Naslonio sam se ne mekani snijezni nasip, pustajuci da se suhi puder rasporedi oko moje tezine. Tijelo mi je previse hladilo zrak oko mene, a mali dijelovi leda su bili poput barsuna ispod moje koze.

Nebo iznad mene je bilo vedro, bljesteci u zvijezdama, sjajeci plavo na nekim mjestima, na nekim zuto. Zvijezde su pravile velicanstvene, kruzne oblike naspram crnog svemira- nevjerovatan prizor. Izuzetno lijepo. Ili ipak, trebalo je da bude izuzetno. I bilo bi, da sam ja mogao da ga stvarno vidim.

Nije postajalo nista bolje. Sest dana je proslo, sest dana sam se skrivao ovdje u praznini Denalijevske divljine, ali nisam bio nista vise blize slobodi nego sto sam bio od prvog momenta kada sam osjetio njen miris.

Kada sam pogledao gore,u dijamantno nebo, bilo je kao da je postojala zapreka izmedju mojih ociju i njihove ljepote. Prepreka je bila lice, nezamjenjivo ljudsko lice, ali nisam mogao da ga izbacim iz svojih misli.

Cuo sam dolazece misli prije nego sto sam cuo korake koji su im se pridruzile. Zvuk kretnji je bio jedini sum koji se cuo naspram snijega.

Nisam bio iznenadjen sto me Tanya pratila dovdje. Znao sam da je razmisljala o ovom nadolazecem razgovoru nekoliko dana, ali ga je odlagala sve dok nije bila potpuno sigurna sta zeli reci.

Usla je u vidokrug oko sedamdeset metara dalje, skacuci na vrh crne stijene I balansirajuci tamo na loptama ,svojim bosim nogama.

Tanyna koza je bila srebrena na zvezdanoj svjetlosti, a njene duge plave lokne sijale, gotovo roza sa svojim tenom boje jagode. Njene jantarne oci su svjetlucale dok me je posmatrala, polu izgorenog u snijegu, a njene pune usne su se polako izvile u osmijeh.

Izuzetno. Da sam stvarno mogao da je vidim. Uzdahnuo sam.

Sjela je ispod kamena, njeni prsti su dirali stijenu, tijelo joj se savijalo.

Cannoball,pomislila je.

Skocila je u zrak; oblik joj je postao tamna, uvrtajuca sjena dok se gracioznu vrtila izmedju mene i zvijezda. Skupila se u loptu bas kao gromada snijega iza mene.

Snjezna mecava se uzdigla oko mane. Zvijezde su postale crne a ja sam bio zatocen duboko u peprejastim ledenim kristalima.

Ponovno sam uzdahnuo, ali se nisam pokao tako da se oslobodim. Crnilo ispod snijega nije ni poboljsalo ni pokvarilo pogled. I dalje sam vidio isto lice.

„Edward?“

Snijeg je ponovo poletio kada mi je Tanya brzo prisla. Obrisala je puder sa mog nepomicnog lica, ne bas susrecuci mi oci.

„Izvini,“ rekla je. „To je bila sala.“

„Znam. Bilo je zanimljivo.”

Usta su joj se iskrivila nadole.

“Irina I Kate kazu da bih te trebala pustiti na miru. Misle da te nerviram.“

„Nimalo,“ uvjerio sam je. „Naprotiv, ja sam onaj koji se ponasa ruzno-veoma ruzno. Jako mi je zao“

Odlazis kuci,zar ne? Pomislila je.

„Nisam...konacno...odlucio.“

Ali ne ostajes ovdje. Misao joj je sada bila ceznutljiva,tuzna.

“Ne. Ne cini se da to… pomaze.”

Napravila je grimasu. “To je moja greska,zar ne?“

„Naravno da nije,“ lagano sam slagao.

Nemoj biti djentlmen.

Nasmijao sam se.

Zbog mene ti je neugodno, optuzila je.

„Ne.“

Podigla je jednu obrvu, njen je izraz bio tako neuvjerljiv da sam se morao nasmijati. Jedan kratki smijeh, popracen drugim uzdahom.

„Uredu,“ priznao sam. „Pomalo“.

I ona je uzdahnula, I stavila bradu u svoje ruke. Misli su joj bile razocarane.

„Ti si hiljadu puta draza od zvijezda, Tanya. Naravno, vec si daleko odmakla od toga. Ne dopusti da ti moje musice naruse samopouzdanje.” Sam sam se sebi nasmijao na nevjerovatnost toga.

“Nisam navikla na odbijanje,” progundjala je, njena donja usna je bila napucena u privlacno mrgodjenje.

“Sigurno ne,” slozio sam se, pokusavajuci sa malo uspjeha da zaustavim njene misli dok je prolazila kroz sjecanja o hiljadama uspjesnih osvajanja. Tanya je preferirala ljudske muskarce- bili su mnogo popularniji za jednu stvar, sa dodatnom prednosti sto su meki I topli. I uvijek zeljni, definitivno.

“Sukubus,”zadirkivao sam je,nadajuci se da cu tako prekinuti bljeskanje slika u njenoj glavi.

Nasmijesila se, pokazujuci svoje zube. “Originalno.”

Ne kao Carlisle, Tanya I njene sestre su sporo otkrile njihove posljedice. Na kraju, njeznost prema ljudskim muskarcima je okrenula sestre protiv pokolja.

„Pomislila si da cu promijeniti misljenje.“

„Da.“ Namrgodila se.

„Osjecam se uzasno igrajuci se tvojim ocekivanjima,Tanya. Nisam zelio- nisam mislio. To je samo ono u sto sam upao...malo zurim.“

„Ne predpostavljam da si mi rekao zasto...?“

Uspravio sam se i omotao ruke oko svojih nogu, odbarmbeno se savijajuci. “Ne zelim da pricam o tome.”

Tanya, Irina I Kate su bile veoma doble u ovom zivotu koji su izabrale. U nekim pogledima, bolje cak I od Carlislea. Usprkos veoma bliskoj mogucnosti da su dozvolile da budu ono sto bi trebao biti-I sto je jednom bio-njihov plijen, nisu pravile greske. Bilo me je previse sram da priznam svoju slabost Tanyi.

“Problemi sa curama?”predpostavila je,ignorisuci moje oklijevanje.

Nasmijao sam se tupim smijehom. “Ne na nacin na koji mislis.“

Onda je zasutila. Slusao sam njene misli dok je razabirala razne mogucnosti, pokusavajuci da odgonetne znacenje mojih rijeci.

„Nisi ni blizu,“ rekao sam joj.

„Jedna pomoc?“ upitala je.

„Molim te pusti to ,Tanya.”

Ponovo je bila tih, I dalje nagadjajuci. Ignorisao sam je, neuspojesno pokusavajuci cijeniti zvijezde.

Odustala je nakon mirnog trenutka, i misli su joj se sada usmjerile u drugom pravcu.

Gdje ces otici, Edwarde,ako odes? Nazad Carlisleu?

“Ne bih rekao,” prosaputao sam.

Gdje bih otisao? Nisam mogao zamisliti nijedno mjesto na cijeloj planeti koje bi imalo ikakvog interesa za mene. Nije postojalo nista sto sam zelio vidjeti ili uraditi. Zbog toga, bez obzira gdje bih otisao, ne bih isao u-samo bih trcao iz.

Mrzio sam to. Kada sam postao ovakva kukavica?

Tanya je stavila svoju vitku ruku oko mojih ramena. Ukocio sam se, ali se nisam izvukao ispod njenog dodira. Nije mislila nista vise od prijateljskog komfora. Najcesce.

“Mislim da ces se vratiti,” rekla je, a glas joj je imao blagi prizvuk davno izgubljenog ruskog naglaska. “Bez obzira sta je to..ili ko je to..proganja te. Suocit ces se sa tim. Takav si tip.“

Misli su joj bile sigurne kao i rijeci. Pokusao sam da prihvatim viziju sebe koju je imala u glavi. Onoga ko se suocavao sa stvarima. Bilo je lijepo opet tako razmisljati o sebi. Nisam nikad sumnjao u svoju hrabrost, moju sposobnost da se suocim sa teskim, prije tog uzasnog sata biologije prije tako malo vremena.

Poljubio sam je u obraz,brzo se izmicuci nazad kada je okrenula lice prema mom, vec naboranih usana. Zalosno se nasmijala mojoj hitrosti.

„Hvala ti Tanya. Trebao sam to cuti.”

