CNN je prvi pokazao vijest.
Bilo mi je drago što je dospjelo na vijesti prije nego sam krenuo u školu, željan da čujem kako će ljudi prenijeti izvještaj, i količinu pažnje koju će on plijeniti.
Srećom, bio je dan teških vijesti. Bio je potres u Južnoj Americi i politička otmica na Srednjem Istoku. Tako da je naposljetku zavrijedilo samo nekoliko sekundi, nekoliko rečenica i mutnu sliku.
„Alonzo Calderas Wallace, kojeg se sumnjiči kao serijskog silovatelja, ubojica kojeg traže Texas i Oklahoma, uhićen je sinoć u Portlandu, Oregonu, zahvaljujući anonimnoj dojavi. Wallace je nađen u nesvijesti jutros rano u uličici, tek nekoliko metara od policijske postaje. Vlasti nam ovaj put ne mogu reći hoće li biti izručen u Houston ili Oklahoma City kako bi mu se sudilo.“
Slike nije bila jasna, mutan snimak, i imao je gustu bradu kada ga je slikalo. Čak i kada bi ga Bella Swan vidjela, vjerojatno ga ne bi prepoznala. Nadao sam se da ne bi; nepotrebno bi ju prestrašilo.
„Pokrivanje vijesti ovdje u gradu će biti slabo. Predaleko je da bi to smatrali bitnim.“ Alice mi je rekla. „Bila je to dobra odluka da ga Carlise odvede van države.“
Potvrdio sam. Bezobzira, Bella ionako nije gledala mnogo televiziju, i nikada nisam vidio njenog oca da gleda bilo što osim sportskih kanala.
Učinio sam što sam mogao. Ovo čudovište nije više lovilo i ja nisam bio ubojica.
Ne u zadnje vrijeme, ionako. Napravio sam ono što treba kad sam vjerovao Carliseu bez obzira što sam još uvijek želio da se čudovište nije tako lako izvuklo. Uhvatio sam se koko se nadam da će ga izručiti u Texas, gdje je smrtna kazna bila tako popularna…
Ne. Nije bilo bitno. Ostaviti ću ovo za sobom, i koncentrirati se na ono što je bilo najvažnije.
Ostavio sam Bellu u sobi prije manje od sata. Već sam žudio za tim da ju vidim.
„Alice, bili ti smetalo - “
Prekinula me. „Rosalie će voziti. Glumiti će da je ljuta,ali znaš da će jedva dočekati priliku da se pravi važna u novom autu.“ Alice je pobjegao osmjeh.
Nasmijao sam joj se. „Vidimo se u školi.“
Alice je uzdahnula, a moj osmjeh je postao grimasa.
Znam, znam, pomislila je. Ne još. Čekati ću dok budeš spreman da me Bella upozna. Samo da znaš, da ovo nisam samo ja ona koja je sebična. Belli ću se i ja svidjeti.
Nisam joj odgovorio, pobjegao sam kroz vrata. Ova se situacija mogla gledati na više načina. Želi li Bella znati Alice? Imati vampira za prijateljicu?
Znajući Bellu… ta joj ideja vjerojatno ne bi ni najmanje smetala.
Dobacio sam sebi. Ono što je Bella željela i što je bilo dobro za nju bile su dvije različite stvari.
Počeo sam se osjećati teško kada sam parkirao auto na Bellin prilaz. Ljudski dio mene mi je govorio kako stvari izgledaju drukčije ujutro – da se stvari mijenjaju kada ih prespavaš. Hoću li Belli izgledati drukčije na slabom svijetlu maglom obavijena dana? Više opako ili manje opako nego što sam joj se činio u tamni noći? Jeli istina napokon došla do nje nakon što se naspavala? Hoće li se napokon bojati?
Snovi su joj bili mirni sinoć. Kada je izgovorila moje ime ponovno i ponovno, nasmijala se. Više nego jednom mumljala je moleći me da ostanem.
Zar to neće značiti ništa danas?
Čekao sam nervozno, slušajući zvukove u njenoj kući – brze korake po stubama, i brzo kidanje folije, sadržaj frižidera kako lupa jedno u drugo kada je zalupila vratima. Činilo se kao da se žuri. Željna je da dođe u školu? Pomisao me nasmijala, pun nade ponovno. Pogledao sam u sat.
Pretpostavio sam - uzimajući u obzir brzinu na koju ju ograničava njen stari kamionet – malo je kasnila.
Bella je pojurila iz kuće, torba s knjigama joj je klizila s ramena, kosa skupljena u neuredan zamotuljak već se raspuštala na potiljak vrata. Debeli zeleni džemper koji je nosila nije bilo dovoljan kako se njena tanka ramena ne bi pogrbila od hladne magle.
Dugi joj je džemper bio prevelik, nije joj odgovarao. Zamaskirao joj je figuru, pretvarajući sve njene predivne obline i meke linije u bezobličnu masu. Volio sam ovo jednako kao što bi volio da je obukla nešto poput meke plave bluze koju je nosila sinoć.
… tkanina joj se privila uz kožu na tako privlačan način, urezala se dovoljno nisko da otkrije hipnotizirajući način na koji su se njene vratne kosti izvijale od udubljenja pod njenim grlom. Plavo ju je pratilo kao voda suptilni oblik njenog tijela…
Bilo je bolje – zapravo – što sam držao svoje misli daleko, daleko od tog oblika, pa sam bio zahvalan neprikladnom džemperu koji je nosila. Nisam si mogao priuštiti da pogriješim, i bila bi to povijesna pogrešaka misliti se o stranoj gladi koja je mislila o njenim usnama… njenoj koži … njenom tijelu … drhtanje se oslobodilo unutar mene.
Gladi koje su me napadale stotinu godina.
Ali nisam si mogao dopustiti da mislim o tome da ju dodirnem, jer je to bilo nemoguće.
Slomio bih je.
Bella se okrenula od vrata, u takvoj žurbi da je gotovo protrčala pored moga auta, a da ga ni ne primijeti.
Poskočila ja da stane, koljena su joj bila kao u preplašenog ždrijeba. Torba joj je kliznula dalje niz ruku, oči su joj poletjele širom otvorene i fokusirale se na auto.
Izišao sam, ne brinući se o tom da hodam ljudskom brzinom i otvorio joj suvozačeva vrata. Više ju neću pokušavati prevariti – kada smo sami, makar ću tada biti ja.
Pogledala je opet u mene, preplašena, činilo se kao da je van magle.
A onda se iznenađenje u njenim očima promijenilo u nešto drugo, i nisam se više bojao – pun nade – da su se njeni osjećaji promijenili u toku noći. Topla, čudna, zadivljujuća nada sva se topila u njenim čokoladnim očima.
„Želiš li se voziti sa mnom danas?“ pitao sam ju. Neće biti kao sinoć za večerom, pustiti ću je da odabere. Od sada, uvijek mora biti njen izbor.
„Da, hvala ti,“ promumljala je, ulazeći u moje auto bez oklijevanja.
Hoće li me ikada prestati oduševljavati, da sam ja onaj kojem govori da? Sumnjao sam u to.
Proletio sam oko auta, jedva čekajući da joj se pridružim. Nije pokazivala znakove da je šokirana mojim iznenadnim pojavljivanjem.
Sreća koju sam osjetio kada je sjela kraj mene nije bila kao ništa slično. Bez obzira koliko sam uživao u ljubavi i društvu svoje obitelji, bez obzira na razne zabave i interese koje je svijet mogao ponuditi, nikada nisam bio ovako sretan. Čak i znajući da je to krivo, da ne može dobro završiti, nije moglo dugo držati osmjeh podalje od moga lica.
Moja jakna je bila složena preko naslonjača za glavu na sjedalu. Vidio sam kako ju je pogledala.
„Jaknu sam ponio za tebe.“ Rekao sam joj. To je bila isprika, trebao sam joj dati ispriku što sam se pojavio rano ujutro, nepozvan. Bilo je hladno. Nije imala jaknu. Zasigurno prihvatljiv oblik lijepog ponašanja. „Ne bih htio da se razboliš ili nešto slično.“
„Nisam baš tako osjetljiva.“ Rekla je zureći u moja prsa radije nego lice, kao da je oklijevala vidjeti moje oči.“ Ali je obukla kaput prije pa sam morao pribjeći naređivanju.
„Zar nisi?“ promumljao sam si.
Zurila je van u cestu kako sam ubrzavao put škole. Mogao sam podnijeti tišinu samo nekoliko sekundi. Znao sam kakve su njene misli bile jutros. Toliko se promijenilo između nas od kada je zadnji put sunce bilo van.
