bilo je i ljud ikoji su čeznuli za ovim, koji su tražili u najtamnijim mjestima onog tko bi im mogao dati najcrnji od svih darova…
Ne mi. Ne moja obitelj. Mi bi mijenjali bilo što da bi bili ljudi.
Ali nijedan od nas nikada nije bio tako očajan za povratak kao ja sada.
Zurio sam u mikroskopske rupice i napukline u vjetrobranskom staklu, kao da je nekakvo rješenje skriveno u staklu. Struja još nije izblijedjela i morao sam se koncentrirati kako bi mi ruke ostale na upravljaču.
Moja je desna ruka ponovno počela peći bez boli, od kada sam ju taknuo prije.
„Bella, mislim da bi trebala ući unutra sada.“
Odmah je poslušala, bez komentara, izlazeći iz auta i zatvarajući vrata iza sebe.
Jeli osjećala potencijal za katastrofu jasno kao i ja?
Jeli je zaboljelo to što je otišla, kao što je zaboljelo mene? Jedina utjeha je bila što ću je brzo vidjeti. Brže no što će ona vidjeti mene. Nasmijao sam se na to, i potom spustio prozor i nagnuo se kako bi joj se obratio još jednom – sada je bilo sigurnije s toplinom njenog tijela van auta.
Okrenula se da vidi što želim, znatiželjna.
Još znatiželjna, premda me je pitala toliko pitanja danas. Moja je znatiželja bila potpuno nezadovoljena; to što sam odgovarao na njena pitanja danas otkrilo je samo moje tajne – dobio sam malo o njoj osim mojih osobnih pretpostavki. To nije bilo pošteno.
„Oh, Bella?“
„Da?“
„Sutra je moj red.“
Čelo joj se namrštilo. „Tvoj red za što?“
„Postavljati pitanja.“ Sutra, kada budemo na sigurnijem mjestu, okruženi svjedocima, ja ću dobiti svoje odgovore. Namrštio sam se na tu pomisao, i onda se okrenuo jer ona nije napravila nikakav pokret da ode. Čak i s njom van auta, jeka struje je zujala u zraku. Želio sam izići, također, otpratiti je do vrata kao ispriku da ostanem pored nje…
Nema više pogrešaka. Nagazio sam gas i uzdahnuo kako je ona nestajala iza mene. Činilo se kao sa ja uvijek trčim prema Belli ili trčim od nje, nikada ne ostanem na mjestu. Morati ću naći način kako ostati na mjestu ako ikada želim imati malo mira.