“Nema na cemu,predpostavljam. Nadam se da ces biti malo objektivniji oko nekih stvari,Edwarde.”

“Izvini Tanya. Znas da si predobra za mane. Ja samo..jos nisam nasao ono sto trazim.“

„Pa,ako odes prije nego sto te ponovo vidim...zbogom,Edwarde.“

„Zbogom,Tanya.“ Kada sam rekao te rijeci,mogao sam vidjeti. Mogao sam vidjeti sebe kako odlazim. Postajuci dovoljno jak da se vratim na jedino mjesto na kojem sam zelio biti. „Hvala ti jos jednom.“

Bila je na nogama u jednom trenutnom pokretu, i onda je potrcala, nestajuci preko snijega tako brzo da joj stopala nisu imala vremena uroniti u snijeg; nije ostavila tragove iza sebe.

Usta su mi se izvrnula u razocarenje. Nisam volio vrijedjati Tanyu, iako joj osjecanja nisu bila duboka, tesko cista,i , u svakom slucaju, ne nesto na sta bih se volio vratiti. To me i dalje cinilo manje dzentlmenom.Spustio sam bradu na koljena i ponovo gledao u zvijezde, iako sam odjednom bio nestrpljiv da krenem. Znao sam da bi me Alice vidjela da dolazim kuci, i rekla bi to ostalima. Ovo bi ih ucinilo sretnima- posebno Carlislea i Esme. Ali nastavio sam gledati u zvijezde na joj jedan momenat,pokusavajuci da vidim proslost lica u mojoj glavi. Izmedju mene I sjajnih svjetala na nebu, par zapanjenih cokoladnosmedjih ociju su mi uzvracale pogled, izgledajuci kao da pitaju sta bi ova odluka znacila za nju. Naravno, nisam mogao biti siguran da li je to zaista bila informacija za kojom su znatizeljne oci tragale. Cak I u mojoj masti, nisam mogao cuti njene misli. Oci Belle Swan su nastavile da pitaju, a neblokirani pogled na zvijezde je nastavio da me izbjegava. Sa teskim uzdahom, odustao sam, I digao se na noge. Ako trcim, bio bih natrag kod Carlislovog auta za manje od sat vremena…

U zurbi da vidim svoju obitelj- i zarko zeleci da budem Edward koji se suocava sa stvarima- prohujao sam preko snjeznog polja obasjanog zvijezdama, ne ostavljajuci tragove.







“Bice dobro,” Alice je odahnula. Oci su joj bile nefokusirane, a Jasper je drzao jednu ruku lagano ispod njenog lakta, vodeci je naprijed dok smo isli u kafeteriju u bliskoj grupi. Rosalie I Emmet su predvodili, dok je Emmet izgledao smijesno kao tjelohranitelj u sredini neprijateljske teritorije. Rose je izgledala oprezno,takodjer, ali mnogo vise iznervirana nego zastitnicki nastrojena.

“Naravno da hoce,” progundjao sam. Njihova ponasanja su bila smijesna. Ako nisam bio siguran da mogu pretrpjeti ovaj trenutak, ostao bih u kuci.

Nagli preokret sa naseg normalnog,ceto razdraganog jutra- snjezilo je preko noci, i Emmet i Jasper nisu uzimali prednost od moje odsutnosti da me bomarduju grudvama; kada bi im dosadio moj manjak obracanja paznje,okrenuli bi se jedan protiv drugog- na ovu prekomjernu budnost bi bila komicna da nije bila tako iritirajuca.

„Ona nije jos uvijek ovdje,ali ulazi...nece biti naduprot vjetra ako sjednemo na nase uobicajeno mjesto.“

„Naravno da cemo sjesti na nase uobicajeno mjesto. Prekini, Alice. Ides mi na zivce. Bit cu sasvim uredu.“

Trepnula je jednom dok joj je Jasper pomagao da sjedne na svoje mjesto,i njene oci su se napokon fokusirale na moje lice.

„Hmm,“ rekla je,zvuceci iznenadjeno. „Mislim da si u pravu.“

„Naravno da jesam,“promrmljao sam.

Mrzio sam kada bih se nalazio u sredistu njihove paznje. Osjetio sam neocekivanu simpatiju prema Jasperu, prisjecajuci se svog vremena kada smo se ponasali zastitnicki prema njemu. Kratko je susreo moj pogled, i nasmijao se.

Dosano,jel de‘?

Napravio sam grimasu.

Da li je samo prosla sedmica ucinila da mi se ova duga, sivosmedja prostorija cini tako ubijajuce tamna? Da se cinilo skoro kao san,kao koma, biti ovdje?

Danas su mi zivci bili zategnuti-klavirske zice, namjestene da proizvode zvuk na najmanji dodir. Moja cula su bila prebudna; opazavao sam svaki zvuk,svaki uzdah, svaki pokret u zraku koji mi je dotakao kozu,svaku misao. Posebno misli. Postojalo je samo jedno culo koje sam iskljucio, ne prihvacajuci ga za upotrebu. Njuh, naravno. Nisam disao.

Ocekivao sam da cujem vise o Cullenovima u mislima dok sam kruzio. Cijeli dan bih cekao, tragajuci za bilo kakvim spoznajama u koje je Bella Swan imala povjerenja, pokusavajuci da vidim pravac u kojem ce noi trac voditi. Ali nije bilo nicega. Niko nije primjetio pet vampira u kefeteriji, bas kao I prije nego sto je dosla nova djevojka. Nekoliko ljudi ovdje je jos uvijek razmisljalo o toj curi, jos uvijek misleci iste stvari od prosle sedmice. Umjesto pronalaska ove neizrecive dosade, sada sam bio fasciniran.

Zar nije rekla nikome nista o meni?

Nema sanse da nije primjetila moj crni,ubilacki pogled. Vidio sam njenu reakciju na to. Naravno, smijesno bih je uplasio. Bio sam uvjeren da je to nekome spomenula, mozda cak preokrenula pricu da je napravi boljom. Daju ci mi nekoliko prijetecih linija.

A onda, jos me je cula kada sam pokusao da se izvucem da naseg zajednickog casa biologije. Mora da se zapitala ,nakon sto je vidjela moju reakciju, iako je ona bila razlog. Normalna djevojka bi se raspitivala uokolo, uporedjujuci svoje iskustvo sa ostalima, trazeci sigurno tlo koje bi objasnilo moje ponasanje tako da se ne osjeca odbacenom. Ljudi su se konstantno mucili da se osjeca normalno, da se uklopi. Potreba je bila posebno jaka za vrijeme nesigurnih adolescentnih godina. Djevojka nebi bila iznimka tog pravila.

Ali bas niko nije primjetio da sjedimo ovdje,za nasim normalnim stolom. Bella mora da je jako stidna, ako nebi imala povjerenja ni u koga. Mozda je pricala sa svojim ocem, mozda je to bila najjaca veza...iako se cinilo nemogucim, uz cinjenicu da je provela tako malo vremena sa njim u svom zivotu. Bila bi bliza svojoj majci. Ipak, morao bih nekad ubrzo proci pokraj sefa Swana i cuti sta razmislja.

„Ista novo?“ Jasper je upitao.

„Nista. Ona...mora da nije jos nista rekla.“

Svi su podigli obrvu na ove novosti.

„Mozda ti nisi tako strasan kao sto mislis,“ Emmet je rekao,smijuljeci se. „Kladim se da bih je mogao uplasiti bolje od toga.“

Zakolutao sam ocima prema njemu.

“Pitam se zasto…?” Okupirao se opet mojim otkricem o djevojkinoj jedinstvenoj tisini.

„Vec smo presli preko toga. Ne znam.”

“Ulazi,” Alice je promrmljala. Osjetio sam kako mi se tijelo koci. „Pokusaj da izgledas ljudski.“

„Ljudski,kazes?“ Emmet je upitao.

Podigao je svoju desnu saku, savijajuci prste da otkrije grudvu koju je sacuvao u svom dlanu. Naravno da se nije tamo istopila. Zgnijecio ju je u kvrgavi blok leda. Rasirio je svoje oci prema Jasperu, ali sam vidio smjer njegovih misli. Kao i Alice,naravno. Kada je naglo bacio grumen leda na nju, odbacila ju je dalje sa elegantnim pokretom prstiju. Led se rasprsnuo po duzini kafeterije,prebrzo da bude primjeceno ljudskim ocima, i razmrsko se uz ostrio napiknuce naspram zida. Zid je napukao ,takodjer.