„Što je, nema dvadeset pitanja danas?“ upitao sam nastojeći održati razgovor laganim.
Nasmijala se, činilo joj se drago što sam ja načeo temu. „Zar ti moja pitanja smetaju?“
„Ne kao tvoje reakcije.“ Rekao sam joj iskreno, osmjehnuvši se kao na odgovor na njen osmijeh.
Usta su joj se spustila. „Zar loše reagiram?“
„Ne, to i jest problem. Sve to pre lako shvaćaš – to nije prirodno.“ Ni jedan vrisak do sada. Kako to može biti?
„Zbog toga se pitam što zapravo misliš?“
Naravno, sve što bi ili ne bi napravila tjeralo me da se pitam to.
„Uvijek ti kažem što zaista mislim.“
„Prepraviš ih.“
Zubi su joj pritisnuli u usnu ponovno. Čini se da nije primjećivala kada bi to radila – bio bi to nesvjestan odgovor na tenzije. „Ne mnogo,“
Samo te riječi su bile dovoljne da moja znatiželja zaigra. Što je namjerno krila od mene?
„Dovoljno da me izludiš,“ rekao sam.
Oklijevala je i onda je šapnula, „Ne želiš to čuti.“
Morao sam zastati na trenutak, kako bih ponovio naš cijeli razgovor sinoć, riječ po riječ, prije nego sam povezao. Možda je trebalo toliko koncentracije jer sam mogao zamisliti sve što nisam želio da mi kaže. I onda – zbog toga jer je ton njenog glasa bio isti kao sinoć; tu je odjednom opet bilo boli – sjetio sam se. Jednom, kada sam je upitao da ne izgovara svoje misli. Nikada to ne kaži, sve ću osim režati na nju. Rasplakao sam je…
Jeli to bilo ono što skriva od mene? Dubinu svojih osjećaja prema meni? To da joj nije smetalo što sam ja čudovište, i da je smatrala da je prekasno da promjeni mišljenje?
Nisam mogao govoriti, jer su radost i bol bile prejake za riječi, sukob između njih dvije divljao je ne želeći da dopusti smislen odgovor. Bilo je tiho u autu osim mirnog ritma njenog srca i pluća.
„Gdje je ostatak tvoje obitelji?“ iznenada je upitala.
Duboko sam udahnuo – registrirajući miris u autu pravom boli prvi put; navikavao sam se na ovo, shvatio sam sa zadovoljstvom - i prisilio se da budem opušten, opet.
„Uzeli su Rosalino auto.“ Parkirao sam na slobodno mjesto do auta u pitanju. Sakrio sam osmjeh dok sam gledao kako joj se oči šire. „Razmetljivo, zar ne?“
„Ah. Ah. Ako ima to, zašto se vozi s tobom?“
Rosalie bi s svidjela Bellina reakcija… kada bi bila objektivna prema Belli što se vjerojatno ne bi dogodilo.
„Kao što sam rekao, razmetljivo, pokušavamo se uklopiti.“
„Ne uspijevate.“ Rekla mi je, i nasmijala se bezbrižnim osmjehom.
Zvuk pun života, bez briga i njen smijeh zagrijali su moja prazna prsa čak i dok je punila moju glavu sumnjom.
„Pa zašto je Rosalie vozila danas ako je upadljivije?“ pitala se.
„Zar nisi primijetila? Kršim sva pravila danas.“
Moj bi je odgovor trebao bar malo preplašiti – pa se naravno, Bella nasmijala na njega.
Nije čekala da joj otvorim vrata, baš kao sinoć. Morao sam se pretvarati normalnim ovdje u školi – pa se nisam mogao kretati dovoljni brzo da to spriječim – ali morat će se naviknuti da ju se tretira s više pristojnosti, i brzo se naviknuti na to.
Hodao sam blizu njoj koliko sam se usudio, čekajući pažljivo bilo koji znak koji bi ju mogao i malo uznemiriti. Dvaput je njena ruka krenula k mojoj a onda bi ju ona povukla natrag. Izgledalo je kao da me želi dodirnuti… Dah mi se ubrzao.
„Zašto vozite takva auta? Ako želite privatnost?“ pitala je kako smo hodali.
„Užitak.“priznao sam. „Svi volimo brzu vožnju.“
„Čini se.“ Promumljala je kisela glasa.
Nije pogledala gore kako bi vidjela moj odgovarajući smiješak.
No –uh! Ne vjerujem! Kako je ovo Belli uspjelo? Ne kužim! Zašto?
Jessicino mentalno mrmljanje prekinulo je moje misli. Čekala je Bellu uzimajući zaklon od kiše ispod ruba krova kavane, s Bellinom zimskom jaknom preko ruke. Oči su joj bile širom otvorene od nevjerice.
Bella je i nju primijetila, u ovom trenutku. Nježno rumenilo dotaklo je njene obraze kada je vidjela Jessicin izraz. Misli u Jessicnoj glavi bile su prilično jasne na njenom licu.
„Hi Jessica, hvala ti što si se sjetila.“ Pozdravila ju je Bella. Krenula je po jaknu a Jessica joj ju je pružila bez riječi.
Trebao bih biti ljubazan prema Bellinim prijateljima, bez obzira jesu li to bili dobri prijatelji ili ne.
„Dobro jutro, Jessica.“
uh.
Jessicine su se oči otvorile još šire. Ako Emmet sazna za ovo smijati će se cijelo stoljeće.
„Eh..bok,“ promumljala je Jessica, i oči su joj bljesnule na Bellino lice prepuno značenja. „Vidimo se na trigonometriji.“
Reći ćeš sve. Ne prihvaćam ne kao odgovor. Detalje. Moram znati detalje. Edward CULLEN!!! Život tako nije pošten.
Bellin su se usta pomakla. „Da, vidimo se tada.“
Jessicine su misli divljale dok je jurila na prvi sat, pogledavajući na nas tu i tamo.
Cijelu priču. Ništa manje ne očekujem. Jesu li se planirali sresti sinoć? Hodaju li? Koliko dugo? Kako je to mogla skrivati? Zašto? Ne može to biti tek tako – mora da je ozbiljno zagrijana u njega. Postoji li koja druga opcija? Saznati ću. Ne mogu podnijeti da ne znam. Pitam se jeli se mazila s njim?
Oh… Jessicine misli su naglo bile razočarane, i pustila je da joj bez fantazije prolaze kroz glavu. Trznuo sam se na promjenu, i ne samo zato što je zamjenila Bellu sobom u mentalnim slikama.
Nije moglo biti tako. A pak … želio sam….
Oklijevao sam priznati, makar i sebi. Na koliko sam krivih načina želio Bellu?
Koji će završiti tako da ju ubijem?
Protresao sam glavu i pokušao se razvedriti.
„Što ćeš joj reći?“ pitao sam Bellu.
„Hej,“ šapnula je vatreno. „Mislila sam kako ne možeš čitati moje misli!“
„Ne mogu.“ Zurio sam u nju, iznenađen, pokušavajući naći smisla u njenim riječima.
Ah – oboje smo mislili na istu stvar u isto vrijeme. Hm… Sviđalo mi se to.
„Kako god,“ mogu čitati njene – čekati će da te zaskoči u razredu.“
Bella je uzdahnula, i pustila jaknu da joj sklizne s ramena. Nisam odmah shvatio kako je vrača – ne bih je pitao; radije bi da ju zadrži… kao znak – pa sam bio prespor kako bih joj ponudio pomoć. Dodala mi je jaknu i stavila ruke kroz svoju, bez da je pogledala gore kako bi vidjela da su mi ruke ispružene kako bih joj pomogao. Zarežao sam na to i kontrolirao izraz prije no što je primijetila.
„Pa, što ćeš joj reći?“ pritisnuo sam ju.
„Malo pomoći? Što želi znati?“
Nasmijao sam se i protresao glavu. Želio sam znati o čemu razmišlja odmah. „To nije pošteno.“
Oči su joj se suzile. „Ne, to što ne dijeliš to što znaš – to nije pošteno.“
Da –voljela je dupla mjerila.
Došli smo do vrata razreda – gdje sam ju morao ostaviti; pitao sam se hoće li gđa. Cope biti uslužnija o promjeni u rasporedu mog sata Engleskog…. Fokusirao sam se. Mogao sam biti pošten.