Glave u tom uglu prostorije su pocele da bulje u komad razbijenog leda na podu, a zatim pocele da traze krivca. Nisu gledali dalje od par stolova. Niko nije pogledao u nas.

„Veoma ljudski,Emmet,“ Rosalie je ostro dobacila. „Zasto se ne zabijes kroz zid kada si vec na njemu?“

„To bi izgledalo mnogo impresivnije ako ti to uradis,duso.”

Pokusao sam da obracam paznju na njih, zadrzavajuci osmijeh na mom licu kao da sam dio njihovog zadirkivanja. Nisam dopustao sebi da pogledam duz linije gdje sam znao da ona stoji. Ali to je bilo sve sto sam slusao.

Mogao sam cuti Jessicino nestrpljenje sa novom djevojkom, za koju se cinilo da je ometena u necemu, takodjer, stojeci nepomicno u pokretnoj liniji. Vidio sam, u Jessicinim mislima, da su obrazi Belle Swan jos jednom bili obojeni svjetlo roze sa krvlju.

Udisao sam u kratkim,plitkim udisajima, spreman da prestanem ako bilo koji dio njenog mirisa dotakne zrak oko mene.

Mike Newton je bio sa dvije cure. Cuo sam oba njihova glasa, unutrasnji I vanjski, kad aje upitao Jessicu sta nije uredu sa Swanovom. Nisam volio nacin na koji su se njegove misli motale oko nje, prizori vec uskladjene fantazije koja je zamagljivala njegov um dok ju je gledao kako krece I skrece pogled za svojih mastanja kao da je zaboravila da je tamo.Nista,“ cuo sam kako Bella govori tihim,cistim glasom. Cinilo se kao da zvoni kao zvonce nad bukom u kafeteriji,ali sam znao da je to bilo samo zato sto sam slusao tako usredotoceno.

“Danas cu uzeti samo kolu,“ nastavila je dok se pomjerala da uhvati red.

Ne bih pomogao bacajuci jedan pogled u njenom pravcu. Gledala je u pod, krv je polako nestajala iz njenog lica. Brzo sam skrenuo pogled, ka Emmetu, koji se smijao na sada bolni osmijeh na mom licu.

Izgledas bolesno,brate.

Preuredio sam svoje crte lica tako da izraz izgleda opusteniji i lak.

Jessica se naglas pitala o djevojkinom manjku apetita. “Zar nisi gladna?”

“Ustvari,osjecam se malo bolesno.” Glas joj je bio nizi ali I dalje bistar.

Zasto mi je to smetalo,odbrambena briga koje je neocekivano izbijala iz misli Majka Newtona? Sta je bilo bitno da je tamo bilo granica? Nije bio moj posao ako je Mike Newton osjecao nepotrebnu tjeskobu za nju. Mozda je ovo bio nacin na koji su joj svi odgovarali. Zar nisam i ja zelio,instiktivo,da je zastitim?

Ali, da li je djevojka bila bolesna?

Bilo je tesko za prosuditi-izgledala je tako njezno sa svojom svijetlom kozom... Tada sam shvatio da i ja brinem,bas kao i glupo razuman momak, i prisilio sam sebe da ne razmisljam o njenom zdravlju.

Bezobzirno,nisam volio predstavljanje nje kroz misli Mikea Newtona. Presao sam na Jessicine,gledajuci pazljivo dok su njih troje birali za koji sto da sjednu. Srecom, sjeli su sa Jessicinim uobicajenim drustvom, za jedan od prvih stolova u prostoriji. Ne nasuprot vjetru, bas kao sto je Alice obecala.

Alce me udarila laktom. Uskoro ce pogledati,ponasaj se ljudski.

Stisnuo sam zube iza osmijeha.

„Polako Edwarde,“Emmet je rekao. „Iskreno. Znaci ubio si jednog covjeka. Tesko da ce to dovesti do propasti svijeta.”

„Ti bi znao,“rekao sam.

Emmet se nasmijao. “Moras nauciti da prelazis preko nekih stvari. Kao sto ja radim. Vjecnost je dug vremenski period da se gusis u krivnji.“

Upravo tada, Alice je bacila manji komadic leda koji je skrivala u Emmetovo neocekivano lice.

Trepnuo je,iznenadjen, i onda se nasmijao u iscekivanju.

„Sama si trazila,“ rekao je dok se naginjao naprijed preko stola i protresao svoju kosu punu leda u njenom pravcu. Snijeg, koji se topio u toploj prostoriji, izletio je iz njegove kose u tankom tusu polu tecno,polu zaledjeno.

„Fuj!“ Rose se pozalila, dok su se ona I Alice odmicale od poplave.

Alice se nasmijala, I svi smo joj se pridruzili. Mogao sam vidjeti u Alicinoj glavi kako je ona vidjela ovaj divni momenat, I znao sam da djevojka- trebao bih prestati da mislim tako o njoj,kao da je ona jedina djevojka na svijetu- da nas je Bella gledala kako se smijemo I igramo, izgledajuci jednako sretno I ljudski I nevjerovatan uzor kao slika Normana Rockwella.

Alice se nastavila smijati, I cuvala svoj tanjir kao stit. Djevojka- Bella mora da je jos uvijek gledala u nas.

...ponovo gleda u Cullenove, neko je pomislio, hvatajuci moju paznju.

Automatski sam pogledao ka nenamjernom pozivu, shvatajuci kada su mi oci pronasle odrediste da sam prepoznao glas-slusao sam ga tako puno danas.

Ali oci su mi skliznule desno od Jessice, i fokusirale se na djevojkin prodoran pogled.

Brzo je spustila pogled, ponovo se skrivajuci iza svoje tanke kose.

O cemu je razmisljala? Frustracija se cinila jos ostrijom kako je vrijeme proticalo, prije nego nezanimljivom. Pokusao sam- nesiguran u ono sto sam radio jer nikada prije nisam ovo pokusao- da se koncentrisem na tisinu oko nje. Moj super sluh mi je uvijek prirodno dolazio, bez pitanja; nikada nisam morao da radim na njemu. Ali sada sam se koncentrisao, pokusavajuci da probijem kroz bilo kakav stit koji ju je opkoljavao.

Nista izuzev tisine.

Sta je to sa njom? Jessica je pomislila, sireci moju vlastitu frustraciju.

“Edward Cullen gleda u tebe,“ sapnula je u uho Swan cure, dodajuci hihot. Nije bilo naznaka ljubomore u njenom glasu. Cinilo se da je Jessica bila strucna u pretvaranju prijateljstva.

Slusao sam, prezaokupljen, na njen odgovor.

“Ne izgleda ljutito, zar ne?“ upitala je sapatom.

Znaci jeste primjetila moju divlju reakciju prosle sedmice. Naravno da jeste.

Pitanje je zbunilo Jessicu. Vidio sam svoje vlastito lice u njenim mislima dok je odmjeravala moju rekaciju, ali nisam susreo njen pogled. I dalje sam se koncentrirao na djevojku, pokusavajuci da cujem nesto. Cini se da moje neprekidno fokusiranje nije nimalo pomagalo.

„Ne,“ Jessica joj je rekla, a znao sam da je zeljela da moze reci da- kako je kipilo u njoj, moje buljenje- iako nije bilo ni tracka toga u njenom glasu. „Zar bi trebao biti?“

„Mislim da me ne voli,“ djevojka je odgovorila, spustajuci glavu na ruku kao da je odjednom umorna. Pokusao sam da shvatim reakciju, ali sam mogao samo nagadjati. Mozda je i bila umorna.

„Cullenovi ne vole nikoga,“ Jessica je uvjeravala. „Odnosno, ne primjecuju nikoga dovoljno da bi im se svidjao.“ Nikada i nisu. Misao joj je bila tutnjava prigovora. „Ali i dalje gleda u tebe.“

„Prestani gledati u njega,“ djevojka je rekla nervozno, podizuci glavu sa svoje ruke kako bi se uvjerila da je Jessica poslusala naredbu.

Jessica se smijuljila, ali je uradila kako se trazilo.

Djevojka nije gledala dalje od stola ostatak sata. Pomislio sam- iako, naravno, nisam mogoa biti siguran- da je ovo bilo namjerno. Izgledalo je kao da zeli pogledati u mane. Tjelo bi joj se polako pocelo pomicati u mom smijeru, brada bi joj se pocela okretati, a onda bi sama sebe uhvatila, doboko udahnula, i nepomicno gledala u onoga ko je govorio.

Vecinom sam ignorisao ostale misli oko djevojke, jer nisu bile, trenutno, u vezi nje. Mike Newton je planirao borbu grudvama na parkiralistu poslije skole, cinilo se kao da nije primjetio da je snijeg vec presao u kisu. Lebdenje snijeznih pahuljica iznad krova je postalo gusce padanje kisnih kapljica. Zar zaista nije mogao primjetiti razliku? Meni je glasno zvucalo.

Kada je vrijeme za rucak zavrsilo, ostao sam na svom mjestu. Ljudi su izasli, i ja sam uhvato sebe kako pokusavam razaznati zvuk njenih koraka od ostalih, kao da je postojalo nesto bitno ili drukcije u vezi sa njima. Kako glupo.

Ni moja porodica se nije pomakla, takodjer. Zeljeli su da vide sta cu uraditi.

Bi li otisao na cas, sjeo pored djevojke gdje sam mogao osjetiti nenormalno pricvlacan miris njene krvi i osjetiti toplinu njenog pulsa u zraku na mojoj kozi? Jesam li bio dovoljno jak za to? Ili sam imao dovoljno za jedan dan?

“Ja…mislim da je to uredu,“ Alice je rekla, oklijevajuci. „Um ti je spreman. Mislim da ces proci jedan cas.“

Ali Alice je znala i koliko brzo se moze um promijeniti.

„Zasto riskirati, Edwarde?“ Jasper je upitao. Iako on nije zelio da se osjeca samodopadnim zato sto sam ja sada bio onaj ko je slab, mogao sam cuti da jeste, samo malo. „Idi kuci. Uspori.“

„U cemu je problem?“ Emmet se nije slozio. „Svejedno hoce li je ili nece ubiti. Mozda je dobro da predje preko toga,ako nista.” “Ja jos ne zelim da idem,“ Rosalie se pozalila. „Ne zelim da pocinjem ispocetka. Skoro smo van srednje skole, Emmete. Napokon.“

Jednako sam bio raspoaran u odluci. Zelio sam, zarko sam zelio, da se suocim sa ovim nego da opet pobjegnem. Ali nisam zelio ni da se guram tako daleko,takodjer. Bila je greska za Jaspera sto prosle sedmice tako dugo nije bio u lovu; da li je i ovo bila ista tupa greska?

Nisam zelio da iskorjenim svoju porodicu. Niko od njih mi nebi zahvalio na tome.

Ali sam zelio da odem na svoj cas biologije. Shvatio sam da zelim da joj ponovo vidim lice.

To je bilo ono sto je odlucilo za mene. Ta znatizelja. Bio sam ljut na sebe sto sam to osjecao. Zar nisam sam sebi obecao da necu dopustiti da me tisina u djevojcinoj glavi ucini pretjerano zainteresiranim za nju? A ipak, evo me, jos pretjeranije zaineteresovan.

Zelio sam da znam sta je razmisljala. Um joj je bio zatvoren, ali su joj oci bile veoma otvorene. Mozda bih mogao njih citati umjesto.

„Ne,Rose, mislim da ce stvarno biti uredu,”Alice je rekla. “To se...cini jos sigurnijim. Devedeset tri posto sam sigurna da se nece nista lose desiti ako ode na cas.” Pogledala je u mane radoznalo, pitajuci se sta je u mojim mislima ucinilo da joj se vizija buducnosti cini jos sigurnijom.

Hoce li radoznalost biti dovoljna da ocuva Bellu Swan zivom?

Emmet je bio u pravu, iako- zasto se ne suociti sa tim, kako god? Suocio bih se sa iskusenjem u glavu.

“Idi na cas,” naredio sam, odgurujuci se od stola. Okrenuo sam se I odkoracao od njih bez gledanja iza sebe. Mogao sam cuti Alicinu brigu, Jasperovu kritiku, Emmetovo odobrenje, I Rosalino nerviranje koje se vuklo zamnom.

Zadnji put sam udahnuo ispred vrata ucionice, a zatim zadrzao dah u plucima dok sam ulazio u mali, topli prostor.

Nisam zakasnio. Mr.Banner se i dalje spremao za danasnji cas. Djevojka je sjela za moj- nas sto, ponovo pognute glave, gledajuci u biljeznicu na kojoj je crtala. Proucavao sam karikaturu dok sam prilazio, zainteresiran cak I u ovu nevaznu kreaciju njenog mozga, ali je bila beznacajna. Samo nasumicno crckanje spirala sa spiralama. Mozda nije bila skoncentrisana na crtez, ali razmisljala o necemu drugom?

Povukao sam svoju stolicu nazad sa nepotrebnom grubosti, pustajuci da zagrebe po linoleumu; ljudi su se uvijek ugodnije osjecali kada ih je buka upucivala na neciji dolazak.

Znao sam da je cula zvuk; nije podigla pogled, ali joj je ruka propustila spiralu u dizajnu koji je crtala, praveci ga nejednakim.

Zasto nije podigla pogled? Vjerovatno je bila uplasena. Moram biti siguran da cu je ovaj put ostaviti sa drugacijim utiskom. Naciniti je da misli kako je prije zamisljala stvari.

„Zdravo,“ rekao sam tihim glasom koji sam koristio kada sam zelio da se ljudi osjecaju ugodnije, praveci mali osmijeh sa usnama kako nebi otkrio zube.

Tada je podigla pogled, njene siroke smedje oci su gledale- gotovo nevjerujuci- I pune tihih pitanja. To je bio isti izraz koji je okupirao moj vid prosle sedmice.

Dok sam gledao u ove cudno duboke smedje oci, shvatio sam da mrznja- mrznja koju sam zamisljao da ova djevojka zasluzuje zbog jednostavnog postojanja- je isparila. Nisam disao sada, nisam osjecao njen miris, bilo je tesko za vjerovati da iko tako ranjiv ikada moze pravedno mrziti.

Obrazi su joj se poceli rumeniti, I nije nista rekla.

Zadrzao sam svoje oci na njenima, fokusirajuci se jedino na njihovu upitnu dubinu, i pokusao zanemariti primamljivu boju njene koze. Imao sam dovoljno zraka da jos alo pricam bez udisanja.

„Moje ime je Edward Cullen,” rekao sam, iako sam znao da je to vec znala. To je bio primjeran nacin za pocetak. „Nisam imao priliku da se predstavim prosle sedmice. Ti mora da si Bella Swan.“

Cinilo se da je zbunjena- ponovo je bila mala linija izmedju njenih obrva. Potrajalo je pola sekunde duze nego sto bi joj trebalo da odgovori.

„Kako znas moje ime?“ upitala je, a glas joj se malo uzdrmao.

Mora da sam je zaista plasio. Ovo je cinilo da se osjecam krivim; bila je tako nezasticena. Lagano sam se nasmijao- to je bio zvuk za koji sam znao da ljude cini slobodnijima. Opet, bio sam oprezan oko zvojih zuba.

„Oh, mislim da svi znaju tvoje ime.“ Naravno da je morala shvatiti da je ona postala centar paznje ovog jednolicnog mjesta. „Cijeli grad je ocekivao tvoj dolazak.“

Namrstila se kao da je ova informacija bila nelagodna. Predpostavio sam, biti stidan kao sto se ona cinila, pozornost se cinila kao losa stvar za nju. Vecina ljudi je osjecala drugacije. Iako oni nisu htjeli da se izdvajaju iz skupine, u isto vrijeme su preklinjali na obracanje paznje za njihovu posebnu jednolicnost.

„Ne,“ rekla je. „Hocu reci, zasto si mi rekao Bella?”

“Vise volis Isabella?” upitao sam, smeten cinjenicom sto nisam znao kuda je ovo pitanje vodilo. Nisam razumio. Naravno, ona je ucinila svoju prednost cistom mnogo puta prvi dan. Jesu li svi ljudi ili ovako neshvatljivi bez umnog sklopa kao vodica?

“Ne, svidja mi se Bella,” odgovorila je, naginjuci se lagano na jednu stranu. Njen izraz- ako sam ga tacno citao- se vagao izmedju srama I zbunjenosti. „Ali sam mislila da me Charile- moj tata- zove Isabella iza mojih ledja. Tako se cini da me svi ovdje znaju.” Koza joj je potamnila za jednu nijansu roze.

“Oh,” rekao sam kratko, i brzo skrenuo pogled sa njenog lica.