„Želi znati dali potajno hodamo.“ Rekao sam polako, „I želi znati što osjećaš prema meni.“
Oči su joj bile širom otvorene – ne preplašene, ali okretne sad. Bile su otvorene za mene. Mogao sam ih čitati. Pravila se naivna.
„Da.“ Promumljala je. „Što bi joj trebala reći?“
„Hmm.“ Uvijek se trudila da ja odam više no ona. Razmislio sam da odgovorim.
Tvrdoglavi uvojak njene kose, pomalo vlažan od magle, pao je preko njena ramena i zavio se gdje je njena vratna kost bila sakrivena smiješnim džemperom.
To je povuklo moje oči… povuklo ih preko drugih sakrivenih linija…
Posegnuo sam pažljivije, ne dirajući joj kožu – jutro je bilo dovoljno hladno i bez mog dodira – i vratio ga na mjesto u neuredni zamotuljak tako da mi više ne odvlači pozornost. Sjetio sam se kada joj je Mike Newton taknuo kosu i moja se čeljust zatvorila na to sjećanje. Tada se pomaknula od njega. Njena reakcija sada nije bila slična; umjesto, oči su joj se malo raširile, krv je naletjela pod njenom kožom, a srce, naglo nejednako zakucalo.
Pokušao sam sakriti osmjeh dok sam odgovarao na pitanje.
„Pretpostavljam da bi mogla reći da, na prvo.. ako ti ne smeta -“ njen izbor, uvijek njen izbor, „ – lakše je no i jedno drugo objašnjenje.“
„Ne smeta mi,“ šapnula je. Srce joj još nije pronašlo normalan ritam.
„A što se tiče drugog pitanja…“ nisam mogao sakriti osmijeh sada. „Pa, i ja ću slušati da čujem što je što je odgovor na drugo također.“
Pusti Bellu da to uzme u obzir. Zadržao sam osmijeh dok joj je šok prošao licem. Brzo sam se okrenuo prije no što je mogla pitati još odgovora. Teško mi je bilo ne dati joj nešto što je tražila. I želio sam čuti njene misli ne moje.
„Vidjet ću te za ručkom,“ dobacio sam joj preko ramena, to mi je bila isprika da provjerim da li još gleda u mene, očiju širom otvorenih. Usta su joj opet bila spuštena. Opet sam se okrenuo, i nasmijao.
Koračao sam, nejasno svjestan šokiranih misli koje su se vrtjele oko mene – očiju koje su skakutale naprijed i natrag s Bellinog lica na moje. Nisam obraćao pažnju. Nisam se mogao skoncentrirati. Bilo je dovoljno teško paziti da mi se noge kreću prihvatljivom brzinom dok sam prelazio gnjecavu travu do mog slijedećeg sata. Htio sam trčati –stvarno trčati, tako brzo da bih nestao, tako brzo da bih imao osjećaj kao da letim. Dio mene je već letjelo. Obukao sam jaknu i otišao na sat, puštajući da njen miris gusto pliva oko mene.
Gorjeti ću sada – pustiti ću miris da me napadne – i tako će ga poslije biti lakše ignorirati, kad opet budem s njom za ručkom…
Bila je to dobra stvar što se moji učitelji više nisu trudili zvati me. Danas bi mogao biti dan kada bi me uhvatili van, nespremnog i bez odgovora.
Moj um je bio na toliko mjesta jutros; samo je moje tijelo bilo u učionici. Naravno gledao sam Bellu. To mi je postajalo prirodno – automatsko kao disanje. Čuo sam njen razgovor s snuždenim Mike Newtonom. Brzo je usmjerila razgovor na Jessicu, i nasmijao sam se tako široko da je Rob Sawyer, koji je sjedio za stolom do mene desno , vidljivo poskočio i kliznuo dublje u sjedalo, dalje od mene.
Uh, jezivo.
Pa, nisam potpuno ispao iz štosa.
Također sam pomalo pratio Jessicu, gledajući je kako utvrđuje svoja pitanja za Bellu.
Jedva sam čekao četvrti dio, deset pute željniji i nestrpljiviji kao znatiželjna djevojčica koja je htjela novi trač.
Također sam slušao Angelu Weber.
Nisam zaboravio zahvalnost koju sam osjećao prema njoj – što je mislila samo lijepe stvari za Bellu kao jedno i što je pomogla sinoć kao drugo. Tako sam čekao kroz jutro tražeći nešto što je ona željela. Pretpostavljao sam da će biti lako; kao za bilo kojeg čovjeka, mora postojati neka sitnica ili igračka koju je željela, Nekoliko, vjerojatno. Dostaviti ću nešto anonimno i bit ćemo jednaki. Ali Angela se pokazala gotovo teška što se tiče misli kao i Bella. Bila je čudno zadovoljna za adolescenta. Sretna. Možda je to bio razlog njenoj neobičnoj ljubaznosti – bila je jedna od onih rijetkih ljudi koji su imali što su željeli i željeli što su imali. Kada nije pazila na učitelje i bilješke razmišljala je o svoja dva mala brata blizanca koje je vodila na plažu za vikend – predviđajući njihovo uzbuđenje gotovo majčinskim zadovoljstvom. Često je brinula za njih, ali nije bila ogorčena zbog te činjenice… To je bilo jako lijepo.
Ali nije mi baš pomagalo.
Moralo je postojati nešto što je željela. Morati ću samo nastaviti tražiti. Ali poslije. Vrijeme je za Bellin sat trigonometrije s Jessicom.
Nisam gledao kuda idem dok sam išao na Engleski. Jessica je već bila na svom mjestu, objema nogama tapkajući nestrpljivo o pod dok je čekala Bellu da stigne.
Obrnuto kada sam se smjestio u meni dodijeljeno mjesto u učionici, postao sam jako miran.
Morao sam se posjetiti da se tu i tamo vrpoljim. Kako bi nastavio predstavu. Bilo je teško, moje su misli bile fokusirane na Jessicine. Nadao sam se kako će ona paziti, stvarno pokušati pročitati Bellino lice za mene.
Jessicino tapkanje se pojačalo kako je Bella ušla u prostoriju.
Izgleda … mrko. Zašto? Možda se ništa ne događa s Edwardom Cullenom. To bi bilo razočarenje. Pak… onda bi on bio slobodan … ako je odjednom zainteresiran za hodanje, ne smeta mi da mu pomognem…
Bellino lice nije izgledalo mrko, izgledalo je kao je kao da se opire. Bila je zabrinuta – znala je da ću čuti sve to. Nasmijao sam si se.
„Reci mi sve!“ Jess je zahtijevala dok je Bella vješala jaknu o naslonjač sjedala . Kretala se polako, oklijevajući.
Uh, kako je spora. Prijeđimo na sočne stvari!
„Što želiš znati?“ odugovlačila je Bella dok je sjedala na sjedalo.
„Što se dogodilo sinoć?“
„Častio me večerom i odvezao kući.“
I onda? Hajde, mora biti više od toga! Ionako laže, znam to. Pozvat ću je na to.
„Kako ste tako brzo stigli doma?“
Gledao sam Bellu kako vrti očima na sumnjičavu Jessicu.
„Vozi kao manijak bilo je prestrašno.“
Slabašno se nasmiješila, a ja sam se nasmijao na glas, prekidajući gsp. Masonovu objavu. Pokušao sam pretvoriti smijeh u kašalj, ali nikoga nije prevarilo. Gsp. Mason me strijeljao iritantnim pogledom, ali nisam se ni potrudio poslušati misao iza toga. Slušao sam Jessicu.
Huh. Zvuči kao da govori istinu. Zašto me tjera da to izvlačim iz nje riječ po riječ? Ja bi se hvalila iz cijelih pluća da sam to ja.
„Je li to bio kao spoj – jesi li mu rekla da se nađete ondje?“
Jessica je gledala kako iznenađenje prolazi Bellinim licem, i bila je razočarana kako iskreno izgleda.
„Ne – iznenadila sam se kada sam ga vidjela ondje.“ Bella joj je rekla.
Što se događa??? „Ali pokupio te za školu danas?“ Mora biti još nešto u priči.
„Da – i to je bilo iznenađenje, također. Primijetio je kako nisam imala jaknu sinoć.“
To nije baš zabavno, pomislila je Jessica, ponovno razočarana.
Umorio me način ispitivanja –želio sam čuti nešto što već nisam znao. Nadao sam se da nije toliko nezadovoljna da će preskočiti pitanja koja sam čekao.
„Pa hoćete li se opet vidjeti?“ zahtijevala je Jessica.