Odmah sam shvatio sta je njeno pitanje znacilo: poskliznuo sam se- napravio gresku. Da nisam prisluskivao sve ostale tog prvog dana, onda bih zabiljezio njene inicijale punim imenom, bas kao i svi ostali. Primjetila je razliku.

Osjetio sam naled nelagode. Bilo je to jako brzo od nje sto se izvukla na moju gresku. Prilicno pronicljivo, posebno za nekoga ko bi trebao biti uzasnut moje blizine.

Ali sam imao vece probleme o toj bilo kakvoj sumnji vezanoj za mane koju je mozda cuvala zakljucanu u svojoj glavi.

Nisam imao vise zraka. Ako podjem ponovo da pricam sa njom, morat cu udahnuti.

Bilo bi tesko izbjeci razgovor. Nazalost za nju, dijeljenje ovog stola postavilo ju je kao mog labarotorijskog partnera, i morat cemo raditi skupa cijeli dan. To bi izgledalo cudno- neshvatljivo nepristojno- od mene da je ignorisem dok radimo zadatak. To bi je ucinilo jos vise sumnjicavom, vise uplasenom...

Odmakao sam se daleko od nje koliko sam mogao bez pomicanja moje stolice, okrecuci glavu ka prolazu medju sjedalima. Pripremio sam se, cuvajuci misice u mjestu, a zatim sam udahnuo punim plucima, disuci samo kroz usta.

Ahh!

To je bilo iskreno bolno. Cak I bez mirisanja nje, mogao sam je osjetiti na mom jeziku. Glo mi je odjednom bilo opet u plamenovima, zudnja je uvijek bila malo jaca od onog prvog puta kada sam uhvati njen miris prosle sedmice.

Skupio sam zube, I pokusao se urazumiti.

“Pocnite,” gospodin Banner je nalozio.

Izgledalo je kao da sam iskoristio svaku trunku samokontrole koju sam sakupio u sedamdeset godina teskog rada da se okrenem natrag prema djevojci, koja je gledala u sto, i smijala se.

„Dame prve, partnerice?“ ponudio sam.

Pogledala je ka mom izrazu i lice joj je poblijedilo, oci su joj se rasirile. Je li bilo nesto pogresno u mojoj reakciji? Je li ponovo bila prestrasena? Nije govorila.

“A mogu I ja poceti, ako zelis,” tiho sam rekao.

“Ne,” rekla je, I lice joj je ponovo poprimilo oju. „Ja cu prva.“

Gledao sam u opremu na stolu, izudarani mikroskop, kutiju slicica, radije nego u njenu krv koja je kolala ispod njene svijetle koze. Uzeo sam jos jedan dugi udah, kroz zube, i trgnuo se kada mi je okus zapekao grlo.

„Profaza“, rekla je nakon kratkog proucavanja. Pocela je da pomice kutijcu, iako je pomno proucila.

„Smijem pogledati?“ instinktivno-glupo, kao da sam bio neko njene vrste – posegao sam da je sprijecim da pomakne preparat. Za jednu sekundu, vrucina njene koze je planula u mojoj. Kao elektricni sok- naravno mnogo toplije od devedeset osam zarez sest stepeni. Toplina se probila kroz moju saku i vise ka mojoj ruci. Izmakla je svoju ruku ispod moje.

„Izvini,“ rekao sam kroz stisnute zube. Osjecajuci potrebu da negdje pogledam, latio sam se mikroskopa i poceo pomno proucavati kroz okular. Bila je upravu.

„Profaza,“ slozio sam se.

Jos nisam bio spreman da je pogledam. Disuci brzo koliko sam mogao kroz stisnute zube i pokusavajuci da ignorisem vatrenu zedj, koncentrisao sam se na jednostavni zadatak, pisuci rijec na predvidjeno mjesto na zapisniku, a zatim mijenjajuci prvi preparat za drugi.

Sta sada misli? Kakav je to osjecaj bio za nju, kada sam joj dotakao ruku? Koza mora da mi je ledeno hladna- odbojna. Nije cudo sto je tako tiha.

Pogledao sam u preparat.

„Anafaza,“ rekao sam sebi dok sam pisao na drugu liniju.

„Smijem?“ upitala je.

Podigao sam pogled prema njoj, iznenadjen sto sam vidio da je cekala ocekujuci, jedne ruke polu-ispruzene prema mikroskopu. Nije izgledala uplaseno. Da li je zaista mislila da sam pogrijesio?

Nisam mogao da se ne nasmijem na njen izraz pun nade dok sam joj dodavao mikroskop.

Gledala je kroz okular sa zudnjom koja je brzo nestala. Kutovi usana su joj se spustili.

„Treci preparat?“ upitala je, ne skrecuci pogled sa mikroskopa, ali je drzala ruku ispruzenu. Dodao sam joj slijedeci preparat, ne dopustajuci da moja koza dodje iole blizu nje ovaj put. Sjedenje pored nje je bilo kao sjedenje pored vrele lampe. Mogao sam osjetiti kako se polako zagrijavam ka visoj temperaturi.

Nije dugo gledala u preparat. “Interfaza,” rekla je nonsalantno- mozda je pokusavala da zvuci cvrsce na taj nacin- I gurnula mikroskop prema meni. Nije dotakla papir, ali je cekala na mene da napisem odgovor. Provjerio sam- ponovo je bila u pravu.

Ovako smo zavrsili, govoreci samo po jednu rijec i nikada ne susrecuci pogled. Bili smo jedini koji su zavrsili- ostali su imali poteskoca sa zadatkom. Mike Newton se cinio kao da ima problema sa koncentracijom- pokusavao je da gleda Bellu i mene.

Volio bih da je ostao tamo gdje je otisao, Mike je pomislio, ostro me gledajuci. Hmm, zanimljivo. Nisam primjetio da je momak gajio ikakvu losu volju prema meni. Ovo je bio novi napredak, od kako se cinilo oko posljednjeg djevojkinog dolaska. Cak jos zanimljivije, pronasao sam- na moje iznenadjenje- da je to osjecanje bilo uzajamno.

Pogledao sam ponovo prema djevojci, zbunjen sirokim rasponom katastrofe i potresa da, usprkos njenoj uobicajenosti, neprijetecem izrazu, je ona obavijala moj zivot.

Nije da nisam mogao vidjeti na cemu je bio Mike. Ona je ustvari bila veoma slatka.. na neobican nacin. Bolje nego biti prelijep, njeno lice je bilo interesantno. Ne bas simetricno- njena uska brada je bila neuravnotezena sa njenim sirokim jagodicama; posebna u boji- svijetli I tamni kontrast njene koze I kose; a zatim su tu bile oci, prepune tihih tajni…

Oci koje su odjednom gledale u moje.

Uzvratio sam joj pogled, pokusavajuci otkriti barem jednu od tih tajni.

“Nosis li lece?” upitala je iznenada.Kakvo cudno pitanje. “Ne.” Zamalo sam se nasmijao na ideju popravljanja mog vida.

„Oh,“ promrmljala je. „Ucinilo mi se da ima nesto drugacije oko tvojih ociju.“

Odjednom mi je postalo hladnije kada sam shvatio da danas ja ocito nisam bio jedini ko je pokusavao otkriti tajne.

Slegnuo sam lamenima, cvrsto drzeci ramena, I gledao pravo gdje je profesor kruzio.

Naravno da je postojalo nesto drugacije sa mojim ocima od kada je zadnji put gledala u njih. Da se pripremim za danasnju muku, danasnje iskusenje, proveo sam cijelo vrijeme u lovu, pokusavajuci da utolim zedj koliko je moguce, prilicno uspjevajuci. Prisiljavao sam se na krv zivotinja, nije da je to pravilo veliku razliku u licu strasnog okusa koji je lebdio u zraku oko nje. Kada sam je zadnji put pogledao, moje oci su bile crne od zedji. Sada, moje tijelo je plivalo u krvi, oci su mi bile toplije zlatne. Svijetli jantar potekao od mog prekomjernog pokusaja suzbijanja zedji.

Jos jedna greska. Kad bi vidio sta je mislila svojim pitanjem, mogao bi joj samo reci da.

Sjeo sam pored ljudi prije dvije godine u ovoj skoli, a ona je bila prva koja me proucila iz dovoljne blizine da primjeti razliku u boji mojih ociju. Ostali, dok su se divili ljepoti moje porodice,bi obicno brzo spustili pogled kada smo bi im uzvratili na njihovo zurenje. Sakrivali su se, blokirajuci detalje naseg izgleda u instinktivnom nastojanju da sacuvaju sebe od razumjevanja. Ignoriranje je bilo radost ljudskom umu.

Zasto je to morala da bude ova djevojka koja bi previse opazala?

Gospodin Banner je prisao nasem stolu. Zahvalno sam udahnuo nalet svjezeg zraka koji je donio sa sobom prije nego sto se pomijesao sa njenim mirisom.

„Pa Edwarde,“ rekao je, gledajuci u nase odgovore, „zar ne mislis da je Isabella trebala dobiti priliku s mikroskopom?“

„Bella,“ refleksno sam ga ispravio. „Zapravo, ona je odredila tri od pet.”

Misli gospodina Bannera su bile skepticne kad se okrenuo prema djevojci. “Jesi li vec radila ovaj zadatak?”

Gledao sam, zaokupljen, kad se nasmijala, izgledajuci blago smeteno.

“Ne sa korijenom luka.”

“Sa blastulom jezerskog lososa?” gospodin Banner je upitao.

„Aha.“

Ovo ga je iznenadilo. Danasnji labaratorijski zadatak je bilo nesto sto je izvukao sa naprednijeg kursa. Zaimisljeno je klimnuo ka djevojci. „Jesi li bila na naprednom kursu u Phoenixu?“

„Da.“

Znaci da je bila napredna, inteligentna za covjeka. Ovo me nije iznenadilo.

„Pa,“ gospodin Banner je rekao, puceci usne. „onda je dobro sto ste vas dvoje labarotorijski partneri.“ Okrenuo se i otisao mrmljajuci, „Pa ostala djeca mogu dobiti sansu da nauce nesto za sebe,“ ispod glasa. Sumnjao sam da je djevojka ovo mogla cuti. Opet je pocela crckati spirale po biljeznici.

Dvije greske dosad u pola sata. Veoma lose prikazivanje samoga sebe. Iako nisam imao pojma sta je djevojka mislila o meni- koliko se bojala, koliko je sumnjala?- znao sam da se moram vise potruditi da je ostavim sa novim dojmom o meni. Nesto sto ce bolje prikriti njene uspomene o nasem zadnjem divljem susretu.

„Steta za snijeg,zar ne?“ rekao sam, ponavljajuci kratki razgovor o kojem sam cuo da nekoliko ucenika vec raspravlja. Dosadna, obicna tema razgovora. Vrijeme- uvijek sigurno.

Gledala je u mene sa ocitom sumnjom u ocima- nenormalna reakcija na moje itekako normalne rijeci. „Ne bas,“ rekla je, ponovo me iznenadjujuci.

Pokusavao sam da vratim razgovor na stari put. Ona je bila iz mnogo svjetlijeg, toplijeg mjesta- a koza joj se cinila kao da to nekako odbija, usprkos njenoj ljepoti.- a hladnoca mora da joj nije prijala. Moj ledeni dodir mora da je...

„Ne volis hladnocu,“ predpostavio sam.

“Ni vlagu,” slozila se.

“Zacijelo ti je tesko zivjeti u Forksu.“ Mozda nisi trebala doci ovamo, zelio sam dodati. Mozda bi se trebala vratiti tamo gdje pripadas.

Ipak nisam bio siguran jel to ono sto sam zelio. Uvijek bi se sjecao mirisa njene krvi- da li je postojala garancija da je necu pratiti? Osim, ako ode, njen um ce zauvijek ostati misterija. Stalna, bolna slagalica.

„Da samo znas koliko,“ rekla je tiho, mrkoca me je prosla za trenutak.

Njeni odgovori nikada nisu bili ono sto sam ocekivao. Uvijek bi me nagnali da postavim jos pitanja.

„Zasto si onda dosla ovamo?” upitao sam, odmah svacajuci da je moj ton bio previse optuzujuci, nedovoljno ugodan za razgovor. Pitanje je zvucalo bezobrazno, znatizeljno.

“To je...slozeno.”

Trepnula je svojim sirokim ocima, ostavljajuci ih tako, I skoro sam puknuo od znatizelje- znatizelje koja je gorjela toplo kao zedj u mom grlu. Zapravo, spoznao sam da mi polako postaje sve lakse da disem; agonija je postajala podnosljivija preko poznavanja.

“Mislim da bih mogao shvatiti,“ insistirao sam. Mozda ce je cesce zanimanje zadrzati da odgovara na moja pitanja dokle god ja budem dovoljno bezobziran da ih postavljam.

Gledala je dole u svoje ruke. To me cinilo nestrpljivim;zelio sam da mogu staviti svoju ruku ispod njene barde I podici joj glavu tako da mogu procitati njene oci. Ali to bi bilo glupo od mene- opasno- da ponovo dotaknem njenu kozu.

Neocekivano je podigla pogled. Bilo je olaksanje ponovo moci vidjeti emocije u njenim ocima. Pricala je brzo, zureci kroz rijeci.

„Mama mi se preudala.“

Ah, ovo je bilo dovoljno ljudski, lako za shvatiti. Tuga je presla preko njenih bistrih ociju i donijela boru medju njima.

„To ne zvuci bas slozeno,” rekao sam. Glas mi je bio njezan bez moje nakane da bude takav. Njena tuga me je ostavila da se osjecam neobicno bespomocno, zeleci da postoji nesto cime bi to mogao popraviti. Cudan poriv. „Kada se to desilo?“

„Proslog septembra.“ Tesko je izdahnula- ne tihi uzdah. Zadrzao sam dah kada je njen topli dah zapljusnuo moje lice.

„A on ti nije drag,” predpostavio sam, izvlaceci nove informacije.

“Ne,Phil je u redu,” rekla je, ispravljajuci moju pretpostavku. Sada se vidio tracak osmijeha oko rubova njenih punih usana. „Mozda malo premlad, ali sasvim je drag.“

„Zasto onda nisi ostala s njima?“ upitao sam, malo preznatizeljnim glasom. Zvucalo je kao da sam bio zabadalo. Sto sam I bio, doduse.

“Phil puno putuje. Profesionalni je igrac.” Mali osmijeh se sada prosirio; ovakav izbor karijere ju je zabavljao.

I ja sam se nasmijao, bez da sam tako zelio. Nisam je pokusavao opustiti. Njen osmijeh me je nagnao da se nasmijem u odgovor- da budem ukljucen u tajnu.

„Jesam li cuo za njega?“ prosao sam kroz liste profesionalnih igraca u svojoj glavi, pitajuci se koji Phil je bio njen...

„Vjerovatno nisi. Ne igra dobro.” Jos jedan osmijeh. “Iskljucivo u nizoj ligi. Cesto se seli.”

Liste u mojoj glavi su se odmah promijenile, I razmisljao sam o mnogo mogucnosti u manje od sekunde. U isto vrijeme, zamisljao sam novi scenario.

“Pa te mama poslala ovamo tako da moze putovati sa njim,“ rekao sam. Davanjem pretpostavki se cinilo da dobijam vise informacija nego pitanjima. Ponovo je upalilo. Podigla je bradu, a izraz lica joj je odjednom postao tvrdoglav.„Ne, nije me ona poslala ovamo,” rekla je, a glas joj je dobio novi, teski prizvuk. Moja pretpostavka je uznemirila, iako nisam mogao vidjeti kako. „Sama sam se poslala.“

Nisam mogao shvatiti njeno znacenje, ili izvor ljutnje. Bio sam potpuno izgubljen.

Tako da sam odustao. Nije bilo pravljenja smisla od djevojke. Nije bila kao ostali ljudi. Mozda tisina njenih misli i parfem njenog mirisa nisu bili jedina neobicna stvar oko nje.

„Ne razumijem,“ priznao sam, mrzeci sto to moram uraditi.

Uzdahnula je, I gledala u moje oci duze nego sto drugi ljudi mogu izdrzati.

“Isprva je ostajala sa mnom, ali joj je nedostajao,“ polako je objasnila, a ton joj je postajao sve nesretniji svakom rijeci. “To ju je cinilo nesretnom… tako da sam odlucila da je vrijeme za malo ugodnog zivljenja sa Charliem.”

Majusna bora izmedju njenih ociju se jos vise udubila.

“Ali sada si ti nesretna,” promrmljeo sam. Cinilo mi se da nisam mogao prestati da naglas govorim svoje hpoteze, nadajuci se da cu nauciti uz njenih reakcija. Ova, kakogod, se nije cinila kao da je daleko od istine.