„Ponudio se da me odveze u Seattle u subotu jer misli kako moj kamionet nije dorastao tome – da li se to računa?“
Hmm. On svakako ide…pa, brine se za nju, na neki način. Mora tu biti nešto s njegove strane, ako ne s njene. Kako to može biti? Bella je luda.
„Da.“ Jessica je odgovorila na Bellino pitanje.
„Pa onda,“ Bella je zaključila. „Da.“
„Woe… Edward Cullen.“ Bez obzira sviđa li joj se on ili ne, ovo je veliko.
„Znam.“ Uzdahnula je Bella.
Ton njenog glasa ohrabrio je Jessicu. Napokon – zvuči kao da shvaća!
Mora shvatiti…
„Čekaj!“ Jessica je rekla, odjednom se sjetivši najbitnijeg pitanja. „Jeli te poljubio?“ Molim te reci da. I onda opiši svaku sekundu!
„Ne,“ promumljala je Bella, pogledavši dolje na svoje ruke, lica koje je padalo.
„Nije tako.“
K vragu. Željela sam…Ha. Čini mi se i ona.
Nasijao sam se. Bella je izgledala uznemirena oko nečega razočarenje koje je Jessica pretpostavlja. Ona to nije mogla željeti. Ne kada je znala ono što je znala. Nije mogla željeti biti tako blizu mojih zubi. Zbog svega što je znala. Imao sam otrovne zube.
Zadrhtao sam.
„Misliš li u subotu…?“ oštro je nastavila Jessica.
Bella je izgledala još frustriranije kad je rekla. „Stvarno sumnjam u to.“
Da doista želi. To nije dobro za nju.
Jeli mi se zato što sam gledao kroz Jessicine misli, Jessica činila u pravu?
Pola sekunde bio sam ometen idejom, nemogućnošću, kako bi je bilo poljubiti. Moje usne na njenim usnama, kameno hladno na toplom, popustljivoj svili…
I onda ona umire.
Protresao sam glavom, vrpoljeći se i prisilio se da pazim.
„O čemu ste pričali?“ Jesi li pričala s njim ili si ga natjerala da izvlači svaku informaciju ovako?
Teško sam se nasmijao. Jessica nije bila daleko.
„Ne znam, Jess, o mnogo stvari. Malo smo pričali o eseju iz Engleskog.“
Jako malo. Nasmijao sam se šire.
Daj. „Molim te. Bella. Daj mi koje detalje.“
Bella je razmišljala na trenutak.
„Pa, O.K. imam jedan. Trebala si vidjeti kako je konobarica očijukala s njim – previše. Ali on nije uopće obraćao pažnju na nju.“
Koji čudan detalj za podijeliti. Bio sam iznenađen što je Bella uopće to spomenula. Činilo se kao jako nebitna stvar.
Zanimljivo… „To je dobar znak. Jeli bila lijepa?“
Hmmm. Jessica je mislila više o tome nego ja. Mora biti da je to ženska stvar.
„Jako,“ rekla je Bella. „I vjerojatno imala devetnaest ili dvadeset.“
Jessica je trenutno bila ometena sjećanjem na Mikea na svom spoju u ponedjeljak navečer – Mike je bio malo previše prijateljski raspoložen prema konobarici koju Jessica nije smatrala lijepom uopće. Odgurnula je sjećanje i vratila se, gušeći svoju iritiranost, potragom za detaljima.
„Još bolje. Mora da mu se sviđaš.“
„Mislim,“ Bella je rekla polako, a ja sam bio na rubu sjedala, tijela veoma mirnog.
„Ali to je teško reći. Uvijek je tako tajnovit.“
Mora da nisam bio tako transparentno očit i izvan kontrole kako sam mislio,
Pak… kako je ona dobro promatrala… Kako nije shvatila da sam zaljubljen u nju?
Pregledao sam naš razgovor, gotovo iznenađen kako to nisam rekao na glas. Osjećalo se kao da je to znanje bilo podtekst svake riječi između nas. Ah. Kako sjediš preko puta muškog manekena i vodiš razgovor?
„Ne znam kako si bila dovoljno hrabra da ostaneš nasamo s njim,“ rekla je Jessica. Šok je proletio Bellinim licem. „Zašto?“
Čudne reakcije. Što misli da sam mislila? „On je tako…“ Koja je prava riječ? „Zastrašujući. Ne bih znala što mu reći.“ Nisam mogla ni pričati engleski s njim danas, a sve što je rekao je bilo dobro jutro. Mora da sam zvučala kao totalni idiot.
Bella se nasmijala. „Imam nekih problema i ja kada sam u njegovoj blizini.“
Mora da pokušava da se Jessica osjeća bolje. Bila je neprirodno pribrana kada smo bili zajedno.
„Oh da.“ Jessica je uzdahnula. „Nevjerojatno je zgodan.“
Bellino je lice naglo bilo hladnije. Oči su joj zasjela na isti način kada bi ustala protiv nepravde. Jessica nije primijetila promjenu u njenom izrazu.
„Imao u njemu mnogo više od toga.“ Opalila je Bella.
Ohhh. Sada stižemo negdje. „Zaista? Kao što?“
Bella je zagrizla usnu na trenutak. „Ne znam to objasniti kako treba,“ konačno je rekla.
„Ali on je još više nevjerojatan iza tog lica.“ Pogledala je od Jessice, oči blago ne fokusirane kao da je zurila u nešto daleko. Osjećaj koji sam osjećao je bio blago sličan onome kada bi me Carlise i Esme hvalili više no što bi zaslužio. Sličan, ali jači, preplavljujući.
Prodaju gluposti nekom drugom – nema ništa bolje od tog lica! Osim njegovog tijela. „Jeli to moguće?“ Jessica se zahihotala.
Bella se nije okrenula. Nastavila je zuriti u daljinu, ignorirajući Jessicu. Normalna bi osoba likovala. Možda kada bi nastavila s jednostavnim pitanjima. Ha, ha.
Kao da pričam s djetetom u vrtiću. „Znači sviđa ti se,onda?“
Opet sam se ukočio.
Bella nije gledala Jessicu. „Da.“
„Mislim, da li ti se uistinu sviđa?“
„Da.“
Pogledaj kako se zarumenila.
I ja sam.
„Koliko ti se sviđa?“ Jessica je zahtijevala.
Razred Engleskog se mogao zapaliti a ja ne bi primijetio. Bellino je lice bilo blago crveno sada – gotovo sam mogao osjećati toplinu iz mentalne slike.
„Previše,“ šapnula je. „Više nego što se ja sviđam njemu. Ali ne znam kako mogu tome pomoći.“
K vragu! Što je gsp. Varner pitao sada? „Um – koji broj gsp. Varner?“
Bilo je dobro što Jessica ne može više ispitivati Bellu. Trebala mi je minuta. O čemu je zaboga ta djevojka sada razmišljala? Više nego se ja sviđam njemu? Kako je to smislila? Ali ne vidim kako tomu pomoći? Što je to trebalo značiti? Nisam mogao naći nikakvo racionalno objašnjenje za ta riječi. Bile su besmislene.
Čini se kako ništa ne mogu uzeti za gotovo. Očite stvari, stvari koje su imale perfektnog smisla, nekako su se okrenule naopako u njenom bizarnom mozgu?
Više nego se ja sviđam njemu? Možda još ne bi trebao isključiti instituciju. Bacio sam pogled na sat škripeći zubima. Kako se tek minute mogu činiti nevjerojatno dugima besmrtniku? Gdje je moj pogled?
Čeljust mi je bila čvrsto zaključana, kroz cijeli sat trigonometrije gsp. Varnera. Čuo sam više od tog predavanja u mom razredu. Bella i Jessica nisu opet progovorile ali je Jessica pogledala Bellu nekoliko puta , i jednom opet je njeno lice bilo briljantno crno bez očitog razloga.
Ručak nije mogao stići dovoljno brzo.
Nisam bio siguran hoće li Jessica dobiti nešto od odgovora koje sam ja čekao kada završi sat, ali Bella je bila brža od nje.
Čim se zvono oglasilo Bella se okrenula Jessici.
„Na Engleskom Mike me pitao jesi li što rekla o ponedjeljku navečer,“ Bella je rekla, osmijeh joj se rastezao na rubovima usana. Razumio sam ovo kao što uistinu i je – obrana je najbolji napad.
Mike je pitao o meni? Radost je odjednom ostavila Jessicin um mekšim, nezaštićenim, bez obične oštrine. „Šališ se! Što je rekao?“
„Rekla sam mu da si se odlično zabavila – izgledao je zadovoljan.“
„Reci mi točno što je rekao i tvoj točan odgovor.“
To je sve što ću dobiti od Jessice danas očito. Bella se smijala kao da je mislila na istu stvar. Kao da je dobila rundu.
Pa, ručak će biti druga priča. Biti ću uspješniji u dobivanju odgovora iz nje od Jessice, pobrinuti ću se za to.
Jedva sam mogao podnijeti da povremeno čujem Jessicu kroz četvrti sat.
Nisam imao strpljenja za posesivne misli o Mikeu Newtonu. Bilo mi je dosta njega zadnja dva tjedna. Bio je sretan što je živ.
Bezvoljno sam se kretao kroz sat tjelesnog s Alice, onako kako smo se uvijek kretali kada se radilo o fizičkim aktivnostima s ljudima. Ona je bila moja partnerica, naravno. Bio je prvi dan badmintona. Uzdahnuo sam od dosade njišući reket u sporim pokretima kako bi odbacio lopticu natrag na drugu stranu. Lauren Mallory je bila u drugom timu; promašila je.
Alice je vrtjela reket kao palicu zureći u strop.
Svi smo mrzili tjelesni, posebno Emmett. Igre u kojima se nešto baca, bile su uvrede njegovoj osobnoj filozofiji. Na tjelesnom je bilo ore no obično – osjećao sam se iznervirano kao Emmett uvijek.
Prije no što mi je glava gotovo eksplodirala od nestrpljenja, trener Clapp završio je igru i poslao nas ranije van. Bio sam smiješno zahvalan što je preskočio doručak – novi pokušaj dijete – i stalna glad koja ga je natjerala da požuri napustiti školu i nađe negdje masni ručak. Obećao se je kako će početi ponovno sutra…
Ovo mi je dalo dovoljno vremena da dođem do zgrade za matematiku prije no Bellin sat završi.
Uživaj, pomislila je Alice dok je odlazila naći se s Jasperom. Još samo nekoliko dana da budem strpljiva. Pretpostavljam da nećeš pozdraviti Bellu za mene, zar ne?
Bijesno sam protresao glavu. Jeli Bella u svemu fizičkom bila tako nesnalažljiva?
Biti će sunčano ovaj vikend. Možda bi želio promijeniti planove.
Uzdahnuo sam i nastavio u suprotnom smjeru.
Naslonio sam se na zid do vrata, čekajući. Bio sam dovoljno blizu da sam mogao čuti Jessicine riječi kroz cigle kao i njene misli.
„Nećeš sjediti s nama danas, zar ne?“
„Mislim da ne,“ odgovorila je Bella čudno nesigurno.
Zar nisam obećao da ću provesti ručak s njom? O čemu razmišlja?
Izišle su iz razreda zajedno i obje cure u bile iznenađene kada su me vidjele. Ali mogao sam čuti samo Jessicu.
Lijepo. Ah. Oh, da ovdje se događa više no što mi govori. Možda je nazovem večeras… Ili je možda ne bi trebala ohrabrivati. Huh. Nadam se kako će ju brzo zaboraviti. Mike je sladak ali… wow.
„Vidimo se poslije, Bella.“
Bella je hodala prema meni te je stala korak od mene, još uvijek nesigurna. Koža joj je bila ružičasta preko jagodičnih kostiju.
Znao sam ju sada dovoljno kako bih bio siguran da nema straha iza njenog oklijevanja. Očito, ovdje se radilo o nekom bezdanu koji je zamislila između svojih i mojih osjećaja. Više no što se ja njemu sviđam. Apsurdno!
„Zdravo,“ rekao sam, odsječenog glasa.
Lice joj je postalo veselije. „Bok.“
Nije mislila reći ništa drugo, pa sam poveo put do kavane a ona je polako hodala pored mene.
Jakna je upalila – njen miris nije bio udarac kao obično. Bilo je to samo pojačanje boli koji sam već osjećao. Mogao sam ga ignorirati više no što sam ikada smatrao da je moguće.
Bella je bila nemirna u redu za čekanje, igrajući se rastreseno s patentom svoje jakne i nervozno se prebacujući s noge na nogu. Često bi bacila pogled na mene, ali kada bi srela moj pogled, pogledala bi dolje, zasramila bi se. Jeli to bilo zato što je toliko ljudi zurilo u nas? Možda je mogla čuti glasne šapate – tračevi su bili u riječima jednako koliko i u mislima.
Ili je možda shvatila iz moga izraza, da je bila u nevolji.
Nije ništa rekla dok sam uzimao njen ručak. Nisam znao što voli – ne još – pa sam uzeo pomalo od svega.
„Što radiš?“ prosiktala je niskim glasom. „Ne uzimaš valjda sve to za mene.“
Protresao sam glavom i pokazao pladanj na blagajni. „Pola je za mene, naravno.“
Podigla je sumnjivo jednu obrvu, ali nije ništa više rekla dok sam plaćao hranu i otpratio ju do stola gdje smo sjedili tjedan prije njenog katastrofalnog iskustva s krvnom grupom. Činilo se kao mnogo više no nekoliko dana. Sada je sve bilo drugačije.
Ponovno je sjela preko puta mene. Gurnuo sam pladanj prema njoj.
„Uzmi što god želiš.“ Ohrabrio sam je.
Uzela je jabuku i okrenula ju u rukama, znatiželjnog izgleda lica.
„Znatiželjna sam.“
Koje iznenađenje.
„Što bi napravio kada bi te tko izazvao da pojedeš hranu?“ nastavila je niskim glasom koji ljudske uši ne bi mogle čuti. Uši besmrtnika bile su druga stvar, kada su obrećale pažnju. Trebao sam im nešto prije spomenuti….
„Uvijek si znatiželjna.“ Požalio sam se. Pa dobro. Nije kao da to prije nisam morao jesti. To je bio dio pretvaranja. Neugodni dio.
Posegnuo sam za najbližu stvar, i zadržao njene oči dok sam odgrizao najmanji dio onoga što li je već to bilo. Bez gledanja, nisam mogao znati. Bila je to sluzasta i debela, odvratna ljudska hrana. Prožvakao sam brzo i progutao, nastojeći ne napraviti grimasu. Hrana se polako i neugodno kretala kroz moje grlo.
Uzdahnuo sam na pomisao na to kako ću ju morati izbaciti natrag poslije. Gadljivo.
Bellin je izraz bio šokiran. Impresioniran.
Htio sam preokrenuti očima. Naravno da smo usavršili takve obmane.
„Kada bi te netko izazvao da pojedeš zemlju, mogla bi, jeli tako?“
Nos joj se namreškao i nasmijala se. „Jesam jednom… na izazov. Nije bilo tako loše.“
Nasmijao sam se. „Zašto nisam iznenađen.“
Izgledaju kao da im je udobno, zar ne? Dobar govor tijela. Dati ću Belli moj dio poslije. Naginje se prema njoj na baš onako kako bi trebao, da je zainteresiran. Izgleda zainteresirano.
Izgleda… savršeno. Uzdahnula je Jessica. Jam.
Sreo sam Jessicine znatiželjne oči, i pogledala je sa strane nervozno, brbljajući djevojci do sebe.
Hmmm. Vjerojatno bolje da ostanem na Mikeu. Stvarnost, ne maštarija…
„Jessica analizira sve što radim,“ informirao sam Bellu. „Sve će ti priopćiti poslije. “
Ponovno sam odgurnuo pladanj njoj – pica, shvatio sam – pitajući se kako je najbolje početi.
Moje bivše frustracije bljesnule su kako su se riječi ponavljale u mojoj glavi: Više nego što se ja njemu sviđam. Ali ne znam kako da tomu pomognem.
Uzela je griz istog komada pice. Zapanjilo me kako je puna povjerenja.
Naravno, nije znala da sam otrovan – ali to što dijelimo hranu je neće ozlijediti.
Očekivao sam da će me drugačije tretirati. Kao što drugo. Nikada nije – bar ne u negativnom smislu…
Početi ću nježno.
„Pa konobarica je bila lijepa, je li?“
Ponovno je podignula obrvu. „Zaista nisi opazio?“
Kao da ijedna žena može uhvatiti moju pažnju osim Belle. Apsurdno, ponovno.
„Ne, nisam obraćao pažnju. Imao sam mnogo toga na umu.“ Ni najmanje od svega je bili dodir meke bluze….
Dobro je što je obukla taj ružni džemper danas.
„Jadna djevojka,“ rekla je Bella smijući se.