„Pa?“ rekla je, kao da nije ni bila u stanju da shvati.

Nastavio sam da buljim u njene oci, osjecajuci da sam napokon dobio svoj prvi pravi pogled u njenu dusu. Vidio sam to u jednoj rijeci gdje je podigla sebe iznad njenih vlastitih prioriteta. Ne kao ostali ljudi, njene vlastite potrebe su bile daleko dole na listi.

Bila je nesebicna.

Kada sam vidio ovo, misterija osobe koja se krila u ovo tihom umu se posela polako razaznavati.

„To ne zvuci fer,” rekao sam, slegnuo sam ramenima, pokusavajuci da zvucim nehajno, pokusavajuci da sakrijem intenzitet moje radoznalosti.

Nasmijala se, ali nije bilo nicega zabavnog u zvuku. „Zar ti niko nikada nije rekao? Zivot nije fer.“

Zelio sam da se nasmijem na njene rijecu, iako ja, takodjer, nisam osjecao pravu zabavu. Znao sam nesto malo o nepostenosti zivota. „Cini mi se da sam to doista vec negdje cuo.“

Ponovo je pogledala u mene, cineci se ponovo zbunjeno. Pogled joj je odlutao, a zatim se ponovo vratio na mene.

“Znaci to je sve,” rekla mi je.

Ali nisam bio spreman da dopustim da ovaj razgovor zavrsi. Malo V izmedju njenih ociju, ostatak njene tuge, me je mucilo. Zelio sam da ga ispravim svojim prstom. Ali, naravno, nisam je mogao dotaci. To je bilo nesigurno u mnogo nacina.

„Dobro se drzis.“ Govorio sam polako, I dalje odabiruci slijedecu hipotezu. “Ali bio bih se voljan kladiti da pais vise nego sto dopustas ikome da vidi.“

Iskreveljila se, skupljajuci oci i kriveci usta u napuceno durenje, I ponovo pogledala prema razredu. Nije volila kada bih tacno pretpostavio. Nije bila prosjecna zrtva- nije zeljela publiku za svoju bol.

„Zar grijesim?“

Blago se lecnula, ali se inace pravila da me ne cuje.

Na to sam se morao nasmijati. “Nisam ni mislio.”

“Sto se to tebe tice?” upitala je,I dalje gledajuci u daljinu.

“To je veoma dobro pitanje,” priznao sam, vise sebi nego da joj odgovorim.

Njeno opazanje je bilo bolje od moga- ona je vidjela tacno srz stvari dok sam ja kruzio oko ivica, slijepo istrazivajuci kroz dokaze. Detalji njenog veoma ljudskog zivota mi nebi trebali biti vazni. Bilo je pogresno od mane da se brinem o onome sto ona misli. Pored sticenja moje porodice od sumnji, ljudske misli nisu bile znacajne.

Nisam navikao da budem manje intuitivan u bilo kom zdruzivanju. Previse sam se oslanjao na moj super sluh- ocito nisam dovoljno opazao koliko sam sebi priznavao.

Uzdahnula je I pogledala je naprijed ka ucionici. Nesto oko njene iznerviranog izraza je bilo smijesno. Cijela situacija, cijeli razgovor je bio smijesan. Niko nikada nije bio u vecoj opasnosti zbog mene od ove djevojcice- u bilo kojem trenutku bih mogao, ometen mojom smijesnom zadubljenosti u razgovor, udahnuti kroz nos i napasti je prije nego sto bih se mogao zaustaviti- a ona je bila ljuta jer ja nisam odgovorio na njeno pitanje.

„Idem ti na zivce?“ upitao sam, smijuci se na absurdnost svega ovoga.

Brzo je pogledala u mane, a onda se ucinilo kao da su joj oci zaustavljene mojim pogledom.

“Ne bas,” rekla mi je. „Vise sama sebi idem na zivce. Moje lice je tako lako procitati- mama me uvijek zove njenom otvorenom knjigom.“

Namrstila se, nezadovoljna.

Buljio sam u nju cudeci se. Razlog zasto je bila uznemirena je bio sto je mislila da je prelako shvatam. Kako bizarno. Nikada nisam ulozio toliko truda da shvatim nekoga u cijelom svom zivotu- ili prije postojanju, ako je zivot bio prava rijec. Nisam zaista imao zivot.

„Naprotiv,“ nisam se slozio, cudno se osjecajuci…oprezno, kao da je tu bilo neke skrivene opasnosti koju nisam uspio vidjeti. Odjednom sam se uznemirio, predosjecaj me cinio nervoznim. „Meni te je veoma tesko procitati.“

“Onda si jamacno vrlo dobar citac,” nagadjala je, praveci vlastitu predpostavku koja je, ponovo, bila sasvim tacna.

„Obicno,“ slozio sam se.

Siroko sam joj se osmjehnuo, povlaceci usne da otkrijem redove sjajnih, razorno ostrih zuba iza njih.

To je bilo glupo, ali sam bio naglo, neocekivano ocajan da probijem neku vrstu upozorenja u djevojku. Tijelo joj je bilo blize meni nego prije, nesvjesno se okrecuci u pravcu naseg razgovora. Svi mali znakovi i oznake koji su bili dovoljni da zastrase ostale ljude su se cinili nedovoljnim za nju. Zasto nije pobjegla do mene u strahu? Naravno da je vidjela dovoljno moje tamne strane da shvati opasnost, intuitivna kakva se cinila.

Nisam vidio je li moje upozorenje imalo zeljeni efekat. Gospodin Banner je upravo tada zamolio razred za paznju, a ona se odjednom okrenula od mene. Cinila se opustenom zbog ometanja, pa mozda je nesvjesno shvatila.

Nadam se da jeste.

Primjetio sam da je ocaranost rasla u meni, cak i posto sam pokusao da je iskorijenim. Nisam mogao odobriti da se Bella Swan zanima. Ili prije, ona to nije mogla odobriti. Vec, nervozno sam iscekivao drugu priliku da pricam sa njom. Zelio sam da znam vise o njenoj majci, njenom zivotu prije nego sto je dosla ovamo, njenom odnosu sa ocem. Sve beznacajne detalje koji bi nastavili otkrivati njen karakter. Ali svaka sekunda koju sam proveo sa njom je bila greska, rizik koji nije trebala prihvatiti.

Rasejano, bacila je svoju gustu kosu upravo u trenutku kada sam dopustio sebi jos jedan udah. Posebno koncentrovan val njenog mirisa je udario u moje grlo.

Bilo je kao i prvi dan- kao unistena lopta. Bol goruceg suhila me cinila nesmotrenim. Morao sam ponovo da stisnem sto kako bih se zadrzao na mjestu. Ovaj put sam imao malo vise kontrole. Barem nisam nista slomio. Cudoviste u meni je rezalo, ali se nije nasladjivalo mojom boli. Bio je cvrsto zavezan. Za trenutak.

Potpuno sam prestao disati, i odmakao se od djevojke koliko sam mogao.

Ne, nisam mogao dopustiti da nadjem njeno ocaravanje. Sto je vece interesovanje sto sam je pronasao, veca je mogucnost da cu je ubiti. Vec sam napravio tri male greske danas. Bi li napravio i trecu, jednu koja nije mala? Kada se zvono oglasilo, izletio sam iz ucionice- vjerovatno unistavajuci bilo kakav utisak uljudnosti koji sam upola ostvario u proteklom satu. Ponovo, zadihao sam se na cisti, vlazni vanjski vazduh kao da je bio lijek. Pozurio sam da napravim sto veci razmak izmedju mene i djevojke.

Emmet me je cekao izvan vrata naseg casa spanjolskog. U trenutku je ocitao moj divlji izraz.

Kako je proslo? Oprezno je zapitao

„Niko nije umro,“ progundjao sam.

Pa i to je nesto. Kada sam vidio Alice kako tamo propada na kraju, pomislio sam…

Dok smo ulazili u ucionicu, vidio sam njegovu uspomenu od prije samo par trenutaka, vidio kroz otvorena vrata njegovog zadnjeg casa: Alice je brzo hodala bezizrazajnog lica preko zemlje do zgrade nauke. Osjetio sam njegovu zapamcenu zurbu da ustane I pridruzi joj se, a zatim njegovu odluku da ostane. Da je Alice trebala njegovu pomoc, upitala bi…

Zatvorio sam oci u uzasu I gadjenju kada sam se svalio na mjesto. “Nisam shvatio da je bilo tako blizu. Nisam mislio da cu poci da... Nisam vidio da je bilo tako lose,“ prosaptao sam.