Sviđalo joj se što mi konobarica ni na koji način nije bila interesantna. Mogao sam to razumjeti. Koliko sam puta razmišljao o tome da Mikea Newtona učinim invalidom na biologiji?
Nije zbilja mogla vjerovati da njeni ljudski osjećaji, ostvarenje sedamnaest kratkih smrtnih godina, mogu biti jači nego besmrtna strast koja se nakupljala u meni stoljećima.
„Nešto što si rekla Jessici…“ Nisam mogao zadržati glas uobičajenim. „Pa, to me muči.“
Bila je odmah na obrani. „Ne čudim se da si čuo nešto što ti se na sviđa. Znaš što se kaže za one koji prisluškuju.“
Oni koji prisluškuju nikada ne čuju dobro o sebi.
„Upozorio sam te da ću slušati,“ podsjetio sam je.
„A ja sam tebe upozorila kako ne želiš znati sve što ja mislim.“
Ah, mislila je o onome kada sam ju rasplakao. Žaljenje mi je glas učinilo tanjim.
„Jesi. Ali nisi baš u pravu, pak. Želim znati što misliš – sve. Samo bi želio… da ne misliš neke stvari.“
Više polulaži. Znao sam da ne bi trebao željeti da ona mari za mene. Ali jesam. Naravno da jesam.
„To je baš različito.“ Promumljala je, namrštivši se.
„Ali nije u tome stvar sada.“
„Onda što je?“
Nagnula se prema meni, ruke lagano ovijene oko grla. To je privuklo moje oko – smelo me. Kako mora da je meka ta koža…
Usredotoči se, naredio sam si…
„Zar ti uistinu misliš da se ja više sviđam tebi nego ti meni?“ pitao sam ju. Pitanje mi je zvučalo smiješno, kao da su riječi poremećene.
Oči su joj se raširile, disanje stalo. Tada je maknula pogled, brzo treptajući. Njen se dah pretvorio u tih šapat.
„Opet to radiš,“ promumljala je.
„Što?“
„Zasljepljuješ me,“ priznala je, i srela moje oči.
„Oh.“ Hmm. Nisam bio sam baš siguran što da napravim u svezi s tim. Niti sam bio siguran da ju želim zasljepljivati. Još sam bio oduševljen da mogu. Ali to nije pomagalo tijeku razgovora.
„Nisi ti kriv.“ Uzdahnula je. „Ne možeš si pomoći.“
„Hoćeš li mi odgovoriti na pitanje?“ Zahtijevao sam.
Zurila je u stol. „Da.“
To je bilo sve što je rekla.
„Da odgovoriti ćeš mi na pitanje, ili da, to stvarno misliš?“ nestrpljivo sam pitao.
„Da, zaista to mislim,“ rekla je bez da je pogledala gore. Bio je tu ne razgovijetan pod ton tuge u njenom glasu. Ponovno se zacrvenjela, i njeni su se zubi nesvjesno micali kako bi zabrinuli njenu usnu.
Iznenada sam shvatio da je to njoj bilo jako teško priznati, jer zaista vjerovala u to.
A ja nisam bio ništa bolji od one kukavice Mikea, tjerajući ju da potvrdi svoje osjećaje prije nego ja potvrdim svoje. Nije bilo bitno što se činilo kako je moja strana jako jasna. Nisam dopri do nje, stoga nisam imao ispriku. „Nisi u pravu.“ Obećao sam. Mora čuti nježnost u mom glasu.
Bella me pogledala,oči joj nisu odavale ništa. „Ne možeš to znati,“ šapnula je.
Mislila je da podcjenjujem njene osjećaje jer ne mogu čuti njene misli. Ali, istina, ona je podcjenjivala moje.
„Zbog čega tako misliš?“ pitao sam se.
Zurila je natrag u mene, s naborom između obrva, grizući usne. Po milijunti put, očajnički sam želio samo da ju mogu čuti.
Gotovo da ću je početi preklinjati da mi kaže s čime se muči, ali podigla je prst kako bi me spriječila da progovorim.
„Pusti me da razmislim,“ zahtijevala je.
Dok god je samo organizirala svoje misli, mogao sam biti strpljiv.
Ili sam se mogao pretvarati da sam.
Pritisnula je ruke zajedno, prevrćući i okrećući svoje mršave prste. Gledala je svoje ruke kao da pripadaju nekom drugom dok je govorila.
„Pa, osim očitog,“ promumljala je. „Ponekad… ne mogu biti sigurna – ja ne znam čitati misli – ali ponekad se čini kao da mi pokušavaš reći zbogom, dok govoriš nešto drugo.“ Nije pogledala gore.
Uhvatila je to,nije li? Jeli shvatila kako me je samo slabost i sebičnost držala ovdje? Jeli mislila lošije o meni zbog toga?
„Dobro zapažaš.“ Izdahnuo sam i onda gledao u užasu kako bol prolazi kroz njen izraz. Požurio sam da proturječim njenoj pretpostavci. „Baš zato si u krivu, pak -“ počeo sam i onda zastao, sjećajući se riječi njenog objašnjenja.
Mučile su me, premda nisam bio siguran dali sam dobro shvatio. „Kako to misliš, očito?“
„Pa, pogledaj me,“ rekla je.
Gledao sam. To je sve što sam stalno radio. Što je time mislila?
„Sasvim sam obična,“ objasnila je. „Pa, osim loših stvari, kao bliskih susreta s smrću i što sam toliko nespretna da sam gotovo invalid. I pogledaj sebe. “ Zagrijala je zrak put mene, kao da je govorila o nečem tako očitom toliko da nije bilo potrebe to uopće govoriti.
Mislila je da je obična? Mislila je da sam nekako bolji od nje? Po čijoj procijeni?
Budalastih, ograničenog uma, slijepih ljudi kao što su Jessica ili Gđa. Coppe? Kako nije mogla shvatiti da je ona bila najljepše…. Najdivnije….
Riječi ionako nisu bile dovoljne.
I nije imala pojma.
„Ne vidiš sebe baš jasno, znaš?“ rekao sam joj. „Priznati ću da si u pravu oko loših stvari…“ nasmijao sam se bez humora. Nisam misli kako je zla sudbina koja ju je progonila komična. Nespretnost, je pak bila pomalo smiješna. Mila. Bili mi vjerovala kada bi joj rekao kako je lijepa unutra i van? Možda bi je usporedba malo više uvjerila. „Ali ti nisi čula što je svaki ljudski muškarac mislio tvog prvog dana.“
Ah, nada, uzbuđenje, nestrpljivost tih misli. Brzina kojom bi se pretvorile u nemoguće maštarije. Nemoguće, jer nije željela ni jednog od njih. Ja sam bio onaj kome je rekla da.
Moj osmijeh mora da je bio samodopadan.
Njeno je lice bilo prazno od iznenađenja. „Ne vjerujem u to,“ promumljala je.
„Vjeruj mi bar samo jednom, ti si suprotno od običnog.“
Samo njeno postojanja bilo je dovoljno da opravda stvaranje cijelog svijeta.
Nije bila naviknuta na komplimente. Mogao sam to vidjeti. Još jedna stvar na koju će se morati naviknuti. Zarumenjela se, mijenjajući temu.
„Ali ja na govorim zbogom.“
„Zar ne vidiš? To dokazuje da sam u pravu. Ja marim više, jer ako to mogu učiniti…“ Hoću li ikada bit dovoljno nesebičan da uradim pravu stvar? Protresao sam glavu u očaju. Morati ću naći snage. Zaslužila je život. Ne ono što je Alice vidjela za nju. „Ako je odlazak prava stvar za napraviti…“ I morala je to biti prava stvar, zar nije? Nije bilo nikakvog nemarnog anđela. Bella nije pripadala meni. „Onda ću povrijediti sebe, kako bi se spriječio da povrijedim tebe, da ti budeš sigurna.“
Kako sam rekao te riječi želio sam da budu istinite.
Zurila je u mene. Moje su je riječi nekako uspjele razljutiti. „I ti misliš da ja neću napraviti isto?“ zahtijevala je bijesno.
Tako bijesna – tako meka i lomljiva. Kako bi ona ikada mogla koga povrijediti?
„Nikada nećeš morati birati,“ rekao sam joj, utučen ponovno velikom razlikom između nas.
Zurila je u mene, briga joj je zamijenila ljutnju u njenim očima ističući mali nabor između njih.
Nešto je uistinu krivo s poretkom svemira ako netko tako dobar i lomljiv nije zavrijedio anđela čuvara da je čuva van nevolja.
Pa, pomislio sam crnim humorom, bar ima vampira čuvara.
Nasmijao sam se. Kako sam volio svoju ispriku da ostanem. „Dakako, to što te pokušavam održati sigurnom, počinje se činiti kao cjelodnevni posao koji zahtjeva moju stalnu prisutnost.“
Ona se nasmijala, također. „Nitko me nije pokušao srediti danas.“ Rekla je lagano, i onda je njeno lice počelo nagađati na pola sekunde i oči su joj opet postale nečitke.
„Da.“ Suho sam dodao.
„Još.“ Složila se na moje iznenađenje. Očekivao sam da će poreći ikakvu potrebu za zaštitom.
Kako može? Sebični kreten? Kako nam ovo može raditi? Rosaliein probadajući mentalni vrisak razbio je moju koncentraciju.
„polako, Rose,“ čuo sam Emmettov šapat preko cijele kavane. Ruke su mu bile oko njenih ramena, držeći ju čvrsto na njegovoj strani – obuzdavajući je.
Oprosti, Edward, pomislila je Alice tiho. Shvatila je kako Bella zna previše iz vašeg razgovora… i, pa, bilo bi gore da joj nisam rekla istinu odmah. Vjeruj mi za to.
Bacio sam pogled na mentalnu sliku koja je slijedila i što bi se dogodilo da sam rekao Rosalie da Bella zna da sam ja vampir kod kuće, gdje se Rosalie nije morala pretvarati. Morati ću sakriti mog Aston Martina negdje van države ako se na smiri dok škola ne završi.
Prizor mog najdražeg auta, u komadićima i zapaljenog me uzrujao – premda sam znao da sam zaslužio kaznu.
Ni Jasper nije bio sretniji, poslije ću se zabaviti ostalima. Imao sam tako malo vremena dodijeljenog s Bellom, i nisam ga mislio potratiti. Čuo sam Alice kako me podsjeća da imam nekog posla.
„Imam još jedno pitanje za tebe.“ Rekao sam isključujući Rosaline mentalne histerije.
„Pucaj.“ Rekla je Bella smiješeći se.
„Da li stvarno moraš ići u Seattle ovu subotu, ili je to samo isprika da izbjegneš odbiti sve svoje udvarače?“
Napravila je grimasu. „Znaš, još ti nisam zaboravila za Tylera. Ti si kriv što je on uvjeren da ide na ples sa mnom.“
„Oh, našao bi on priliku pitati te i bez mene – ja sam samo zapravo želio vidjeti tvoje lice.““
Nasmijao sam se sad sjetivši se njenog užasnog izraza. Ništa što sam joj ikada rekao o svojoj tamnoj priči nikada nije učinilo da izgleda tako užasnuto. Istina je nije plašila. Željela je biti sa mnom. To me zbunjivalo.
„Da sam te ja pitao, bili me odbila?“
„Vjerojatno ne.“ Rekla je. „ali bi ti otkazala poslije – odglumila bolest ili zavrnuti gležanj.“
Kako čudno. „Zašto bi to napravila?“
Protresla je glavom kao da je razočarana što nisam odmah shvatio.
„Nikada me nisi vidio na tjelesnom, pretpostavlja, ali mislila sam kako ćeš shvatiti.“
Ah. „Misliš li ti na to što ne možeš hodati preko ravne, stabilne površine bez da nađeš nešto o što ćeš zapeti?“
„Očito.“
„To ne bi bio problem. Sve je u vođenju.“
Na djelić sekunde, bio sam preplavljen idejom mene kako je držim u svojim rukama na plesu – gdje bi sigurno nosili nešto lijepo i profinjeno radije nego ovaj grozan džemper.
Savršeno jasno, sjetio sam se kako se njeno tijelo osjećalo pod mojim nakon što sam ju odbacio s putanje dolazećeg kamioneta. Jače od panike i očaja ili razočaranja mogao sam se sjetiti tog osjećaja. Bila je tako topla i meka, savršeno pristajući u moj kameni oblik…
Trgnuo sam se natrag iz tog sjećanja.
„Ali nikada mi nisi rekla -“ brzo sam rekao sprečavajući ju da se prepire sa mnom oko njene nespretnosti, kao što je očito namjeravala . „Jesi li odlučna po pitanju odlaska u Seattle, ili bi ti smetalo da radimo nešto drugo?“
Neiskren – dajući joj izbor bez da sam joj dao opciju da provede dan bez mene. Ne baš pošteno od mene. Ali obećao sam joj nešto sinoć… i sviđala mi se ideja da ga ispunim – jednako koliko me ta ideja užasavala.
Sunce će sjati u subotu. Mogao sam joj pokazati pravog sebe, ako sam bio dovoljno hrabar izdržati užas i gađenje. Znao sam baš dobro mjesto gdje bih napravio taj rizik…
„Otvorena sam za opcije,“ Bella je rekla. „Ali morala bih te pitati uslugu.“
Potvrdio sam. Što bi ona to željela od mene?
„Što?“
„Mogu li ja voziti?“
Jeli ova ideja humor? „Zašto?“
„Pa, većinom zato što sam rekla Charliu da idem u Seattle, baš je pitao jeli idem sama, a u to vrijeme uistinu jesam. Kada bi pitao opet vjerojatno ne bi lagala, a ne mislim da će opet pitati, a ako ostavim kamionet kući, to će samo nepotrebno povući temu. Također, i zato što me tvoja vožnja plaši.“
Preokrenuo sam očima prema njoj. „Od svih stvari koje bi te mogle plašiti, ti se brineš oko moje vožnje.“ Zbilja, njen je mozak radio naopako. Protresao sam glavom, užasnut.
Edwad, pozvala je Alice hitno.
Iznenada sam zurio natrag u svijetli krug sunčeva svjetla, susreo se s Alicinim vizijama.
To je bilo mjesto koje sam dobro poznavao, mjesto kamo sam planirao odvesti Bellu – mala livada gdje nitko osim mene nije išao. Tiho, lijepo mjesto gdje sam mogao računati na to d ću biti sam – daleko od bilo kakvog traga ljudi tako da je čak i moj um mogao imati malo mira i tišine.
Alice ga je također prepoznala, jer me vidjela tamo ne baš tako davno u drugoj viziji – jednoj od onih bliještećih, neodređenih vizija koje mi je Alice pokazala ono jutro kad sam spasio Bellu od kamioneta.
U toj bljeskajućoj viziji, nisam bio sam. A sada je bilo jasno – Bella je bila sa mnom tamo. Pa sam bio dovoljno hrabar. Zurila je u mene, duge joj plesale preko lica, očiju bez dubine.
To je isto mjesto, pomislila je Alice, njen um pun užasa koji nije odgovarao viziji. Napetost, možda, ali užas? Što je mislila, isto mjesto?
I tada sam to vidio.
Edward! Alice je brzo protestirala. Volim ju, Edward!
Opako sam ju isključio.
Nije voljela Bellu kao ja. Njena je vizija bila nemoguća. Pogrešna. Nekako je bila zaslijepljena, vidjela nemoguće.
Nije prošlo ni pola sekunde. Bella je gledala znatiželjno u moje lice, čekajući da odobrim njen zahtjev. Jeli vidjela bljesak straha ili je to bilo prebrzo za nju?
Fokusirao sam se na nju, na naš nezavršen razgovor, gurajući Alice i njene slabe pogrešne vizije iz mojih misli. Nisu zasluživale moju pažnju.
Nisam uspio zadržati miran ton našeg razgovora, pak.
„Zar nećeš željeti reći svom ocu da provodiš dan sa mnom?“
Pitao sam, tama mi je izlazila iz glasa,
Odgurnuo sam vizije opet, pokušavajući ih odgurati dalje, spriječiti ih da bljeskaju u mojoj glavi.
„S Charliem, manje je uvijek više.“ Bella je rekla sigurna u tu činjenicu. „Gdje idemo, ionako?“
Alice je bila u krivu. Smrtno u krivu. Nije bilo šanse za to. I to je samo bila stara vizija, nije vrijedila sada. Stvari su se promijenile.
„Vrijeme će biti lijepo,“ rekao sam joj polako, polako boreći se protiv panike i neodlučnosti. Alice je bila u krivu. Nastaviti ću kao da nisam ništa vidio ni čuo.