I nije, uvjerio me. Niko nije umro, zar ne?

„Tacno,“ rekao sam kroz zube. „Ne ovaj put.“

Mozda ce postati lakse.

„Naravno.“

Ili, mozda ces je ubiti. Slegnuo je ramenima. Ti nebi bio prvi koji je pogrijesio. Niko te nebi ostro osudjivao. Ponekad osoa jednostavno predobro mirise. Iznenadjen sam da si izdrzao ovako dugo.

„Ne pomazes, Emmette.“

Bunio sam se na njegovo prihvacanje ideje da bi ubio djevojku, da je to bilo nekako neizbjezno. Je li to bila njena gresko sto mirise tako dobro?

Znam kada se to meni desilo…, podsjetio se, vracajuci me zajedno sa njim pola stoljeca unatrag, na zemljanu stazu po mraku, gdje je zena srednjih godina kupila svoje osusene plahte sa zice izmedju jabukovih stabala. Miris jabuka je tesko visio u zraku- obiranje je bilo gotovo a odbaceno voce je bilo razbacano po zemlji, modrice na njenoj kozi su izlijevale ugodan miris u tankim oblacima. Svejze pokozeno polje sijena je bilo pozadina tom mirisu, harmonija. Hodao je stazom, sve samo ne ocit prema zeni, po Rosalienom nalogu. Nebo je bilo ljubicasto a dodatak, narance pokraj zapadnog drveca. Nastavio bi dalje vijugavim putem za kolica i nebi bilo nikakvog razloga da se sjeca ove noci, osim sto je nagli nocni povjetarac otpuhao bijele plahte i rasprsio zenin miris preko Emmettovog lica.

„Ah,“ tiho sam jauknuo. Kao da mi moja vlastita uspomena na zedj nije bila dovoljna.

Znam. Nije trajalo ni pola sekunde. Nisam cak ni razmisljao o odupiranju.

Njegova uspomena je postala daleko jasna za mene da ostanem.

Skocio sam na noge, zuba dovoljno cvrsto stegnutih da prerezu celik.

„Esta bien, Edwarde?“ gospodja Goff je upitala, zatecena mojom naglom kretnjom. Mogao sam vidjeti svoje lice u njenom umu, i znao sam da izgledam daleko od dobrog.

„Me perdona,“ promrmljao sam, dok sam strijelovito izlazio kroz vrata.

“Emmette- por favor, puedas tu ayuda a tu hermano?” upitala je, pespomocno gledajuci zamnom dok sam zurio iz ucionice.

“Naravno,” cuo sam ga kako govori. A onda je bio tik do mene.

Pratio me je do udaljene strane zgrade, gdje me je uhvatio I stavio ruku na moje rame.

Gurnuo sam njegovu ruku sa nepotrebnom silom. To bi slomio kosti u ljudskoj saci, I povezane kosti u ruci.

“Izvini, Edwarde.”

“Znam.” Uvlacio sam duboke udisaje zraka, pokusavajuci da procistim svoju hlavu I pluca.

“Je li bas tako lose?“ upitao je, pokusavajuci ne misliti na miris i ukus njegove uspomene kako sam ga zamolio, i ne bas uspjevajuci.

„Gore, Emmette, gore.“

Bio je tih na trenutak.

Mozda...

„Ne, nebi bilo bolje ako predjem preko toga. Vrati se na cas, Emmette. Zelim biti sam.“

Okrenuo se bez jos ikoje rijeci ili misli i brzo odsetao nazad. On bi rekao profesorici spanskog da sam bolestan, ili potonuo, ili vampir opasno izvan kontrole. Da li je njegovo opravdanje zaista bitno? Mozda se necu vratiti. Mozda moram otici.

Ponovo sam otisao do svog auta, cekajuci da skola zavrsi. Da se sakrijem. Ponovo.

Trebao bi provoditi vrijeme praveci odluke ili pokusavajuci da podupirem svoju odlucnost, ali, kao ovisnik, pronasao sam sebe kako trazim kroz zubor misli koje potjecu iz skolske zgrade. Poznati glasovi su se izdvojili, ali nisamcsada bio zainteresiran u slusanje Aliceinih vizija o Rosalienim zalbama. Lako sam pronasao Jessicu, ali djevojka nije bila sa njom, tako da sam nastavio traziti. Misli Mikea Newtona su mi privukle paznju, i napokon sam je pronasao, u tjelesnom sa njim. Bio je nesretan, jer sam pricao sa njom danas na biologiji. Zurio je da dobije njen odgovor kada je probio temu...

Nikada ga zaista nisam vidio da prica sa nekim vise od rijeci tu i tamo. Naravno da bi odlucio da spozna Belline interese. Ne svidja mi se nacin na koji je gleda. Ali ona se cini previse uzbudjena oko njega. Sta je rekla? ‘Pitam se sta je bilo sa njim prosli ponedjeljak.‘ Tako nesto. Nije zvucalo kao da se brine. Ne bi bas moglo puno od razgovora...

Na taj nacin je izrazavao svoj pesimizam, uzivajuci u ideji da Bella nije bila zainteresovana u njenu razmjenu sa mnom. Ovo me uznemiravalo malo vise nego sto je bilo prihvatljivo, tako da sam ga prestao slusati.

Ubacio sam CD opustajuce muzike u muzicku liniju, a zatim je pojacao dok nije zaglusila sve ostale glasove. Morao sam da se veoma dobro koncentrisem na muziku da zadrzim sebe od vracanja na misli Mikea Newtona, da spijuniram neosumnjicenu djevojku…

Varao sam par puta, dok je cas zavrsio. Nije spijuniranje, pokusavao sam da uvjerim sebe. Samo sam se pripremao. Zelio sam da znam tacno kada ce napustiti tjelesni, kada bude na parkingu. Nisam zelio da me iznenadi.

Kada su ucenisi poceli da izlaze, izasao sam iz auta, ne bas siguran zasto. Kisa je lagano padala- ignorisao sam je dok mi je blago kvasila kosu.

Jesam li zelio da me vidi ovdje? Jesam li se nadao da ce doci da prica sa mnom? Sta sam to radio?

Nisam se pomakao, iako sam pokusavao da uvjerim sebe da se vratim u auto, znajuci da mi je ponasanje bilo nedopustivo. Drzao sam ruke prekrstene na grudia i plitko disao dok sam gledao kako mi se polako priblizava, uglova usana spustenih na dolje. Nije pogledala u mene. Nekoliko puta je pogledala prema oblacima sa grimasom, kao da su je vrijedjali.

Bio sam razocaran kada je dosla do svog auta prije nego sto me prosla. Bi li ona pricala sa mnom? Bi li ja pricao sa njom?

Usla je u izbljedjeli Chevy kamion, zahrdjalu krntiju koja je bial starija od njenog oca. Gledao sam je dok je palila kamion- stari motor je zaurlao jace od bilo kojeg drugog vozila na parkingu- a zatim je zadrzala ruke na ventilima za grijanje. Hladnoca joj je bila neugodna- nije je volila. Prosla je prstima kroz svoju gustu kosu, provlaceci kovrdje kroz mlazove toplog zraka kao da je pokusavala da ih osusi. Zamisljao sam kako je kabin tog kamiona mirisala, a zatim se brzo rijesio te misli.

Pogledala je okolo dok se pripremala da izadje, i napokon pogledala u mom pravcu. Uzvratila mi je pogled na samo pola sekunde, i sve sto sam mogao procitati u njenim ocima je bilo iznenadjenje prije nego sto je skrenula pogled i pokrenula kamion u rikverc. A zatim je zaskripala da ponovo stane, kraj kamiona je izbjegao sudar sa autom Erin Teague za nekoliko centimetara.

Pogledala je u retrovizor, usta otvorenih u veliku zalost. Kada je drugi auto prosao pored nje, provjerila je sve slijepe tacke dva puta a zatim izasla iz parking mjesta tako oprezno da me natjeralo da se nasmijem. Kao da je mislila da je bila opasna u svom trosnom kamionu.

Misao da je Bella Swan bila opasna za ikoga, bez obzira sta je vozila, nagnala me je da se nasmijem dok je prolazila pored mene, gledajuci pravo naprijed.