„Pa kloniti ću se od očiju javnosti… i, ti možeš ostati sa mnom, volio bih to.“
Bela je shvatila odmah; oči su joj bile svijetle i željne. „I pokazati ćeš mi što si mislio o suncu?“
Možda, kao toliko puta prije njena reakcija bude suprotna od očekivane. Nasmijao sam se na tu mogućnost, boreći se da se vratim na veseliji trenutak. „Da, ali…“ Nije rekla da. „Ako ne želiš biti… sama sa mnom, radija bih ipak da ne ideš u Seattle sama. Drhtim na pomisao nevolje koju bi mogla naći u tako velikom gradu.“
Usne su joj se stisnule, uvrijedila se.
„Pheonix je tri puta veći od Seattlea – samo u populaciji. U veličini - “
„Ali čini se da nije došao red na tebe u Pheonixu.“ Rekao sam joj prekidajući joj opravdanja. „Pa bi radije da ostaneš sa mnom.“
Mogla je ostati zauvijek a ni to ne bi bilo dovoljno.
Ne smijem tako misliti. Nismo imali zauvijek. Sekunde koje su prolazile brojale su se više o ikada prije; svaka ju je sekunda mijenjala dok sam ja ostajao netaknut.
„Pa eto neće mi smetati da ostanem sama s tobom.“ Rekla je.
Neće – jer su njeni instinkti ostali naopako.
„Znam,“ uzdahnuo sam. „Ali ipak bi trebala reći Carlieu“
„Zašto bi za ime svijeta trebala to napraviti?“ pitala je zvučeći užasnuto.
Zurio sam u nju., vizije, nisam uspio odgurati vrludajuću odvratnost iz glave.
„Da mi daš mali poticaj da te vratim.“ Prosiktao sam. Mogla mi je dati toliko – jednog svjedoka koji bi me prisilo da budem oprezan.
Zašto mi je Alice baš sada tjerala svoje znanje?
Bella je glasno progutala i zurila u mene na dug trenutak. Što je vidjela?
„Mislim kako ću riskirati.“ Rekla je.
Uh! Jeli je uzbuđivalo to što riskira život? Neki nalet adrenalina za kojim je žudjela?
Namrštio sam se Alice, koja je srela moj pogled s prijetnjom u njemu. Pokraj nje Rosalie je bijesno režala, ali me nije mogla manje biti briga. Neka uništi auto. Bila je to samo igračka.
„Pričajmo o nečem drugom,“ predložila je Bella iznenada.
Pogledao sam natrag u nju pitajući se kako može biti tako ravnodušna prema onom što je bilo bitno.Zašto me nije vidjela kao čudovište koje sam i bio?
„O čemu želiš razgovarati?“
Oči su joj poletjele lijevo pa desno kao da je provjeravala da nitko ne prisluškuje.
Mora da planira predstaviti još jednu temu vezanu uz mit. Oči su joj se smrzle na trenutak i tijelo ukočilo, onda me pogledala.
„Zašto si otišao na Kozije Stijene prošli vikend… loviti? Charlie je rekao kako to nije dobro mjesto za kampiranje, zbog medvjeda.“
Tako nevažno. Zurio sam u nju, podižući jednu obrvu.
„Medvjedi?“ izdahnula je.
Nasmijao sam se, gledajući kako joj to sjeda. Hoće li je ovo natjerati da me shvaća ozbiljnije?
Hoće li išta?
Sabrala je izraz. „Znaš,nije sezona medvjeda,“ rekla je ozbiljno, sužavajući oči.
„Ako pažljivije čitaš, zakoni se odnose samo na one koji love oružjem.“
Izgubila je kontrolu nad licem ponovno na trenutak. Usne su joj se otvorile.
„Medvjedi?“ rekla je opet, pokusno pitanje ovaj put radije nego izdisaj šoka.
„Grizli je Emmettu najdraži.“
Gledao sam njene oči, vidjevši kako joj ovo sjeda.
„Hmm.“ Promumljala je. Zagrizla je picu, gledajući dolje. Prožvakala je potpuno, i onda uzela piće.
„Pa,“ rekla je, konačno gledajući gore. „Što je tebi najdraže?“
Pretpostavio sam da sam trebao očekivati nešto ovako, ali nisam. Bella je uvijek bila zanimljiva, u najmanju ruku.
„Puma.“ Grubo sam odgovorio.
„Ah,“rekla je prirodnim tonom. Otkucaji srca su joj nastavili mirno i ujednačeno, kao da raspravljamo o najdražem restoranu.
Dobro, onda. Ako se željela ponašati da je ovo nište neuobičajeno…
„Naravno, moramo paziti da ne utječemo na okoliš nemarnim izlovom,“ rekao sam joj glasa odvojenog, bolničkog. „Pokušavamo se usredotočiti na područja prenaseljena grabežljivcima – idući koliko god daleko treba. Ima uvijek dovoljno jelena ovdje, i oni će biti dovoljni, ali gdje je zabava u tome?“
Slušala je s pristojno zainteresiranim izrazom, kao da sam ja učitelj koji drži predavanje. Morao sam se nasmijati.
„Da zaista,“ mirno je promumljala, uzimajući još jedan griz pice.
„Rano proljeće je Emmettu najdraže jer je sezona medvjeda.“ Rekao sam nastavljajući s predavanjem. „Tek se bude iz zimskog sna, pa su malo razdražljivi.“
Sedamdeset godina poslije, i on još nije prešao preko toga što je izgubio prvi meč.
„Nema ništa zabavnije od razdražljivog grizli medvjeda.“ Složila se Bella svečano kimajući.
Nisam mogao zadržati drhtaj dok sam tresao glavom na njenu nelogičnu mirnoću. Morala me razuvjeriti.
„Reci mi što zaista misliš, molim te.“
„okušavam to zamisliti – ali ne mogu,“ rekla je,pregib se pojavio između njenih očiju. „Kako lovite medvjeda bez oružja?“
„Oh, imamo mi svoje oružje,“ rekao sam joj i onda joj bljesnuo široki osmjeh. Očekivao sam da će se povući, ali bila je veoma mirna gledajući me. „Ali ne ono koje bi uzeli u obzir kad su pisali lovačke zakone. Ako si ikada vidjela napad medvjeda na televiziji, trebala ni moći zamisliti Emmeta kako lovi.“
Bacila je pogled na stol gdje su drugi sjedili i zadrhtala.
Napokon. A onda sam se nasmijao sebi, jer sam znao kako je dio mene želio da ostane ravnodušna.
Njene tamne oči su bile raširene i duboke i zurile su u mene sada. „Jesi li i ti kao medvjed, također?“ pitala je gotovo u šapatu.
„Više kao puma, ili mi bar tako kažu,“ rekao sam joj pokušavajući zvučati odsječeno ponovno. „Možda naše performanse upućuju na nešto.“
Usne su joj se malko povukle u kutu. „Možda,“ ponovila je. A onda joj se glava nagnula u stranu i znatiželja je iznenada bila u njenim očima.
„Jeli ro nešto što ću moći vidjeti?“
Nije mi trebala Alice ilustrirati ovaj užas – moja je mašta bila dovoljna.
„Ne nikako,“ zarežao sam na nju.
Odmaknula se od mene očiju zbunjenih i uplašenih.
Ja sam se odmaknuo također, želeći ostaviti mjesta između nas. Nikada neće vidjeti, Zar ne? Neće učiniti ništa da mi pomogne da je održim na životu.
„Pre strašno za mene?“ pitala je, jednakog glasa. Njeno srce, je ipak, brže kucalo.
„Da je zbog toga, poveo bi te večeras,“ izgovorio sam kroz zube. „Treba ti zdrava doza straha. Ništa ne bi bilo bolje za tebe.“
„Onda zašto?“ zahtijevala je .
Mračno sam zurio u nju, čekajući da se prepadne. Ja sam s bojao. Mogao sam jasno zamisliti Bellu uz mene dok lovim…
Njene su oči ostale znatiželjne, nestrpljive, ništa više. Čekala je odgovor ne predajući se.
Ali naš je sat istekao.
„Poslije.“ Opalio sam i ustao na noge. „Zakasnit ćemo.“
Pogledala je oko sebe, dezorijentirana, kao da je zaboravila da smo za ručkom.
Kao da je zaboravila da smo u školi – iznenađena što nismo sami na nekom privatnom mjestu.
Točno sam razumio taj osjećaj. Bilo mi je teško sjetiti se ostatka svijeta kad sam sa njom.
Ustala je brzo, posrčući, i prebacila torbu preko ramena.
„Poslije, onda“ rekla je, i mogao sam vidjeti odlučnost po tome kako je namjestila usta, držati će me za to.